Dr. Adis Zilić za Akos.ba: Nakon Kosača Radivojevići-Vlatkovići su bili najvažnija humska vlastela

Zajedno sa vladajućom dinastijom Kotromanića, onaj dio bosanskog srednjovjekovnog društva, zadužen za ratovanje i zaštitu ostalih, činile su brojne velikaške porodice. Dok su pojedine vodeće ličnosti tih porodica u historiografiji često obrađivane i bile teme značajnih monografija (herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić, veliki vojvoda Sandalj Hranić, herceg Stjepan Vukčić Kosača), iz nekog razloga, ne postoji monografija niti o jednoj velikaškoj porodici in toto.

Pojedini članci ili rasprave unutar monografija druge tematike su svakako prisutni, no, bosanska historiografija još nije dobila svog Erika Fügedija da neku od najvažnijih porodica bosanskog srednjovjekovlja obradi u onom maniru kako je ovaj velikan obradio ugarski Elefánty rod. U takvom stanju historiografije javlja se rukopis Adisa Zilića, docenta sa Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta ”Džemal Bijedić” iz Mostara, koji je svoj magistarski rad o porodici Radivojevića/Vlatkovića uobličio i preradio u formu knjige, navodi u recenziji ove publikacije doc.dr. Dženan Dautović.

Dr. Adis Zilić radi na Odsjeku za historiju Fakulteta humanističkih nauka, Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Uža naučna oblast kojom se bavi je srednji vijek. Objavio je dvije naučne monografije. Prva se odnosi na istraživanja stećaka jedne mikroregije pod naslovom Stećci Podveležja, objavljena 2016. godine u izdanju Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke (211 str). Druga knjiga Radivojevići-Vlatkovići vlastela Humske zemlje i Krajine objavljena je 2021. godine, u izdanju Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu (470 str). Objavio je također niz naučnih i stručnih radova. Područje njegovog užeg naučnog interesovanja su srednjovjekovna prošlost Bosne i Hercegovine, vlastelinski stalež kao vodeći društveni sloj, porodični odnosi među vlastelom, genealogija, heraldika, međunarodni odnosi u srednjem vijeku, politički i diplomatski odnosi Bosne i susjednih zemalja, posebno Dubrovačke republike, te sepulkralna arhitektura, kultura, vjera, itd. Učestvovao je na raznim naučnim skupovima, konferencijama i okruglim stolovima.

Razgovarao: Voloder Sanadin

U povodu Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine i objavljivanja monografije o Radivojevićima-Vlatkovićima razgovaramo sa dr. Zilićem o značaju ove bosanske vlastelinske srednjovjekovne porodice, njenom položaju unutar Bosne te  odnosima sa susjedima, odnosno sa Ugarima, Venecijom, Dubrovnikom i Osmanlijama.

Prije nego što otvorimo teme koje su vezane za vašu knjigu možete li nam ukratko kroz jedan timeline predstaviti hronologiju teritorijalne i političke organizacije Humske zemlje u srednjem vijeku?

ZILIĆ: Nakon urušavanja tekovina klasične civilizacije i okončanja velikih seoba naroda, Humska zemlja je u ranom srednjem vijeku izrasla kao sklavinija u zaseban politički entitet. U statusu je kneževine, odnosno arhontije, kakvom je sredinom X stoljeća spominje bizantski car Konstantin Porfirogenit. U sličnom statusu bila su susjedna područja Neretljana, Travunjana, Konavljana i dr.

Slabljenjem utjecaja Bizanta u XI stoljeću pada pod vlast Duklje (Crne Gore), a u drugoj polovini XII Raške (Srbije). Pod državom Nemanjića ostaje formalno do početka XIV stoljeća, kada ulazi u sastav Bosne za vladavine energičnog bana Stjepana II Kotromanića. Primjetno je kako politički status Humske zemlje u razvijenom i kasnom srednjem vijeku stagnira, tako što postaje pridruženo rubno područje okolnih, snažnijih država. Važniji centri bili su Ston i Blagaj. Manji dio Humske zemlje, Pelješac sa Stonom, zauzeli su Dubrovčani, dok je ostatak postao jedna od bosanskih zemalja u procesu ukrupnjavanja teritorija i izrastanja država srednjovjekovnog tipa na Balkanu.

