Dolazak stranaca za vrijeme Austrougarske: Kolonijalizacija BiH katolicima bila je planska

Bosna i Hercegovina predstavljala je nakon okupacije primamljiv teritorij za mnogobrojne stanovnike Austro-Ugarske monarhije. Mnogi su narodi, primamljeni besplatnim obradivim teritorijama koje je davala Monarhija, vidjeli izlaz iz trenutne loše materijalne situacije ili nekih drugih problema. Ove su tendencije naročito bile prisutne kod poljoprivrednog sloja stanovništva. Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini vršen je za vrijeme austrougarske vlasti četiri puta: 1879, 1885, 1895. i 1910. godine. Iz njega možemo pratiti podatke koji nam daju informacije o promjeni strukture stanovništva, a važno je istaći da je doseljavanje mnogobrojnih “stranaca” bilo čak i potrebno za vlast zbog naglog iseljavanja bošnjačkog dijela stanovništva.

AUSTROUGARSKA VLADA CILJANO JE NASELJAVALA KATOLIČKO STANOVNIŠTVO
Iseljavanje Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine počelo je odmah nakon dolaska Austro-Ugarske, a trajalo je tokom čitavog perioda njene vladavine. Međutim, najveći val iseljavanja Bošnjaka prema Turskoj bio je zabilježen poslije aneksije, kada se, prema zvaničnim podacima, iselilo 5.255 porodica. Iseljenici su dolazili iz svih slojeva, uključujući i bogate zemljoposjednike, što nam govori da posljedica iseljavanja nije loša ekonomska situacija. Razlog vidimo u gubitku privilegija i nagloj promjeni vlasti, koja je u prvih nekoliko godina svoje vladavine dovela Bošnjake u lošiji položaj nego je to bilo pod osmanskom vlašću. Sve ovo davalo je povoda Austro-Ugarskoj da stimulira priliv stranih doseljenika u Bosnu i Hercegovinu. Gledajući iz perspektive domaćeg stanovništva Bosne i Hercegovine, stranci su bili svi oni koji su govorili različitim jezikom u odnosu na lokalno stanovništvo, međutim, gledajući iz ugla Austro-Ugarske, koja je okupirala Bosnu i Hercegovinu, svi oni koji su dolazili s teritorije kojom su oni upravljali nisu bili stranci, jer su Austrijanci, Nijemci, Česi, Mađari, Ukrajinci, Poljaci i Hrvati dolazili s područja pod čijom je upravom bila i Bosna i Hercegovina.
Koliko je naša domovina bila interesantna doseljenicima, govori i otvoreni proglas u Zagrebu 1878. godine, odmah nakon okupacije Bosne i Hercegovine, pod nazivom “Proglas i poziv za iseljenje prema Bosni”. Poziv je bio primamljiv imućnijim Hrvatima koji su ga u Bosni usmjeravali za unapređivanje svojih poslova. U prvom popisu iz 1879, kao i na drugom iz 1885. godine, utvrđen je broj stanovnika i njegova vjerska struktura. Tek 1895. godine nailazimo na podatke koji detaljnije govore o strukturi stanovništva, pa saznajemo da je većina stanovnika živjela od poljoprivrede, što nam jasno govori o karakteru društva. Stoga je mali broj kolonista bio u velikim gradskim centrima i naseljavali su ruralna područja u okolini gradova. Dolazili su u grupama, a pojedinačno naseljavanje bilo je veoma rijetko.
U historiografiji postoje dva stava zbog čega je Bosna i Hercegovina bila privlačna za doseljavanje stranaca. Prvi zastupa tezu da je Austro-Ugarska vlada ciljano naseljavala katoličko stanovništvo na područje Bosne i Hercegovine u predjelima gdje su bili pravoslavci, koji su za tadašnju austrougarsku vlast predstavljali potencijalni faktor nestabilnosti.
Nasuprot ovog stava stoji mišljenje da je jedini i glavni razlog doseljavanja stranaca bio ekonomski faktor, što dokazuju područja koja su naseljavana najviše: Banja Luka, Bijeljina, Prnjavor, Bosanska Gradiška, sredine koje su obilovale velikim brojem neiskorištene obradive zemlje. U okolini Sarajeva obradive površine bile su nedaleko od Vogošće, Lukavice i Rajlovca. Neka mjesta u Bosni bila su u potpunosti kolonizirana, kao što je to slučaj sa selima u okolini Banje Luke, gdje su Malice, Nova Ves i Vranduk bili potpuno naseljeni Česima.
Kolonijalno naseljavanje Bosne i Hercegovine može se pratiti u dvjema fazama. Prva faza predstavlja period nakon okupacije, dok je druga faza nastupila od sredine 90-tih godina 19. vijeka. Na samom početku doseljavanja stanovništva najveću potporu doseljenicima davali su samostani i katolička crkva, a u prvoj grupi najviše dolazi doseljenika s područja Austrije i Njemačke. Među prvim doseljenicima bio je Franz Brenzinger, uzgajivač duhana iz Heidelberga. Prvi put posjetio je Delibašino Selo kod Banje Luke već 1878. godine s ciljem da provjeri glasine koje su izgledale obećavajuće. Kada se uvjerio o uvjetima koji vladaju na teritoriji Bosne, vratio se s nekoliko njemačkih porodica koje je smjestio u Busovaču. Brenzinger je veoma brzo započeo biznis u Bosni, kupivši posjed za zadrugu “Brenzinger-Freifeis Spehn” u Klašnićima od Salihbega Ibrahimbegovića. Cijena ovog posjeda bila je 500 dukata u zlatu. Ovo je samo jedan od primjera sistematskog i planskog doseljavanja Nijemaca i Austrijanaca na područje Bosne. Nakon ovih dviju skupina, uslijedio je dolazak većeg broja Mađara, Poljaka, Čeha, Italijana, Ukrajinaca i drugih. Prve podatke o naseljavanju dala je Zemaljska vlada 1880. godine. Tada je na teritoriji Bosne i Hercegovine živjelo 4.510 austrijskih državljana i 11.765 ugarskih.

