Dati (sadaku) ili ne dati, pitanje je sad

Autor: Safet ef Pozder

Bože mi oprosti, ali sve je teže biti pametan i donijeti razumnu odluku. Konkretno, sve se češće pitam kako postupiti sa silnim prosjacima koji redovno kucaju na vrata, bilo kućna ili džamijska, i traže pomoć. Odluka je teža time što ostanem u raskoraku između, s jedne strane, lijepih islamskih naputaka koji traže da se siromahu dadne njegov hak, da se na prosjaka ne podvikuje i da se, u tom slučaju, bude krajnje obazrivo, a, s druge strane, činjenice koja je jasna i pticama na grani, da je današnje prosjačenje uglavnom uigran timski biznis.

Pred džumu mi dolazi prosijed, stariji čovjek, skoro da bih se smio zakleti da mi je bar tri‑četiri puta dolazio proteklih godina, otprilike u isto vrijeme. Trpa mi u ruku ličnu kartu, trese se i kune kako mu je žena teško bolesna, a i njega zdravlje izdaje, te mu je pomoć prijeko potrebna. Predlažem da ga na hutbi lijepo predstavim, pošto tvrdi da je iz obližnjeg Konjica, i da iznesem njegov slučaj, pa će svijet sam procijeniti. Odbija i pomalo ljutito trpa ličnu u džep i odlazi. Gledam za njim i, po sto puta Bože mi oprosti, odjednom više nije poguren i ne trese se, nego elegantno nestaje iz vidokruga.

Iskustvo je čudo, a mene je baš iskustvo naučilo da budem krajnje oprezan kada je riječ o ovakvim situacijama. Evo nekoliko primjera.

Jedne godine smo klanjali podne i negdje na farzu pridružio nam se mršav i visok mladić kojeg niko od nas nije poznavao. Baš kada smo završili tespih i dovu i ustajali da se poselamimo, bljedoliki je mladić pao i tako jako tresnuo čitavim tijelom o pod da sam imao osjećaj da će se džamija srušiti. Priletjeli smo mu i pokušavali pomoći. Jedni su ga uspravljali, drugi otišli po vodu i kroz koji minut bio je “pri sebi”. Izgubljeno je gledao po nama i blago treskao glavom kao da se i sam trudi da dođe sebi.

Konačno, kada se malo povratio i ustao, počeli smo ga propitivati, ko je i odakle je, gdje ide… Sama maršruta njegovog kretanja bila nam je nejasna, ali smo gledali da ga najprije zbrinemo. Čim je rekao da uza se nema para, latili smo se džepova i, koliko je ko mogao, brzo skupili lijep iznos. Uzeo je novac i učtivo se zahvalio. Odveli smo ga i na ručak i poselamili se s njim.

Istu večer sam čuo da uopće nije otišao putem kojim je rekao da će, nego skroz u kontra smjeru. Već kroz koji dan čuo sam da je viđen i u okolnim čaršijama. “Znači, ‘padavičar’ je bio i kod tebe”, upita me jedan kolega koju sedmicu poslije. Helem, poslije se sve raspetljalo pa saznadoh da je riječ o običnom lažovu koji, na očito dobro uigranu foru, hvata koga god stigne, a omiljene destinacije su mu baš džamije i zajednički namazi. Kasnije sam saznao da je i skončao na vrlo neprijatan način. Nek mu Bog sudi!

Drugom prilikom, na vrata mi je bahnuo uglađen i skockan gospodin, nekih srednjih godina, tvrdeći kako je iznenada u putu ostao bez novca i kako treba da se nekako prebaci do Trebinja. Ukratko, tražio je novac i obećavao da će sve do posljednjeg feninga vratiti. U prilog svojoj priči pokazivao je čak i fotografije s nekim hercegovačkim književnicima i imamima te knjige koje je objavio. Kako god, ja sam nasjeo i, bezbeli, nikad ga više nisam ni vidio ni čuo za njega.

Moje su džematlije dugo vremena častile i pomagale mladića koga bi, kako kaže naš narod, na ranu čovjek privio. Prijatan i nenametljiv, svojom je pojavom plijenio, ali je sve ostalo na njemu ukazivalo na to da mu je potrebna pomoć. Jasno, tek smo poslije saznali da je to bio obični prevarant.

Priča kupljenja pomoći po selima priča je za sebe. Malo-malo pa kroz sela prohodaju kojekakvi sakupljači. Onaj sakuplja za bolesno dijete, onaj za ženu, neko za nešto, a naš narod, merhametli kakav i jeste, nasjedne pa dadne koliko može. Po običaju, istina se sazna, ali dovoljno kasno da se ništa ne može učiniti. Možda i najzanimljivije u svim ovim pričama jeste to što se svi spomenuti više nikad ne pojave – kao da u zemlju propadnu.

Bilo je tu svakojakih likova, hafiza iz Makedonije, putnika iz Brčkog, Tešnja, Banje Luke, nevoljnika, prosjaka…

Neko će reći da treba pomoći ako se može, a ima ko će suditi. Neko će kazati: “Kad se on ponizio i pružio ruku, ja ću mu, vala, pomoći koliko mogu, pa kako god.” Opet, neko je stava – a lično sam najbliži takvom razmišljanju – da niko ne treba i ne smije dopustiti sebi da ga neko pravi budalom i vuče za nos bez ikakve potrebe.

Nije mi poznato da li su se nadležni organi ikada ozbiljnije pozabavili pitanjem organiziranog prosjačenja, u kome se nerijetko na vrlo okrutne načine zloupotrebljavaju i djeca. Nije mi poznato ni to da li se o ovom pitanju oglašavala i svoj sud davala naša ulema. Ako nisu, i jedni i drugi, vrijeme je da se daju na posao. Poznato mi je jedino da ova pojava uzima sve više maha i da se pri tom ne biraju sredstva. Cilj je samo što lakše i brže doći do lahke zarade.

Da se razumijemo, prosjačenja ima i u znatno bolje organiziranim i uređenim državama, ali, koliko sam mogao primijetiti, mnogo manje. Ako ništa, nije toliko upadljivo.

Dopusti li se raznoraznim ublehama i mešetarima da i dalje koriste prazan prostor koji im je ostavljen, bojim se da će kroz dogledno vrijeme biti kasno za bilo kakvu reakciju.

Koga će to, u konačnici, najviše lupiti po glavi? Bezbeli, naš dobri narod. Narod je merhametli i on će dati. I na kraju, opet, ne daj Bože, ogriješiti se!

stav.ba