Među značajnijim vlastelinskim rodovima prisutnim iz vremena političke egzistencije Bosanske kraljevine bili su Sankovići, Kosače, Nikolići, Milatovići i Radivojevići-Vlatkovići. Zanimljivo je da su sredinom XV stoljeća upravo Vlatkovići isticali humske posebnosti kroz upotrebu titule humskog vojvode. Ova pojava usko je povezana s povremenim vazalnim obavezama Vlatkovića prema Kosačama, koji su s druge strane uporno zatirali posebnosti regionalnog karaktera, tako što je njihov predstavnik nosio titulu velikog vojvode bosanskog. Za razliku od rivalskih Kosača, Vlatkovići su postupali upravo suprotno. Nakon Kosača bili su u tom periodu najvažnija vlastela na širem prostoru.

Iako nisu bili među najmoćnijim porodicama Radivojevići-Vlatkovići su zahvaljujući geostrateškom položaju svojih posjeda imali izuzetan značaj. Kako je nastala ova vlastelinska porodica i na kojem prostoru su vladali?

ZILIĆ: Radivojevići-Vlatkovići spadali su u krug važnije vlastele u historiji srednjovjekovne Bosne. Budući da su pripadali plemićkom staležu, prisutni su u političkom, javnom i društvenom životu ove zemlje. Mogu se pratiti kroz ukupno osam generacija u periodu dužem od dva stoljeća, s manjim prekidima u kontinuitetu. Vrijeme njihovog političkog angažmana osvjedočeno kroz izvore traje od početka XIV, pa gotovo do sredine XVI stoljeća, što je dug okvir u kojem su dostupne informacije različitog intenziteta. Godine međaši mogućnosti praćenja roda jesu 1306. i 1536, što je period od 230 godina. Samo rijetki velikaški rodovi Bosne mogu se pohvaliti tako dugom prisutnošću u političkom i društvenom životu, osvjedočenom kroz sačuvanu izvornu građu. Održavali su u kontinuitetu političke veze sa svim bosanskim vladarima bez izuzetka, počevši od bana Stjepana II Kotromanića do posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića. Jednako su važne njihove veze, kako s drugim vlasteoskim rodovima unutar zemlje, tako i sa stranim političkim subjektima.

Koristili su patronimsko prezime, zbog čega su kroz više generacija poznati pod različitim nazivima kao Bogavčići, Radivojevići, Jurjevići i Vlatkovići. Naziv roda nije se potpuno ustalio iako je bilo više pokušaja u tom pravcu, pogotovo u vezi s korištenjem prezimena Radivojević i Vlatković. Područje nad kojim se protezala njihova vlast okvirno je omeđeno rijekama Neretvom i Cetinom. Pozicionirani su na krajnjem jugozapadu bosanske državne teritorije, gdje su bili najvažnija vlastela. Osnovna jezgra njihovih posjeda koncentrisana je u susjednim područjima Gorske župe, Primorju i Veljacima, tj. na području oko Biokova, u slivu Trebižata i delti Neretve, te na Makarskom primorju. Kada je herceg Stjepan Vukčić Kosača protjerao Vlatkoviće s baština, dobili su od bosanskog kralja Tomaša nove posjede na području Livna. Nakon pogubljenja posljednjeg bosanskog kralja i hercegove smrti vratili su se uz ugarsku (mađarsku) pomoć na svoja ranija vlastelinstva, odakle su pružali otpor Osmanlijama. Pojedini među Vlatkovićima nastavili su pružati otpor Osmanlijama u ugarskoj službi, a neki od njih integrirali su se u novi društveno-politički sistem i tako se održali na starim posjedima.

