Domovina u srcu
Udruženje „Mali kreativci“ u sklopu projekta „Upoznaj i poveži se sa domovinom“, a koje financira Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjglica raspisalo je literarni konkurs „Domovina u srcu“. Konkurs je bio namijenjen za stanovnicima Hrvatske čija je matična država Bosna i Hercegovina. S isto imenim radom, kao i naziv konkursa prijavila se i Ema Dizdarević koja je osvojila prvo mjesto na ovom konkursu. Njeno priču želimo prenijeti i vama s nadom da će Bosna i Hercegovina uskoro biti bolje mjesto za život svih njenih građana.
Pročitajmo:
Draga Bosno, sa prelijepom prirodom i predragim ljudima, ljuta sam na tebe. Ljuta sam na tebe zbog svih zatvorenih vrata i zamračenih prozora, zbog pustih ulica i lica zabrinutih majki koje čekaju svoje obitelji koje su otputovale 10 sati odavde…Ljuta sam zbog svih koji su otišli i koji će otići “trbuhom za kruhom”, i zbog toga šta neka majka mora birati hoće li sutra platiti struju ili će kupiti sinu nove stvari za školu, ljuta sam jer nema za oboje. Mora stisnuti zube i čekati. Čekati bolje sutra.
Ljuta sam zbog svih suza prolivenih na kolodvoru zbog odlaska nama nekoga dragog. Tješim se jer znam da će doći dogodine i da ćemo se opet lijepo družiti, kao da su svaki dan tu. Tješim se zato šta će opet doći ta curica koja mi je kao sestra, a ja ne bi znala kako ona izgleda da nema današnje tehnologije. Ljuta sam zbog svakog mahanja na pragu i svakog zvuka sirene kada se rukujemo i poželimo sretan put našoj krvi. Dal’ ti je svejedno kada vidiš da su ulice sve praznije i kada vidiš da te svi polako napuštaju? Ljuta sam jer opet one preživljavačke plaće i mirovine kasne, sad neki dido mora pozajmiti od komšije da sebi može kupiti kruh i poplaćati račune.
Ljuta sam jer me zaboli duša kada pogledam prema zidiću u majkinom dvorištu, pa se sjetim da je od zadnjeg loptanja ispod tog zidića prošlo više od 10 godina, zaboli me duša kada pogledam u dvorište i ugledam drvo na kojem sam se ljuljala na ljuljački, drvo na kojem su urezana naša sjećanja. Ljuta sam jer isti ti ljudi koji hodaju gradom u odjelima kada legnu ne mogu zaspati, zato što ih muči kako će iskrpati kraj sa krajem jer su plaće sve manje, a život sve skuplji. Zbog ljudi koji su im u glavama, postala si razlog za psovanje i proklinjanje, razlog za putovanje od 10+ sati, razlog za napuštanje stare majke koja će ovdje ostati sama.
Svaki put kada ti netko od omladine sa diplomom u ruci okrene leđa, pokida se dio tebe, a da to ni ne znaš. Šta će se desiti s tobom kada i onaj posljednji uradi istu stvar? Tko će ovdje graditi zgrade i kuće, tko će ovdje predavati u školi i kome, tko će ovdje raditi i osnivati porodicu? Znaj da si mi najljepša i najvoljenija na svijetu, kako meni tako i mnogim drugima, ali teško je. Teško je i nadam se da razumiješ sve ove teško donesene odluke koje su proplakane više puta. Nadam se da razumiješ da je to za svačije dobro, osim tvog – ti si nas sve natjerala na ovo.
Znaj da nam je ovdje sasvim dobro, moja majka ne mora birati hoće li sutra platiti račune ili će nam kupiti nove stvari za školu. Moja majka ne mora odvajati od svojih usta da bi dala meni i mojoj sestri. Naporno rade moja majka i babo, pa tako i ja sa njima, pomognem jer vidim da se trude da nam ništa ne fali. Često kane suza zbog tebe, samo da znaš.
I još da ti kažem da te svi jednako volimo, volimo te najviše na svijetu jer od tebe ljepše nema, ali i pomalo te mrzimo jer od tebe mukotrpnije teško da ima. Mrzimo to šta si tako srcu draga da je to neopisivo, a istovremeno si tako teška za bivati. Bosno moja, samo znaj da mrzimo to što te volimo.
