Dr. Ahmed Smajlović – dobro koje traje

Piše: predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj muftija akademik Aziz-ef. Hasanović

Pisati i govoriti o čovjeku poput našeg doktora Ahmeda Smajlovića veoma je zahtjevno i odgovorno. Pored te činjenice, a ususret 86. godišnjici njegova rođenja, neophodno je podsjetiti sebe i našu javnost na tog velikog sina Bosne i Hercegovine koga je podarila Srebrenica, tačnije Tokoljaci pored Srebrenice. Nije mi nakana pisati o njemu i njegovu djelu s aspekta znanstvenih promišljanja koja su već obrađena i mogu se naći u literaturi, već želim podijeliti sa svima koji su ga poznavali neka osobna svjedočenja koja najbolje oslikavaju njegovu veličinu kroz jednostavnost i pristupačnost koju je posjedovao.

Još kao dijete koje je odraslo u susjednom selu Osmačama čuo sam za dr. Smajlovića. Njegovo se ime izgovaralo s posebnim poštovanjem. Njegova učenost, jednostavnost i govorna nadarenost privlačile su mase i motivirale mnoge da ga slušaju i da mijenjaju vlastite predrasude o islamu, islamskoj kulturi zajedničkog življenja, međureligijskom dijalogu i svim temama koje su nužne za razumijevanje islama.

Sjećam se jednoga petka, kao dijete sam radio s rahmetli babom u njivi pored puta kojim su prolazili putnici, uglavnom konjanici iz okolnih sela. Pitao sam babu rahmetli: “Kuda idu ovi ljudi?” On odgovori: “Ahmo je stigao u Tokoljake i danas će kazivati hutbu.”

Ahmo je ime od milja kojim se iskazivala ljubav prema rahmetli dr. Smajloviću. Radoznalo sam predložio da i mi krenemo u Tokoljake zaboravljajući da moj rahmetli babo mora predvoditi džuma-namaz i kazivati hutbu u svom džematu Osmačama. U predvečerje kolona se vraćala iz Tokoljaka, a naša znatiželja o tome što je govorio, zaustavila je jednu grupu da se odmore, kahvu popiju i da nam prenesu utiske s džume.

Tada sam prvi put primijetio što se sve cijeni i vrednuje kod hatiba. Jedni su govorili o fascinirajućem sadržaju hutbe prilagođenom razumijevanju auditorija, drugi su iznosili njegovo držanje tijekom govora, treći su isticali njegove gestikulacije i osmijeh u određenom trenutku i emocije, četvrti su isticali njegovu pristupačnost koja se ogleda u činjenici da svi koji su bili na džumi, a bilo ih je puno, imali su priliku da se s njim selame i rukuju. Tad mi se nametnu zaključak iz prenesenog zapažanja: “Tako veliki čovjek, a tako jednostavan”.

Dolaskom u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevo u vrijeme dok je rahmetli dr. Smajlović bio predsjednik Mešihata za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju nailazim ponovno na oduševljenje. Rahmetli doktor je imao predavanja nedjeljom u Begovoj džamiji poslije podne-namaza. Ja to nisam znao. Po dolasku u džamiju na podne-namaz vidio sam harem džamije pun ljudi koji ne ulaze da klanjaju, što mi je bilo čudno. Saznat ću ubrzo da su oni stigli kako bi mogli čuti predavanje rahmetli Doktora. Interes javnosti za njegova predavanja bio je zaista veliki. Ljudima nije bilo daleko iz bilo kojeg dijela bivše države doći nedjeljom u Sarajevo kako bi poslušali predavanje uvaženog i prvog doktora nauka u Islamskoj zajednici.

Nas je bilo devetero, sedam učenika i dvije učenice u vrijeme moga školovanja iz Srebrenice. Za sve nas je znao i svaki susret bi koristio da pita kako smo, falili nam bilo šta i da se ne ustručavamo zatražiti bilo kakvu pomoć od njega. Za nas je to bilo veliko ohrabrenje i poticaj da budemo dobri đaci bojeći se da će saznati ako imamo loše ocjene, a pogotovo loše vladanje. Jedan naš kolega u četvrtom razredu imao je veliki problem s obavještajnom zajednicom koja ga je vrbovala da radi i špijunira za njih. Prijetnjama i ucjenama su ga primoravali da odlazi na sastanke što nikako nije želio. Na kraju se obratio dr. Smajloviću suznih očiju i uplakana lica. Vrlo hrabro i odvažno dr. Smajlović mu je rekao: “Više im nikada ne smiješ ići. Slobodno im reci da se meni obrate za bilo kakvo pojašnjenje.” Time se kolega rasteretio, a rahmetli dr. Smajlović je na sebe navukao dodatan gnjev obavještajnog aparata koji mu je na kraju i presudio. Nije trebalo puno vremena da se dr. Smajlović počne uništavati “unutarnjim snagama” Islamske zajednice kako će se kasnije saznati, a poslije više godina i pisati.