Kakav je bio odnos Radivojevića/Vlatkovića sa stranim subjektima: Dubrovnikom, Venecijom, Ugrima, Osmanlijama?

ZILIĆ: Baštine Vlatkovića su tako pozicionirane da su omogućavale njihovim predstavnicima čestu komunikaciju sa stranim subjektima. Ostali su tragovi diplomatske prepiske ili pak, ličnih posjeta njihovih predstavnika kroz više generacija. Sudeći prema sačuvanim podacima, na prvom mjestu ubjedljivo je korespondencija Radivojevića-Vlatkovića sa Dubrovačkom republikom. Ogledala se kroz više segmenata: uzajamnim privrednim interesima, traženjem odstupnice u slučaju opasnosti, korištenjem imovine na dubrovačkoj teritoriji. Posebno se u političkom smislu ističe savez Vlatkovića sa Dubrovčanima, što je ujedno bila njihova pobuna protiv sizerenstva Kosača, u ratu protiv hercega Stjepana 1451.-1454. godine. To je kulminacija dobrih veza, zbog čega su im Dubrovčani kasnije na različite načine adekvatno izražavali zahvalnost.

Radivojevići su ostali na svojim posjedima u periodu od 1357.-1382. godine, kada je Ugarska preuzela teritorij Neretvanske krajine kao miraz za bosansku princezu Elizabetu Kotromanić. Povratkom pod bosansku vlast postaju glavni oslonac među lokalnim plemstvom za vladarsku dinastiju, posebno kraljeve Tvrtka i Dabišu. U kasnijem periodu kraljevine bilježe se sporadični diplomatski kontakti Radivojevića sa Mlečanima i Ugrima, kada istupaju kao vazali u službi institucije bosanske krune ili u sopstvenom interesu.

Prekretnica u komunikaciji sa strancima nastaje nakon pogubljenja posljednjeg bosanskog kralja. Vlatkovići su se paralelno oslanjali na dvije strane sile: Veneciju i Ugarsku, čiji interesi su se sukobljavali na prostoru Krajine. Ugarska pomoć bila je konkretnija, pa su Vlatkovići nakon političke propasti srednjovjekovne Bosne zadržali status velmoža u okviru ove države. Njihov predstavnik ponio je u novim okolnostima proširenu titulu vojvode Humske zemlje i Hlivna. Vlatkovići su se pod ugarskim okriljem vratili na stare baštine, nakon čega su učestvovali u intenzivnim borbama protiv Osmanlija. U tom trenutku Osmanlije su se već učvrstile na prostoru Brotnja i Blata (područja oko današnjih Čitluka i Širokog Brijega, šira okolina Mostara). Vlatkovići su se našli na tromeđi interesa velikih sila, odnosno na isturenoj liniji odbrane i nisu mogli dugoročno izdržati konstantan pritisak na svoje baštine.

Nakon što su 1473. godine definitivno izgubili većinu starih posjeda, podijelili su se služeći različite gospodare. Neki među Vlatkovićima odlaze potisnuti prema Cetini, odakle u ugarskoj službi nastavljaju borbu protiv Osmanlija, a dio njih stupa u osmansku službu. Posebno je zanimljiv životni put Augustina Vlatkovića koji je postao osmanski podanik s titulom vojvode. U okviru novog političkog sistema bio je adekvatan predstavnik vlasti iz redova starog plemstva i idealna osoba za tranzicijski proces na stečenim teritorijama. Nakon Augustina sljedeći osmanski vojvoda među Vlatkovićima iz naredne generacije bio je sin njegovog rođaka.

Kakva su bila kulturna dostignuća Radivojevića-Vlatkovića i šta je sačuvano od njihovog naslijeđa do danas?

