Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Istaknuti Bošnjaci > Đozine reformističke ideje: Njegova borba protiv zabluda, praznovjerja i štetnih običaja

Đozine reformističke ideje: Njegova borba protiv zabluda, praznovjerja i štetnih običaja

Husein efendija Đozo je bio najvjerodostojniji muslimanski mislilac na Balkanu u dvadesetom stoljeću koji je ustrajno i sistematski, teorijski i praktično insistirao na aktueliziranju univerzalnih poruka islama.

Husein ef. Đozo je rođen 1912. godine u Barama (Foča), a preselio na Ahiret 1982. godine. Završio je 1933. godine Šerijatsko-sudačku školu u Sarajevu. Stigao je na studij u Kairo krajem decembra 1934. godine, a završio je El-Ezher 1939. godine. Husein ef. Đozo pripada grupaciji islamskih učenjaka koji su dali nemjerljiv doprinos razvoju islamskih znanosti na našim prostorima, posebno tefsiru kao temeljnoj islamskoj znanosti. Njegovo interesovanje u intelektualnom radu može se pozicionirati kao put reformističke i modernističke orijentacije, inspirirane i nadahnute idejama vjerskog modernizma prisutnog u Egiptu u ličnostima Muhamed Abduhua, Rešid Ridaa i dr. Kao aktivni saradnik Glasnika bavio se tumačenjem Kur'ana od 1962. do 1976. godine. U ovom periodu protumačio je prva tri džuza Kur'ana. Također, poznata je njegova rubrika Pitanja čitalaca i naši odgovori, koja je bila aktuelna od 1965. do 1979. godine.

Jedna od njegovih izrazitih zasluga jeste uvođenje u praksu da se istaknutije hutbe objavljuju u Glasniku. Đozo govoreći o hutbi i njenom značaju za muslimane priskrbljuje hutbi raznolike modernističke epitete nastojeći na taj način približiti hutbu džematlijama i učiniti je aktuelnom u vremenu. Tako Đozo tretirajući mjesto i ulogu hutbe u životu vjernika predstavlja je metaforički kao „mjesnu konferenciju“ na kojoj se razmatra problematika dotičnog džemata i donose određeni zaključci, te „mjesni sedmični parlament“ u kojem svi mještani jednog područja sudjeluju u rješavanju određenih mjesnih problema i aktuelnih problema zajednice. Đozo tvrdi da upravo u ovakvom pristupu hutbi leže „osnovi široke islamske demokratičnosti“. ( Đozo, Glasnik VIS-a u FNRJ, br. 7-9, 1960: 301) Đozo se u Glasniku bavi temama koje su inače svojstvene protagonistima progresivnih ideja i misli. Tako on piše o zaostalosti muslimanskog svijeta, analizira konzervativizam u prakticiranju islamskih obreda, opire se formalističkom odnosu prema vjeri, zagovara potrebu obnove vjere putem angažiranog svježeg mišljenja (idžtihada), najoštrije osuđuje taklid, zagovara islamsko oslobođenje i emancipaciju muslimanke, i nastoji pomiriti socijalizam i islam.

Omiljena tema Husein ef. Đoze u Glasniku je potreba razrade i primjene kur'anskih principa i koncepcija shodno potrebi vremena u kojem se živi. O potrebi i pokušaju savremene interpretacije i egzegeze kur'anske misli Đozo veli: „Sada je sasvim očito, da će muslimani, ako žele da dalje žive kao muslimani i da traže i zauzmu svoje mjesto u savremenom razvoju, morati dati novu savremenu razradu i interpretaciju kur'anske misli. To je bilo i ostaje glavni zahtjev novijeg islamskog buđenja. Na tome su radili Afganija, Abduhu, Meragija, Šeltut, Ikbal, Rešid Rida, Kevakibija.“ (Đozo, Glasnik VIS-a u SFRJ, br. 7-8, 1972: 317)

Ovdje vidimo iz koje građe i djela gore spomenutih ljudi sastoji se predajni lanac Đozine razrade islama i Kur'ana, iz čega se sastoji prvi i temeljni kat piramide Đozinog mišljenja.

