Društvene mreže su pune tužnih, usamljenih i onih koji su sasvim dobro, ali se pretvaraju
Svi znamo da korisnici Pinteresta zapravo ne žude za doživljavanjem društvenog kontakta – oni više vole da sjede sami, čekajući na smrt, u sobi koja smrdi na kavez pokusnog kunića, kačeći beskonačan broj fotografija Audrey Hepburn u virtualni foto-album, prenosi Independent.
Piše: Grace Dent
Skorašnje istraživanje univerziteta prokleto očiglednog, ili u ovom slučaju, Univerziteta u Pitsburgu, upozorila je da socijalni mediji čine da se osjećamo usamljeno. Pa, uistinu revolucionarno otkriće. Ko je mogao znati da pregledavanje 10, 20 ili čak 30 raskalašnih Facebook fotografija kućne zabave vašeg kolege od subote uveče – na koju vi definitivno niste bili pozvani – izaziva nedeljni egzistencijalni gnjev? Ili da Instagram ažuriranja statusa fino obrađenih, laskavo filtriranih prijateljstava čini da se većina posmatrača osjeća prilično loše? Ko je primijetio da Twitter spaja ljude, dok se ne dogodi mala razlika u mišljenjima, u vezi Brexita ili sistema zdravstvene zaštite (uvijek, uvijek sistem zdravstvene zaštite) kada budu izdvojeni iz nečijeg etera? Svi smo to primijetili. Zapravo, savremeni fenomen “digitalne detoksikacije” i “življenja van sistema” predstavlja sveobuhvatnu reakciju na kako smo očajni što nam svačija sintetički izrežirana sreća biva bačena u lice.
Ipak, istraživači u Pittsburghu su proučavali 1.787 odraslih uzrasta od 19 do 32 godina, koristeći 11 društvenih medija: Facebook, Youtube, Twitter, Instagram, Pinterest, Google Plus, Snnapchat, Redit, Tumblr, Vine i LinkedIn. Na trenutak ću potisnuti nevjericu da je bilo kome ko koristi LinkedIn ikada dopušteno da se osjeća usamljeno. Čitav njegov način rada zasniva se na harangi kako bi vas se ubijedilo da ostvarite ponovni kontakt sa davno otuđenim poznanicima koji su vas “nategnuli” nakon regionalne dodjele nagrada za dostignuća u sektoru prodaje 2003 godine.
Ili da korisnici Pinteresta uistinu žude za doživljavanjem društvenog kontakta – oni više vole da sjede sami, čekajući na smrt, u sobi koja smrdi na kavez pokusnog kunića, kačeći beskonačan broj fotografija Audrey Hepburn u virtualni foto-album. Međutim, bez obzira na ove male zamjerke, istraživači su otkrili da su ljudi koji su posjetili svih ovih 11 stranica više od 58 puta nedeljno, tri puta podložniji tome da iskuse usamljenost, u odnosu na one koji su bili na Internetu manje od devet puta nedeljno.Ljubimci društvenih medijaŽelio bih da je “58 posjeta nedeljno” mnogo ali, da budem iskrena, za veliki broj britanske populacije, uključujući i mene samu, 58 pregleda Twiter-a samo predstavlja “mene, kako ovog jutra diskutujem na temu emisije Kanala 5, “Krstarenje sa Džejn Mekdonald”. Zezanje na Twitteru, u kombinaciji sa cunjanjem po Instagramu i mojim WhatsApp grupama, čine da je moj dan dinamičan, ispunjen uzbuđenjima, intrigama i tračevima, bez da zapravo mrdnem igdje dalje od toaleta i frižidera. A to je samo za jedan manevar manje nego da sam zatvorenik kategorije A, koji predstavlja izuzetan rizik po bezbjednost.
“Mi smo po svojoj prirodi društvena bića, ali moderni način života teži tome da nas razdvaja, umjesto da nas spaja,” tvrdi vodeći naučnik, profesor Brian Primack, sa Medicinskog fakulteta Univerziteta u Pitsburgu.
