Dr. Asim Zupčević: Odnos Bošnjaka prema knjizi kroz historiju

O temi „Odnos Bošnjaka prema knjizi“ u sklopu 25.  sehurskog druženja radija Bir  govorio je doc. dr. Asim Zubčević  koji je odbranio doktorsku disertaciju na Lajdenskom univerzitetu  na temu „Vlasništvo nad knjigom u osmanskom Sarajevu“. Doc. dr. Zubčević radi kao bibliotekar na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i njegova konekcija sa knjigom je veoma jaka.

Prilikom govorenja o prošlosti moramo biti upućeni na izvore koji nam pomažu da iskonstruiramo sliku prošlosti. Dr. Zubčević navodi da je prilikom svog rada i istraživanja na doktorskoj disertaciji koristio jedan izvor koji ranije nije bio korišten u našoj historijografiji, a to su popisi imovine iza umrlih stanovnika sarajevskog kadiluka, grada Sarajeva i okolnih sela. Naravno, pored spomenutog izvora postoje i drugi izvori kao što su sačuvane zbirke knjiga, sačuvani rukopisi, pa i rana štampana knjiga, vlasnički pečati, spiskovi knjiga i vakufname. Međutim, bilo je bitno pogledati popise ostavina gdje su ljudi iza sebe ostavljali popisane knjige. Ono što se može vidjeti u tim dokumentima jeste da je daleko najzastupljenija knjiga bila Kur’an. Kada se vršio popis imovine, tj. ostavine iza neke osobe onda se nakon osnovnih podataka koji su uključivali ime, mjesto stanovanja, srodnike davala lista  pokretne i nepokretne imovine. Iza toga su pisani drugi podaci, dugovi ako ih je bilo, oporuka, sudski troškovi, a onda se zakonski određenim nasljednicima davao njihov dio. Na početku svake od tih listi popisa imovine stajale su pokretne stvari, a uvijek su na početku dolazile knjige, prvi bi bio Kur’an pa sve ostalo. Dakle, već po tome se vidi kako su na toj simboličkoj ravni muslimanima na prvom mjestu knjige.

Pored Kur’ana Bošnjaci su posjedovali razne knjige, posebno one koje su pripadale kulturi čitanja tog vremena i u tom smislu može se reći da se Sarajevo u nekoj bitnijoj mjeri nije razlikovalo od tadašnjog Osmanskog carstva. Općenito se radi o knjigama koje su pripadale korpusu pisane kulture muslimana unutar Osmanskog carstva, onoga što su muslimani koristili za svoje obrazovanje, zabavu itd. Kur’an je bio najzastupljenija knjiga u svim popisima. Kur’an se pri popisu često imenovao kao “Božiji govor“ ili „Vječni govor“. Iza toga dolazi jedna vrsta ilmihala od Birgivije, osmanskog alima iz 16. stoljeća, a onda neka druga djela iz oblasti islamskog prava, arapske gramatike, rječnici, te književna djela poput perzijskih klasika i sl.

Jezici učenosti u to vrijeme bili su arapski, turski i perzijski jezik. Podrazumijevalo se da obrazovanje osobe nije kompletno bez poznavanja ova tri jezika. Bošnjaci jesu primjer jedne zajednice gdje je pismenost njegovana na četiri jezika, ono što se može nazvati kvadrilingvalnim naslijeđem koje podrazumijeva poznavanje spomenuta tri jezika i pisanje na maternjem. Važno je spomenuti da je učenje i obrazovanje bilo na cijeni, nije bilo ograničeno društvenim položajem i bilo je dostupno svima, to se vidi na primjeru posjedovanja Kur’ana kojeg su posjedovali svi, i muškarci i žene, i oni imućni, ali i oni slabijeg imovinskog stanja. Knjiga je načelno bila dostupna svakome.

