Druga strana priče: Migranti ne žele u kampove, jer tamo nisu sigurni

Prema zvaničnim informacijama Frontexa na području Zapadnog Balkana u martu 2020. godine došlo je do 1.100 ilegalnih prelazaka granice na ovoj ruti, što je manje za 45 procenata u odnosu na prethodni mjesec. Međutim, u prva tri mjeseca broj ilegalnih prelazaka granice udvostručio se u odnosu na isto razdoblje prošle godine na više od 5.700. Navodi se da su državljani Sirije i Afganistana činili većinu migranata otkrivenih na ovoj ruti. Za isti vremenski period smanjen je broj otkrića ilegalnih prelazaka granice na glavnim migrantskim rutama u Evropi i to za 4.650 slučajeva.

Ukupni broj ilegalnih prelazaka granica u prvom tromjesečju ove godine, dosegao je 24.500, što je 26 procenata više u odnosu na isto razdoblje 2019. godine, što znači da je trend priliva migranata i dalje u porastu, navodi Frontex. Povećan priliv migranata u kombinaciji sa rasprostranjenom stigmatizacijom i anti-migrantskim kampanjama širom Evrope, sve češće dovode do kršenja ljudskih prava migranata. No, sa 1. martom 2020. godine, Grčka je suspendovala prijem zahtjeva za azil na period od mjesec dana. Kako Euronews navodi, tu odluku je donio premijer Kyriakos Mītsotakīs, predsjednik  vladajuću konzervativne stranke Nova demokracija (ND), koji je prethodno populistički izjavio da je migrantska kriza na granici sa Turskom postala asimetrična prijetanja granicama Evropske Unije. Foreign Policy nakon izbora u Grčkoj, još u julu prošle godine, ocijenio je da je novi grčki premijer jednako populistički kao i stari. Atinska krajnja desnica je ponovo na vlasti nakon oponašanja zastrašujuće taktike krajnje ljevice, unatoč mnogobrojnim izjavama tokom kampanje o pobjedi nad populizmom.

Licemjerni odgovor Evrope na populizam

Nakon grčkog obustavljanja zahtjeva za azil, samo dva dana kasnije uprava Frontexa je održala vanredni sastanak i među donesenim odlukama jeste i da: “[Frontex] u potpunosti podržava Grčku u rješavanju trenutne situacije na njenim vanjskim granicama prema Turskoj i u djelovanju u duhu evropske solidarnosti”.  Međutim, ovakav odgovor Frontexa (Evropska granična i obalna straža) je u potpunosti kontradiktoran Uredbi Evropskog parlamenta od 13. novembra 2019. godine o evropskoj graničnoj i obalnoj straži, kojom se propisuje i način djelovanja Frontexa prilikom zaštite granica Evropske Unije. Shodno članu 80 navedene Uredbe, jasno se propisuje da Frontex garantuje zaštitu temeljnih prava prilikom svog djelovanja u skladu sa navedenom Uredbom i drugim međunarodnim dokumentima koji garantuju ljudska prava migranata, tražitelja azila, izbjeglica, a posebno djece bez pratnje.

Ukoliko Frontex treba djelovati u skladu sa poštivanjem temeljnih ljudskih prava, onda ne može i ne smije podržavati Grčku, u onemogućavanju traženja azila, što je takođe jedno od temeljnih prava. Pravo na azil, odnosno utočište je temeljno ljudsko pravo propisano Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, kao što se i smatra fundamentalnim pravom zagarantovano i članom 18 Povelje o temeljnim pravima Evropske Unije.

“Evropska unija skriva se iza štita zlostavljanja grčkih sigurnosnih snaga umjesto da pomogne Grčkoj da zaštiti tražitelje azila i da ih sigurno preseli u cijelu EU. Evropska unija bi trebala štititi ljude u potrebi, a ne podržavati snage koje tuku, pljačkaju i uklanjaju azilante i migrante vraćaju nazad preko rijeke”, izjavila je Nadia Hardman, istraživačica i zagovornica prava izbjeglica u Human Rights Watchu (HRW). Kako HRW navodi, FRONTEX bi trebao pratiti i javno izvještavati o poštivanju grčkih snaga sigurnosti u skladu sa evropskim i međunarodnim pravima o ljudskim pravima i izbjeglicama, uključujući standarde pritvora. Frontex nije u mogućnosti ispunjavati obaveza kao evropska agencija, ukoliko ne djeluje u skladu sa poštivanjem ljudskih prava i sloboda.