“Iako se naizgled čini da društveni mediji predstavljaju priliku da se popune te praznine u društvenom životu, mislim da ova studija ukazuje na to da ovo nije rješenje kojem su se ljudi nadali.” A ovo je možda jedna od najvećih modernih dilema: kako nam se društveni mediji “čine”. Čini se da zaokupljaju našu moždanu aktivnost. Pomažu nam da izgradimo lični brend. Katapultiraju nas u epicenter svakodnevnih prijateljskih zapleta. Nikad, ikad nam ne dopuštaju da stvarno budemo sami. Zapravo, čini se da su svi vitalni načini ljudske egzistencije jednostavno mnogo uzbudljiviji. Ali kako je Morrissey jednom izjavio, u vrijeme inferiornosti i susreta preko NME malih oglasa, “Ako si uistinu tako zabavan, zašto si večeras sam?”
Ovo je rečenica koja danas ima mnogo jače značenje. Svi mi koji smo živjeli u vrijeme prije pojave društvenih medija, svemoćnog ujedinitielja, znamo šta smo izgubili. Prije Facebooka, taj pogubni “FOMO” (strah od toga da budeš izostavljen) koji nam sada upropaštava vikende, bio je minimalan. Da, postojao je i tada, ali nas nije ugrožavao u tolikoj mjeri da nas dovodi do tačke depresije. Svo skretanje pažnje na “vidi šta su mi moji poklonili” na Majčin dan je očigledno bilo u drugom planu. Nijedan savršeni Božić nije bio prikazivan na Periscope-u. U vremena prije nastanka Reddita, Instagrama, da bi pronašli nekoga s kim biste mogli razgovarati o kulturi, muzici, politici, iziskivalo je pronalaženje čiste garderobe, vožnju autobusom do nekog mjesta i inetrakciju sa mnoštvom ljudi u kafiću ili predvorju neke društvene ustanove. Bilo je više neplaniranih odlazaka u kafić, izlazaka na picu i nasumičnih posjeta. Viđala sam više ljudi do kojih mi nije bilo stalo, ali sam svejedno viđala više ljudskih bića. Najvažnije od svega, imala sam jasniju sliku o tome kako su moji prijatelji uistinu živjeli. Često mi se javlja misao da su društveni mediji puni usamljenih, tužnih ljudi koji savršeno predstavljaju kako su OK i ljudi koji su savršeno dobro, a koji crpe svačiju pažnju pretvarajući se da su tužni. Naravno, u bilo kakvim razmišljanjima na internetu veliku ulogu igra i “sjećam se kad je sve ovo bilo naivno”.
Na mlađim generacijama ostaje da se dignu i pobune protiv stalne povezanosti. Vjerujem da će do 2050. godine najprosvjetljeniji tipovi biti ljudi koji su u stanju da se brzo otarase konstantne medijske stimulacije i digitalne detoksikacije bez grčevite povezanosti i žudnje. Ne gajim velike nade da će se ovo desiti uskoro. Stalni uzrok rasprave među članovima šire porodice Dent, trenutno predstavlja društvena mreža Music.ly, koja se zasniva na usnoj sinhronizaciji. Ona djecu povezuje dijeljenjem klipova pućenja i dotjerivanja u trajanju od šest sekundi, uz upotrebu piskutavog glasa iz Alvinovih vjeverica. Srca se dijele kao znak obostranog divljenja. Ne postoji dječija usamljenost, zamijenjena je konstantnom, pažnjom koja nema kraja i potragom za “pratiocima”, čak i slavom. Grubo rečeno, to predstavlja korov dječijih društvenih medija: invazivno, štetno i predstavlja konstantnu smetnju. Ali baš kao što rekoh, sjećam se kad je sve to bilo naivno.
Usluge prijevoda teksta: Congress Service Center – Sarajevo Office
Skenderpasina br.1, Sarajevo
Tel. +387 33 267 250
Fax. +387 33 267 251
E-mail: office.sa@kscnet.com
Akos.ba
