“Danak u krvi” neutemeljen je termin kojeg treba izbaciti iz historiografije
Piše: Edib KADIĆ
Orijentalni institut Univerziteta u Sarajevu organizirao je 12. januara 2017. godine predavanje pod nazivom “Devširma u Bosni u osmanskom periodu: ‘Danak u krvi’ ili privilegija?”. O devširmi i njenim specifičnostima u Bosni govorili su doc. dr. Gülay Yilmaz Diko s Univerziteta Akdeniz i dr. sc. Aladin Husić s Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu. Naglašeno je da je devširma metoda koja datira iz 15. stoljeća kojom su se popunjavali redovi u vojsci i administraciji Osmanskog carstva, a iz dokumenata je poznato da su oficiri iz vojske Osmanskog carstva uzimali mušku djecu iz grčkih, srbijanskih, bugarskih, albanskih i bosanskih porodica.
Postoje mnogi slojevi devširme koji su još uvijek sasvim nepoznati
Ono što je također poznato iz izvora jeste da su djeca odvođena u Istanbul, gdje se pravila dodatna selekcija. Oni talentiraniji i inteligentniji bili bi izabrani i poslani u visoke škole, pa su mogli postati upravitelji čitavih oblasti Osmanskog carstva, a dostizali su i do pozicije velikog vezira. Opće je poznata činjenica da su, osim sultanske pozicije, ako bi bili dovoljno talentirani i sposobni, mladići uzeti devširmom mogli obnašati bilo koju funkciju u Osmanskom carstvu.
Profesorica Gülay Yilmaz Diko kazala je u svom izlaganju kako je godinama proučavala način na koji je funkcionirala devširma, te je došla do zaključka da su informacije koje se trenutno nalaze u enciklopedijama prepune mitova i da jednostavno nisu tačne. “Što sam više proučavala, to sam sve više postajala skeptična kada je u pitanju postojeća literatura o devširmi. Kada pogledamo određene dokumente iz arhiva vezane za devširmu, možemo vidjeti da sam sistem nije kategoriziran, odnosno da ne postoji tačan obrazac i način na koji se vršila devširma koja je varirala s obzirom na regiju u kojoj je vršena. Sistem je bio izuzetno kompleksan i postoje mnogi slojevi devširme koji su još uvijek sasvim neistraženi i nepoznati”, ističe Yilmaz, te dodaje kako su za djecu koja su dovedena, prije nego što su postali vojnici osmanske vojske, postojale razne mogućnosti i prilike gdje su oni mogli pokazati svoj talent i izgraditi karijeru u raznim oblastima, poput radnika u državnim radionicama, na brodovima, u sultanovoj palači, mogli su postati i sultanovi vrtlari u baščama palače.
Na osnovu dokumenta iz 1603. i 1604. godine, 2.604 dječaka tada je uzeto devširmom. Bili su organizirani u 20 grupa, a dolazili su s prostora Rumelije, Bosne, Albanije i Anadolije. U dokumentima su zabilježena imena dječaka, imena njihovih roditelja, fizičke karakteristike, dob i mjesto iz kojeg dolaze. Od ukupno 2.604 mladića, s prostora Bosne dolazi njih 20 posto; 87 posto djece potječe iz muslimanskih porodica, a 13 posto iz nemuslimanskih; dječaci su starosne dobi između 12 i 20 godina, a najviše dječaka imalo je između 15 i 19 godina. Profesorica Yilmaz kaže da je čitav proces trajao 4 mjeseca, a da je tokom svojih istraživanja došla do dokumenata iz kojih se vidi da je devšrima na području Osmanskog carstva vršena svakih 5 do 8 godina. “Najveća greška koja se može naći danas u literaturi jeste da je devširma bila poput nekog spontanog događaja gdje bi vojnici ulazili u sela i nasumično, nasilu uzimali dječake. Dokumenti, s druge strane, svjedoče da je devširma bila sistematski organizirana, poput regrutacije vojnika, gdje su oficiri koji su bili zaduženi za devširmu razgovarali s kadijama, vojvodama, subašama i predstavnicima vlasti iz gradova, sarađivali s njima i dogovarali se na koji način da provedu ovu regrutaciju”, pojasnila je Yilmaz, te istakla da se, kako je vrijeme prolazilo, starosna dob dječaka povećavala, s obzirom na činjenicu da je tehnologija s vremenom uznapredovala. Stoga su upotrebljivana nova oružja za koje je obuka, da bi se koristila, trajala znatno kraće.
Devširma je, ustvari, bila regrutacija, i to najviše muslimanske djece
Dr. sc. Aladin Husić kaže kako je, iz dokumenata iz 16. stoljeća koji su do njega došli, došao do zaključka da se devširma nije uopće tako često radila, već da se tu radilo o intervalima od nekoliko godina, te da nije vršena svake godine kako to u nekim historiografijama stoji. “U svim ovim dokumentima koji se odašilju iz centra vlasti ka periferiji uvijek se, barem kada je Bosna u pitanju, naglašavaju momenti da su to sinovi muslimana, da su obrezani, da se regrutiraju oni koji ne znaju turski i oni koji su nastanjeni tu od davnina. U nekim drugim dokumentima vidi se da je na tom putu od mjesta gdje se djeca prikupljaju do Istanbula bilo pokušaja ubacivanja u te redove, što se izričito naglašava da se nipošto ne dozvoljava. Ovdje želim istaći da je devširma, zapravo, vojna regrutacija i da je vršena u redovima muslimanskog stanovništva s izrazito malim procentom nemuslimanskog stanovništva. Također, treba spomenuti da veliki broj ove djece dolazi iz redova gradskog stanovništva. Sve ovo što je poznato u literaturi kao ‘danak u krvi’ u suštini asocira i, zapravo, predstavlja regrutaciju vojnih obveznika i upravo je regrutacija termin koji bi trebalo primjenjivati u historiografiji. Mislim da moramo konačno početi odbacivati ono što je poznato pod terminom ‘danak u krvi’, koji vrlo ružno zvuči bez obzira na to što ga je evropska, pogotovo balkanska historiografija u potpunosti prihvatila”, upozorava Husić.
Na predavanju je donesen zaključak da bi devširma iz pozicije 21. stoljeća, demokratskog društva i modernog čovjeka mogla izgledati kao barbaski i robovlasnički čin putem kojeg se izrabljivalo društvo i odvođeni mladići u vojsku bez njihove volje. Međutim, iz pozicije čovjeka smještenog u 15. stoljeće i s obzirom na činjenicu na koji su se način ostala, prethodna i tadašnja carstva i države odnosili prema svojim podanicima, devširma bi se u ovom kontekstu posmatrala kao privilegija i metoda gdje su obični mladići iz sela i gradova imali priliku izgraditi karijeru u vojnom, ali i administrativnom dijelu Osmanskog carstva.