ZILIĆ: Posebno je u kontekstu proučavanja ostataka materijalne kulture Vlatkovića značajan grad Vratar, njihovo stolno mjesto kroz XV stoljeće. Ovaj grad pripada tipu bosanskih brdskih utvrđenja. Radi se o malim tvrđavama podignutim na strateškim visovima, teško pristupačnim i lahkim za odbranu. Vratar se nalazi na dominantnom uzvišenju sa kojeg je moguće kontrolisati prolaz iz Vrgorca u Metkovićko polje. Ovaj srednjovjekovni grad koji su Vlatkovići podigli na prelasku iz XIV u XV stoljeće danas je u ruševnom stanju. Nalazi se udaljen oko četiri km zračne linije južno od graničnog prelaza Bijača, sa hrvatske strane granice. Nema podataka o tome kako je izgledao dvor Vlatkovića, osim što su sačuvane ruine grada Vratara. Izgrađen je u obliku nepravilnog petougla s dvjema kulama, većom sa sjeverne i manjom sa zapadne strane, a obje su s jednim ili više spratova.

Nije poznato gdje im se nalazila nekropola jer su za identifikaciju ukopnog mjesta nužni očuvani natpisi na stećcima. Samo na osnovu kontekstualizacije postojećih malobrojnih natpisa na stećcima možemo konkretno reći kome su pripadale pojedine nekropole.

Poput ostalih važnijih plemićkih rodova, i Vlatkovići su koristili usluge dvorske kancelarije, u kojoj su radili profesionalni pisari, a pojedini među njima sami su se potpisivali na dokumentima. Ćirilična paleografija je na znatno nižem nivou u poređenju s drugim bosanskim plemićkim kancelarijama. Opći dojam o radu kancelarije jest naglašena neurednost i nejednaka slova, s nevješto napisanim inicijalima i simbolima, što su karakteristike po kojima se posebno izdvaja. Tragovi rada kancelarije Vlatkovića čuvaju se u Državnom arhivu u Dubrovniku.

Posebno je bitno naglasiti da su Vlatkovići u drugoj polovini XV stoljeća prilikom pečaćenja dokumenata upotrebljavali vosak crvene boje. Upotreba crvenog voska za ovjeru dokumentacije uvedena je kao regalno pravo Tvrtkovim krunisanjem za kralja i simbolizira samostalnu, suverenu i najvišu vlast i u širem, evropskom kontekstu. Za razliku od ranijih stavova u historiografiji, u knjizi tvrdim da se radi o posebnoj privilegiji koja je Vlatkovićima dodijeljena od vladara, nakon što su dobili nove posjede na području Livna. Tvrdnju sam potkrijepio na osnovu otisaka pečata očuvanih na dokumentaciji iz 1458. i 1460. godine, kada su Vlatkovići u prisnim odnosima s bosanskom krunom. Tada su pripadali rusaškoj gospodi, uskom krugu vodeće vlastele, i direktno su podložni instituciji krune, što nepobitno dokazuje da je korištenje crvenog voska prilikom pečaćenja dokumentacije privilegija koja im je, ipak, dodijeljena od vladara. Da je riječ o pokušaju samovolje, kao što je prethodno bio slučaj sa nekim drugim plemićkim rodovima, takvi postupci neminovno bi uzrokovali reakciju sizerena i eventualne sankcije.

Dokumentaciju su ovjeravali utisnutim pečatima. Koristili su i viseći pečat koji, nažalost, nije sačuvan. Rekonstrukcija grba Vlatkovića urađena je na osnovu otisaka pečata. Grb sadrži tri kose desne pruge i veoma je sličan znamenju njihovih rivala Kosača. Nije zastupljen u kasnijem Ilirskom grbovniku pa sam ga u knjizi poistovijetio sa lažnim grbom “Kotromanovića” iz ovog grbovnika. Prema mom pokušaju rekonstrukcije, na grbu Vlatkovića naizmjenično su zastupljene plava boja i zlatna kovina.

Navedeno su osnovna kulturna dostignuća Radivojevića-Vlatkovića. Uklapaju se po svim parametrima u širu sliku sličnih dostignuća drugih političkih predstavnika Bosne u kasnom srednjem vijeku – vladara iz dinastije Kotromanić i značajnije vlastele.

Akos.ba