Evropska unija je spremna da plati do 2.000 eura svakom migrantu u prenapučenim kampovima na grčkim otocima, koji su spremni da se dobrovoljno vrate u svoje zemlje porijekla, navodi BBC. Po svemu sudeći, Evropska Unija je spremna platiti povratne karte migrantima, samo u cilju sprječavanja njihovog odlaska dalje u evropske zemlje. Što je potvrdila i Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije, finansijskom pomoći u iznosu od 700 miliona eura Grčkoj, kao štitu Evrope, uz izjavu za BBC: “Naš prvi prioritet je osigurati održavanje reda na grčkoj vanjskoj granici, koja je ujedno i evropska granica.”

Međunarodne organizacije i migrantska situacija u Bosni i Hercegovini

U posljednje tri godine, prema javno dostupnim informacijama objavljenim u januaru 2020. godine, od strane Međunarodne organizacije za migracije u BiH (IOM), preko 40 miliona eura donirale su međunarodne agencije za rješavanje migrantske situacije u Bosni i Hercegovini. U BiH trenutno postoji nekoliko prihvatnih centara za migrante, i to na području Kantona Sarajevo (Hadžići i Blažuj), Hercegovačko-neretvanski kantona (kamp Salakovac) i Unsko-sanski kanton (Bira, Miral, Sedra, Borići i Lipa odnedavno). Dok se na području Republiske Srpske do sada zbog političkog neslaganja, nije uspostavio niti jedan prihvatni centar za migrante, a Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu je zatvoren otkako je počela epidemiološka kriza. U izvještaju Visokog predstavnika za ljudska prava Vijeća Evrope, Dunje Mijatović, objavljenog 21. aprila, naglašeno je da Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska treba da se angažuju na poboljšanju situacije i podjednako podijele odgovornost za smještaj migranata i tražitelja azila. “Žaleći što je Republika Srpska, a i nekoliko kantona u Federaciji dosad odbilo preuzeti odgovornost”, Mijatović ih poziva da i sami urade dio svog posla.

S obzirom da je IOM zadužen za upravljanje migracija u Bosni i Hercegovini, na osnovu njihovih službenih informacija navodi se da čine sve kako bi omogućili potreban smještaj za migrante. “Sa pojavom pandemije COVID19 u Bosni i Hercegovini, postao je apsolutan prioritet omogućiti da sve izbjeglice i migranti imaju sigurno mjesto za boravak i nesmetani pristup informacijama i zdravstvenim uslugama”, navodi IOM. “Agencije UN-a u Bosni i Hercegovini svakodnevno sarađuju s vlastima kako bi osigurale da su i neki od najugroženijih ljudi u zemlji – oko 5.500 migranata i izbjeglica koji su smješteni u prihvatnim centrima zemlje – također zaštićeni”, stoji u saopštenju UN-a. Iako podaci Službe za strance BiH govore da u našoj državi trenutno boravi oko 7.500 migranata, izbjeglica i tražitelja azila.

U velikom broju medijskih izvještavanja o migrantskoj situaciji u Bosni i Hercegovini, naglašava se kako i institucije u BiH nedovoljno rade na zaštiti ljudskih prava migranata i kako se ksenofobija skoro pa automatski usvaja kao princip rada sa migrantima. Zabilježeno je više slučajeva u kojima su međunarodne organizacije iz Švicarske, Njemačke i Italije zabilježile poražavajuće detalje o neuslovnosti objekata i prostora za smještaj migranata u BiH. Sve to navodi na pitanje kolika je zaista efikasnost međunarodnih organizacija u upravljanju migracijama u Bosni i Hercegovini u odnosu na nivo poštivanja temeljnih prava i dostojanstvenog života u kampovima kojima upravljaju UN agencije u BiH. Samo Evropska Unija u BiH je  preko 37 miliona eura donirala u cilju rješavanju problema migracija, te po mišljenju stručnjaka, za znatno manja sredstva (oko 10 miliona eura) su se mogla napraviti naselja sa čvrstim objektima, pratećom infrastrukturom za smještaj i da budu uređena po svim standardima. Takva naselja kada prođe migrantska situacija, mogu poslužiti državi za neke druge svrhe, npr. u toku prirodnih nesreća, ili u slučaju pandemije COVID-19. Ove činjenice, kao i procjene  stručnjaka, jasno govore da u svemu tome treba imati interesa država i njene institucije, ali i lokalne zajednice.