Dr. Zubčević naglašava da su ljudi koji se javljaju u popisima imovine manjina stanovništva. Glavni razlog tome je činjenica da nije postojala nikakva zakonska odredba ili obaveza da se nakon smrti umrlog člana porodice vrši popis imovine. To se činilo u slučajevima ako bi porodica umrlog to zatražila od kadije, nakon popisa imovina bi se prodala na aukciji, a članovi porodice bi podijelili novac međusobno.  Postojali su slulčajevi da osoba nestane, ode na put pa se ne javlja, zatim se pristupa podjeli imovine i njenoj prodaju. U svim drugim slučajevima ljudi nisu dolazili kod kadije te se smatra da je jedan manji broj slučajeva podjele nasljedstva završavao je pred sudom. Suština je u tome da se ne može precizirati koji dio stanovništva je prisutan, ali je to svakako jedan od važnijih izvora za proučavanje pitanja rasprostranjenosti knjige u društvu pogotovo što se u njemu javljaju kategorije stanovništva koje često nisu vidljive u historijskim dokumentima, npr. siromašniji slojevi društva i žene.

Ova tema je dr. Zubčeviću omogućila da stekne uvid u kulturnu scenu Sarajeva i kulturu čitanja. Jedna od odlika ovog izvora na, kojem se bazira disertacija, jeste da koliko se god radi o važnom izvoru on je u jednu ruku suh. Navodi da postoji jedan drugi izvor koji daje dublju sliku Sarajeva u to doba i njegovom intelektualnom miljeu, a to je čuveni „Ljetopis“ Mula Mustafe Bašeskije koji je više od pola stoljeća bilježio dešavanja u Sarajevu. Profesor Zubčević ovim putem ističe značaj ovog djela te poziva sve one koji ga još uvijek nisu pročitali da to obavezno učine. Mula Mustafa Bašeskija  veoma lapidarno i u kratkim crtama bilježi dešavanja u Sarajevu, ali daje i opširne opise pojedinih likova koji kao da najednom  zažive na stranicama njegovog „Ljetopisa“. Nekoliko stranica posvećuje učenim ljudima i  svakog od njih ostavlja jedan pasus u kojem govori o njihovim kvalitetima, učenju i  osobinama. Interesantno je spomenuti da i sebe stavlja na taj spisak učenih ljudi. U „Ljetopisu“ on dočarava sliku Sarajeva, spominje i obavezna sedmična okupljanja sa prijateljima kući jednog od njih. Sastajali bi se da klanjaju, uče, čitaju i diskutuju. Ta tradicija u Sarajevu je ostala do današnjih dana.

U jednom dijelu disertacije dr. Zubčević navodi da su žene bile vlasnice jedne trećine knjižnog fonda što je zabilježeno u sudskim protokolima. U većini slučajeva je riječ o posjedovanju Kur’ana, mada ima i  primjera o posjedovanju većeg broja knjiga. Konkretno, zabilježena su tri slučaja posjedovanja većeg broja knjiga. Prvi se odnosi na Duriju koja je imala 46 svezaka koji su obuhvatali 63 različita djela. Drugi se odnosi na Arifu koja je u svojoj ostavini imala 45 svezaka knjiga, a treći slučaj je Tatlija sa 29 različitih djela u svom imetku.

Kada je riječ o odnosu prema  knjizi u razdoblju krajem 18. i početkom 19. stoljeća znamo da kod muslimana knjige nisu bile skoncentrisane samo na jedna mjesta gdje se skupljaju učeni ljudi, knjige su se nalazile na raznim mjestima, u džamijama, tekijama, mektebima i privatnim kućama. Bile su dostupne svakom pojedincu. Na osnovu sačuvanih rukopisa znamo da je čitava Bosna bila premrežena čitavim centrima učenosti, Kasim Dobrača je pisao o skriptoriju u Foči, radionici za prepisivanje većeg broja rukopisa. Važni centri učenosti su bili i Mostar, Travnik, Banjaluka, Zvornik, Livno, pa čak i pojedina manja mjesta.

Za Akos.ba priredila Adela Kukić