POSTEPENO ISELJAVANJE STRANACA ZAPOČINJE ODLASKOM POLJAKA I ČEHA
Nakon ovih podataka nastavljena je praksa o praćenju stranih državljana i postojali su redovni podaci koji govore o njihovom broju. Statistika iz 1885. govori o tome da je 2% stanovništva otpadalo na strane državljane, dok u narednom periodu njihov broj sve više raste. Koliki je bio priliv stranih državljana, govori nam podatak da je 1910. godine na teritoriji Bosne i Hercegovine bilo čak 6% stranih državljana koji su bili dio civilnog stanovništva. Popis iz 1910. godine nudi nam i podatke o tome da je na teritoriju naše države najviše bilo stranaca iz susjednih zemalja. Popis iz 1910. godine daje raznovrsnije podatke o strukturi stanovništva, te u velikoj mjeri olakšava razumijevanje ove problematike, što nije bio slučaj s prethodnim trima popisima. Vladajuća politika tada je poticala dolazak doseljenika, davali su im državno zemljište pod zakup, koje bi nakon 10 godina prešlo u njihovo potpuno vlasništvo. Također, strani seljaci dolaze u Bosnu i Hercegovinu zbog zakupljivanja šumskih dobara od strane inostranih preduzeća, a takve slučajeve nalazimo u pograničnim regijama kao što su Bosanska krajina i istočna Bosna. Seljaci nisu bili jedine pridošlice. Pored njih, društvo popunjavaju vojnici, zanatlije, trgovci, namjesnici, činovnici i drugi.
Nacionalna pripadnost određivala se putem jezika, a treba spomenuti i to da je nacionalna šarolikost najviše bila prisutna u većim gradskim centrima kao što su Sarajevo, Tuzla i Banja Luka. Najveći dio činovnika bili su Nijemci i Mađari. Međutim, postojao je i veliki broj onih s područja današnje Češke i Poljske. Stalnim dolaskom stranaca broj je stanovnika rastao, pa tako imamo na prvom popisu 1.158.164 stanovnika, a 1910. čak 1.898.044. Useljavanje stranaca koji su stvarali kolonije u kojima su se lakše organizirali značilo je za Bosnu i Hercegovinu unošenje raznih znanja i kulturoloških novina koje danas možemo uočiti ponajviše kroz arhitektonsko naslijeđe iz tog perioda. Monarhija je potakla razvoj i finansiranjem izgradnje puteva i povezivanjem s ostatkom carstva. Privredna djelatnost rasla je otvaranjem raznih fabrika, među kojima su Fabrika duhana, Pivara, pilane i druge. Službeno stajalište vlade bilo je da je kolonizacija pozitivan proces koji će unaprijediti privredno stanje u pokrajini, a u historiografiji je uglavnom tumačeno kao politički cilj kojim vlasti žele sporna područja naseliti pouzdanim elementom. Stranci, iako na početku dobijaju niz privilegija, neposredno pred početak Prvog svjetskog rata počinju se susretati s raznim problemima. Onaj dio koji se bavio poljoprivredom osjećao je teret izolacije i udaljenosti od glavnih privrednih centara, a daleko veći problem bilo je pristupanje vojnoj službi tokom rata, što je značilo smanjenje poslovnih aktivnosti zbog kojih su se i doselili na područje Bosne.
Postepeno iseljavanje stranaca započinje odlaskom Poljaka i Čeha, koji putem ovlaštenih agitatora napuštaju zemlju i odlaze u Srbiju, gdje uz besplatne ili veoma jeftine obradive površine započinju novi život. U literaturi je veoma teško naći vjerodostojne podatke koliko je čeških i poljskih porodica napustilo Bosnu i Hercegovinu tokom i poslije Prvog svjetskog rata, ali činjenica je da taj broj nije bio zanemariv. Također, i ostali doseljenici usred ratnih okolnosti, a posebice nakon uspostavljanja nove države, napuštaju Bosnu i Hercegovinu.
Posljednji val masovnih iseljavanja stranaca započinje 1945. godine osnivanjem Jugoslavije pod vodstvom komunističkih vlasti. Motivi za naseljavanje stranaca bili su vjerovatno i politički i privredni, ali to ne umanjuje činjenicu da su promijenili vjersku i etničku strukturu stanovništva. Dolazi do smanjenja muslimanskog, a povećanja kršćanskog stanovništva. Austro-Ugarska je popise stanovništva vršila na vjerskoj osnovi, a popis iz 1910. govori o povećanju katolika u Bosni i Hercegovini za 107%, odnosno za 224.670 ljudi (od 209.391 na 434.061). Mnogi su poistovjećivali broj katolika isključivo s Hrvatima, ali je bitno istaći da, osim Hrvata, pod katolike su se ubrajali Poljaci, Česi, Nijemci, Mađari, Slovenci, Slovaci i drugi.

Piše: ADMIR LISICA, Časopis STAV, BR. 117. Sarajevo, 1.6.2017.