Stanje na terenu drugačije od izjava predstavnika međunarodnih organizacija

Unatoč velikoj količini finansijskih sredstava ubrizganih u međunarodne organizacije u Bosni i Hercegovini, radi rješavanja migrantske situacije i izjavama istih o dobrim uslovima života za migrante, prema samim izjavama migranata na području Kantona Sarajeva, teorija od prakse se ipak razlikuje.

U razgovoru sa Seidom iz Alžira, inače Berber – starosjedioci Sjeverne Afrike – kojeg smo zatekli ispred pekare na Bistriku, saznali smo da je napustio svoju zemlju zbog političke situacije i nesigurnosti koja vlada u zemlji. “U Bosni i Hercegovini sam već mjesec dana i ne osjećam se baš sigurno. Narod mi pomaže, a policija me odvela do kampa. Kada smo došli do kampa, kamp je bio zatvoren i nisu me htjeli pustiti u kamp, onda se moram snalaziti.” Seid kaže da ga žena čeka u Španiji, dok su njegova sestra i otac već u Francuskoj, tako da nema nikakav razlog da se vraća u Alžir ili da ostane u BiH.

O tome da su kampovi neuvjetni i nesigurni za život rekao nam je i Zekeriah koji dolazi Maroka, a svoju zemlju je upravo i napustio zbog nedostatka vladavine prava i niskog nivoa poštivanja temeljnih prava. “Prije pet mjeseci sam napustio Maroko i već tri mjeseca sam u Bosni i Hercegovini. Međutim situacija ni ovdje nije ništa bolja nego u Maroku, nema posla, vlada korupcija, pored toga mi većina običnih ljudi želi pomoći. Ako poredimo ljude u Srbiji i u BiH, mnogo manje je rasizma ovdje, manje je verbalnih vrijeđanja i ne postoje organizovane grupe koje progone migrante, kao što ima u Srbiji. Često nas policija odvodi do kampa, ali obezbjeđenje kampa nas ne pušta u kampove. I ako bih mogao ući u kamp, radije ne bih bio u kampu, jer mnogo ljudi boravi u kampu, na jednom mjestu i nije sigurno za boravak.” Zekeriah kaže da želi stići do Njemačke, gdje ima neke prijatelje koji će mu pomoći, ali je sada to vrlo teško ostvariti.

Da veliki broj migranata boravi u privatnim smještajima, potvrđuje i maloljetna N.A. koja se već dvije i pol godine nalazi u Bosni i Hercegovini, sa svojim ocem i sestrama, dok se njena majka nalazi u Njemačkoj. N.A i njena porodica dolaze iz Sirije, iz Deir ez-Zora, najvećeg grada na istoku Sirije i odlučili su napustiti svoju zemlju zbog rata. “Mi ne živimo u kampu, ali smo jedno vrijeme boravili I u kampu, moramo reći da je situacija u njima različita od kampa do kampa. U Bosni i Hercegovini nam je lijepo i prihvaćeni smo, nemamo problema kada izlazimo vani, ali želimo otići u Njemačku”, kaže N.A. u nadi da će se sastati sa svojom majkom.