Đozo odvažno tvrdi da se svako islamsko učenje, svaki islamski princip, koji je objavljen u Kur'anu samo kao koncepcija, naročito ako se odnosi na društveno uređenje zajednice, razrađuje i praktično primjenjuje prema potrebama i mogućnostima vremena u kojem se živi i datih okolnosti. (Đozo, Glasnik VIS-a u SFRJ, br. 11-12, 1971: 559)

U duhu ovog Đozinog stava onovremeno je riješeno pitanje mogućnosti i prioriteta davanja zekata za potrebe izdržavanja vjerskih zavoda.
Husein efendija Đozo je bio najvjerodostojniji muslimanski mislilac na Balkanu u dvadesetom stoljeću koji je ustrajno i sistematski, teorijski i praktično insistirao na aktueliziranju univerzalnih poruka islama.

Islamsko mišljenje Husein ef. Đoze u Glasniku se zasniva na kritičkom odnosu prema formalističkom odnosu i izopačenosti islamskih ustanova, odstupanju od prvobitnog duha islama, što je dovelo muslimane u poziciju kako veli Đozo u preorjentaciju sa pozicije života na smrt, metafiziku i zagrobni život. Iz toga opet proizilazi, dalje tvrdi Đozo kao nužno druga činjenica tj. potreba što hitnijeg aktiviziranja islamskih institucija u smislu njihovih prvobitnih i pravih funkcija i njihovo oslobođenje od okova metafizike. ( Đozo, Glasnik VIS-a u FNRJ, br. 1-3, 1961: 15)

ĐOZINA BORBA PROTIV ZABLUDA, PRAZNOVJERJA, RUŽNIH NAVIKA I ŠTETNIH OBIČAJA

U Glasniku Đozo piše o zaostalosti muslimanskog svijeta, o potrebi kretanja naprijed, o progresu i usvajanju novih i savremenih dostignuća. U buđenju muslimanskih masa iz inertnosti, letargije i dekadence, Đozo je najčešće slijedio svoj reformatorski i prosvjetiteljski kurs. On smatra da će na podizanju općeg prosvjetnog i kulturnog nivoa muslimanskih masa, naročito u nekim nerazvijenim krajevima, trebaće još dosta rada i napora. Zbog kulturne zaostalosti u tim sredinama još uvijek ima zabluda, praznovjerja. ( Đozo, Glasnik VIS-a u SFRJ, 1967, br. 11-12, 1967: 501)

Đozo se osvrće u Glasniku na neke zablude, ružne navike i štetne običaje koji koče napredak muslimana i poziva vjerske službenike da aktivno učestvuju u njihovom iskorjenjivanju. Za alkohol i njegovu konzumaciju među omladinom kaže da postaje nažalost obilježjem nečeg modernog i suvremenog, postaju znakom progresa. Što se tiče teških zabluda, štetnog naslijeđa i hrđavih običaja i navika iz prošlosti, po njemu su najkrupnije krvna osveta i kupoprodaja žena. (Ebul-Džim, Glasnik VIS-a u SFRJ, br. 9-10, 1963: 403-404)

Pored detektiranja određenih društvenih bolesti, kao što je raširenost alkohola u muslimanskim porodicama Đozo nudi rješenje i kaže: „Mi držimo da je najefikasniji način borbe protiv alkoholizma odgoj i to u vidu jednog solidnog i čvrstog sistema u koji bi bili uključeni roditelji, škola i druge društvene organizacije.“ (Ebul-Džim, Glasnik VIS-a u SFRJ, br. 9-10, 1963: 388)

Iz ovog primjera vidimo Đozin vizionarski pristup u iznalaženju efikasnog metoda u suzbijanju alkohola i nuđenja rješenja u pravcu uspostavljanja koleracije između odgovornih institucija. On ne samo da dijagnosticira nedostatke i slabosti muslimana, već nudi i djelotvoran lijek za izbavljenje muslimana od siromaštva, neprosvijećenosti, moralnih devijacija, zabluda, formalističkog obavljanja obreda, od pretvaranja Kur'ana u zapise i talismane, praznovjerja itd.