Napadi, iftire i razne podvale koje su mu pakovane, za sve koji su ga poznavali, bile su neutemeljene i providne. Sistem je uradio svoj posao, a neki koji su pohlepu za vlastitom pozicijom u Zajednici očekivali mogli su je jedino njegovim uklanjanjem dobiti. Nagrada je uslijedila. Rahmetli dr. Smajlović razriješen je svih dužnosti u Zajednici pa čak i na poziciji profesora na katedri Fakulteta koji je utemeljio i razvijao.

Njegova učenost, kapacitet da vodi i upravlja, strateški promišlja razvoj Zajednice, a sve potpomognuto neizmjernim utjecajem i ugledom među narodom u bivšoj državi, posebno u islamskom svijetu, stvaralo je strah kod vlastodržaca i zato su ga se bojali. Dokaza za to je mnogo, a jedan od najznakovitijih je njegov tretman kod otvorenja Zagrebačke džamije. Iako je njenoj izgradnji dao ogroman doprinos, ne samo da nije bio u programu otvorenja, već je bukvalno bio izoliran od strane državnog represivnog aparata od zvaničnika iz islamskog svijeta kako slučajno ne bi prenio neku informaciju o maltretiranju kroz koje je prolazio.

Pet decenija rahmetli dr. Ahmed Smajlović, po Božjoj odredbi, je proveo na dunjaluku. Ostale su mnoge nerazjašnjene okolnosti od tog 11. augusta 1988. godine kada je rahmetli Ahmed preselio na ahiret. Njegova supruga Munira hanuma i svi iskreni vjernici bivše države istinski su žalili za velikanom muslimana Bošnjaka u 20. stoljeću. Njegova dženaza najbolje govori o njemu, ali i o nekima koji se nisu smjeli pojaviti, a morali su. Bojali su se represije sistema koji je svakog ponaosob skenirao i evidentirao. Takav postupak osvijestio je mnoge imame pa su krenuli u istragu njegove smrti te se organizirali u vrlo snažan Pokret imama koji je donio određene promjene u Zajednici. Doktor je bio predvodnik u svemu, osnivač i utemeljitelj mnogih ustanova i normi koje i danas traju. Izgradnja Islamskog centra u Zagrebu od početka do kraja bila je pod njegovim budnim praćenjem. Lobirao je za prikupljanje sredstava po cijelom svijetu. Kako već napisah, nažalost, na svečano otvorenje vlasti su zabranile da se pozove i da se uključi u program. Došao je kao džematlija, a i takav je bio pod stalnim nadzorom, kako bi svjedočio velikom djelu – otvaranju Islamskog centra u Zagrebu.

Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj na čelu s uvaženim muftijom Ševkom efendijom Omerbašićem smatrao je potrebnim da trajno ukleše ime tog velikana u neku od ustanova Islamske zajednice. Tako je 1992. pri osnivanju Zagrebačke medrese jednoglasno prihvaćeno da se ta odgojno obrazovna ustanova Islamske zajednice nazove po rahmetli doktoru Ahmedu Smajloviću. Tako će medresa nositi puni naziv Zagrebačka medresa “dr. Ahmed Smajlović” a čije ime je preuzela i Islamska gimnazija pa se zove Islamska gimnazija dr. Ahmeda Smajlovića.

Danas Islamska gimnazija, a prije Medresa dr. Ahmeda Smajlovića prisjeća se njegova djela i žrtve koju je učinio na polju misije islama te pred njegovu dušu redovno uči hatmu i upućuje dovu Uzvišenom da mu se smiluje, nagradi ga za sve što je učinio i podari mu Džennet.

Nije mi poznato da je bilo gdje nešto nazvano po njegovu imenu osim Islamske gimnazije u Zagrebu, a znam da je zadužio mnoge ustanove, džemate i pojedince.

Allah će svima nama suditi, uzdajmo se u Njegovu milost. Naša dova je da Svevišnji podari lijepi Dženneti-firdews našem rahmetli doktoru Ahmedu.

akos.ba