Takođe smo i na području Mostara zatekli grupu migranata iz Alžira i Maroka, rekli su da se zovu Karim, Ahmad i Darik, a inače borave u privatnom smještaju, tu su već par mjeseci i pokušavaju preći u Republiku Hrvatsku. Sva trojica imaju rodbinu u Francuskoj ili Njemačkoj, te su im krajnja odredišta te države, upitani da li su čuli da se govori o namjeri vlasti u BiH da budu vraćeni u matične države, rekli su da nisu upoznati sa tom idejom, ali da se svakako ne slažu sa tim. “Vlasti u našim državama ne gledaju blagonaklono prema onima koji pokušavaju migrirati. Stanje ljudskih prava je na izuzetno niskom nivou, da su mogućnosti za zapošljavanje vrlo niske, naročito u Alžiru i da to ljudi u Evropi, pa ni u BiH ne znaju”, kaže Darik. “Vlada Alžira ogromna sredstva troši na kupovinu vojnih sredstava, narod je prepušten sam sebi, politička elita je korumpirana i vlada uz podršku vojske. Nema prave demokratije”, poručuje Ahmad. Sva trojica su se složila da su to osnovni razlozi zašto napuštaju svoje države, prvo bježe od nepoštivanja ljudskih prava i nedemokratskog odnosa prema narodu, a zatim iz ekonomskih razloga.

U posljednje vrijeme vodi se dosta polemika oko toga da li su strani državljani koji nelegalno ulaze u BiH, migranti, izbjeglice ili tražitelji azila, iako to ne treba da bude sporno u smisli pružanja usluga ovoj kategoriji ljudi. Podsjetićemo da su izbjeglice osobe koje su napustile svoje zemlje porijekla zbog osnovanog straha od progona, sukoba, općeg nasilja ili drugih okolnosti koje su ozbiljno narušile javni poredak i kojima je, kao rezultat toga, potrebna međunarodna zaštita. Migranti su osobe koje se kreću ili prelaze međunarodnu granicu, ili napuštaju svoje uobičajeno mjesto stanovanja unutar svoje države, bez obzira na pravni status osobe; je li kretanje dobrovoljno ili prisilno; uzroke pokreta; ili duljinu boravka. Tražitelji azila su pojedinci koji su zatražili međunarodnu zaštitu, a čiji zahtjevi za statusom izbjeglice još nisu odobreni.

Populističke izjave pojedinih političara u BiH koje se odnose na migrante i izbjeglice su dovele do mnogih rasprava u stručnoj, ali i u široj javnosti, čak su dovele i do diplomatskog skandala, ali ipak važno je istaći da BiH nije skrenula sa puta koji je preporučen od strane EU i UN-a, kada je riječ o odnosu prema ovim kategorijama ljudi.

Vidljivo je iz razgovora sa osobama iz Maroka, Sirije i Alžira, da se njihove priče razlikuju od zvaničnih informacija od nadležnih institucija, takođe imaju i svoje razloge zbog čega napuštaju matične države i oni nisu tako jednostavni kao što na prvi pogled izgleda. Činjenica je da je trenutno u BiH veliki broj migranata iz država koje nisu zahvaćene ratom, koje su bez trenutnih masovnih progona ili nekontrolisanog nasilja, ali razlozi njihovog napuštanja vlastite države i stanje u kojem se ta država nalazi, ne mogu i ne smiju biti opravdanje za nepoštivanje prava migranata, izbjeglica ili tražitelja azila u BiH. Na sreću, nadležne institucije uz pomoć međunarodnih organizacija kao što su UNHCR, IOM, DRC i neke druge u svojim aktivnostima poštuju međunarodne preporuke, usvojene rezolucije i druge predmetne dokumente UN-a i EU, tako da migranti, izbjeglice i tražitelji azila u BiH uživaju osnovna ljudska prava. Ono na čemu zasigurno treba raditi je da se poboljšaju uslovi smještaja, te da se nađu trajna rješenja za smještaj migranata, izbjeglica i tražitelja azila, shodno međunarodnim standardima. Uz podršku međunarodnih institucija BiH može kvalitetno odgovoriti na izazov migracija, uz poštivanje ljudskih prava ljudi u pokretu, jer imamo ljudske kapacitete, imamo humanosti i što je posebno značajno, imamo iskustvo u ovim aktivnostima.

Piše: Safet Mušić

Akos.ba