EMANCIPACIJA MUSLIMANKE

Sa Husein ef. Đozom ne može se uporediti nijedan islamski autor u nas u drugoj polovini XX stoljeća koji je sa toliko kritičke odlučnosti pisao o islamskom oslobađanju i emancipiranju muslimanke. Ova reformistička strana Husein ef. Đoze je prepoznatljiva u Glasniku gdje Đozo afirmira prava žene koja su joj data u islamu te sa ponosom kliče: „Ravnopravnost žene u islamu je nedvojbena. Ali isto tako bilo je momenata kada je muškarac zloupotrebljavao svoj položaj na račun položaja žene. Držao ju je u haremima zatvorenu i potpuno izolovanu iz života i društva. Nabio joj je na glavu feredžu i zar, da ne bi mogla vidjeti šta se to zbiva oko nje. Potpuno je zapostavio njeno obrazovanje. Živjela je dugo u zaostalosti i neznanju.“ (Đozo, Glasnik VIS-a u SFRJ, br. 11-12, 1973: 486)

Sve su ovo teme aktuelne prirode koje Đozo tretira u Glasniku želeći da muslimane otrgne od zabluda, zaostalosti i da ih podstakne na napredak i progres. Sada je nemoguće procijeniti sve učinke Đozinog islamskog djela u svijesti i praksi naših muslimana, a pitanje je da li će to ikada i biti moguće. Njegova misao islamske obnove i svestrane aktualizacije života u islamu našla je sigurno najplodotvorniji odaziv u mišljenju i opredjeljenju mnogih kao nešto po sebi razumljivo i jasno. Pa ipak, po svome izvorištu i prijemu koji je imalo i ima, Đozino djelo nije naprosto njegovo, izdvojeno, posebno i drugačije. To djelo ishodi i završava u širokom pokretu oživljavanja islama na svim stranama islamskog svijeta u vremenu četrnaestog stoljeća po hidžri. Razumjeti ga u njegovoj bitnoj islamskoj angažiranosti, u njegovim pravim povodima i utjecajima, znači, zapravo, saznati ga na toj osnovi, u širokoj duhovno-povijesnoj perspektivi islamskog buđenja, osvjedočenja i potvrđivanja svekolikog muslimanskog ljudstva u decenijama koje su za nama. (Neimarlija, Glasnik VIS-a u SFRJ, br. 3, 1982: 243)

Đozino djelo nam se i sada umnogome obraća kao da je iz naših dana. Đozo je toliko snažno insistirao na zahtjevu da muslimani iz Kur'ana i sunneta razotkriju nove inspiracije i rješenja za svoje vrijeme, izgarao je od želje da muslimanske zajednice budu „napredne“ i „progresivne“. Kad sa distance od ovih trideset godina nakon Đozina preseljenja na Onaj svijet razmotrimo literaturu i vrela koja su intelektualno oblikovala njegovo mišljenje i djelovanje, pokazuje se nesumnjivo da je Đozo uz moćnu tradiciju komentatorske škole El-Menar (Svjetionik) i uz ideje reformatora Muhammeda Abduhua (1849.-1905.), najviše koristio knjige koje sadrže „mišljenje islamskoga preporoda“ (al-fikru n-nahdawi l-islami). Taj je preporodni val tražio, i najčešće pronalazio, angažiranog alima i intelektualca, koji će na svjež način protumačiti i primiti islamska vrela usred svoje sadašnjice. (Karić, Preporod, 2012: 29)

Husein ef. Đozo je dao neizmjeran doprinos tumačenju islamskih propisa u skladu sa potrebama vremena i uvažavajući dinamičnost društvenog razvitka. Zato Đozo u tolikoj mjeri insistira i potencira na idžtihadu kao jednom djelotvornom lijeku koji treba da spasi muslimane od zaostalosti i da ih izbavi iz prezrenog stanja u kome se nalaze. Đozo neumorno ističe da je važno razumjeti duh Kur'ana koji je dinamičan, a ne samo formu propisa.

Autor: ALMIR HADŽIĆ

preporod.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top