Damir Saračević rođen je 1975. godine u Beogradu. Živio je i odrastao u Bijeljini, dok je jedan manji dio svog djetinjstva proveo i u Zagrebu. Krajem 1993. godine, u toku rata protiv Bosne i Hercegovine i njene kulture zajedničkog života, izbjegao je za Austriju.
Na Johannes Kepler Univerzitetu u austrijskom gradu Lincu (Linz) završio je studij sociologije, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu studij književnosti.
Saračević je član austrijskog P.E.N. centra, odnosno Svjetske asocijacije pisaca, te Društva pisaca Gornje Austrije. Jedan je od osnivača i predsjednik kulturno-znanstvene mreže Centar savremenih inicijativa Austrija – CSI, koja je i nosilac Građanske nagrade Evropskog parlamenta. Na osnivačkoj skupštini 2019. godine u Beču, izabran je za predsjednika Saveza bosanskohercegovačkih udruženja u Austriji „Consilium Bosniacum“.
Damir Saračević trenutno živi sa porodicom u Lincu i radi kao rukovodilac Instituta interkulturalne pedagogije obrazovne ustanove „Volkshochschule“ Gornje Austrije.
Kulturno-znanstvena mreža Centar savremenih inicijativa Austrija – CSI je osnovana 2004. godine u Lincu. Udruženje je nastalo kao rezultat inicijative skupine mladih ljudi, koji su željeli poticati austrijsko-bosanskohercegovačko prijateljstvo, te javnost još bolje upoznati sa velikim historijskim i kulturnim vezama između Austrije i Bosne i Hercegovine. U međuvremenu udruženje je proširilo svoje aktivnosti i intenzivno se bavi različitim društvenim pitanjima. Pored kulturne i znanstvene razmjene, CSI se zalaže za interkulturalni dijalog, borbu protiv rasizma i evropsku kulturu sjećanja.
CSI Austrija je u toku proteklih godina uspješno organizirao kulturno-umjetničke večeri, naučna predavanja, panel-diskusije, promocije knjiga i filmova, izložbe i informativne priredbe. Prilikom ostvarenja projekata uspostavljena je saradnja sa brojnim ustanovama, organizacijama i pojedincima iz Austrije, Bosne i Hercegovine, Njemačke, Hrvatske, Srbije, Turske i Mađarske.
Prvi počasni predsjednik CSI-a je bio bivši gradonačelnik grada Linca prof. Hugo Šanovski (Schanovsky), a sadašnji je prof. dr. Josef Vajdenholcer (Weidenholzer), bivši zastupnik u Evropskom parlamentu.
Centar savremenih inicijativa je dobitnik više priznanja i nagrada, od kojih izdvajamo Građansku nagradu Evropskog parlamenta (EP), dvije interkulturalne i jednu integracijsku nagradu grada Linca, te plaketu zahvalnosti Ambasade Bosne i Hercegovine u Austriji.
U povodu Dana državnosti razgovaramo sa Damirom Saračevićem o odnosima BiH i Austrije, o bošnjačkoj zajednici u Austriji, migracijama, islamofobiji…
Akos.ba: Odnosi Austrije i Bosne i Hercegovine imaju dugu historiju, od srednjeg vijeka preko Osmanskog perioda pa 40 godina zajedničkog života pa do ekonomskih i ratnih migracija u novije vrijeme. Koliko nam ta historija olakšava a koliko otežava saradnju između dvije države?
Saračević: Kada govorimo o kolektivnoj svijesti o vezama iz srednjeg vijeka, ona je prilično niska. Što se tiče osmanskog perioda, pored određenih pozitivnih primjera, u Austriji nažalost još uvijek dominira svijest o osmanskim opsadama Beča, s tim da se to u savremenom kontekstu uglavnom odnosi na Turke, a ne na Bosance ili Bošnjake. Smatram da u tome presudnu ulogu igraju školski sistem i određeni stereotipi, koji se prenose unutar porodice i određenih organizacija.
Kada pitate prosječne Austrijance koliko puta je Beč opsjedan, puno njih će odmah reći: „Dva puta!“, misleći na dvije opsade osmanskog, tj. dominantno muslimanskog carstva. Međutim, po dostupnim informacijama, grad Beč je opsjedan 27 puta. Tih 25 opsada drugih vojnih snaga skoro da ne postoje u kolektivnoj svijesti.
Kada se ovdje govori o zajedničkoj historiji i prijateljstvu između Austrije i Bosne i Hercegovine, onda se najprije misli na austrougarski period od 1878. godine. Te veze uglavnom olakšavaju saradnju između ove dvije države i njihovih naroda. Svi mi porijeklom iz Bosne i Hercegovine smo na osnovu tih veza i pozitivnih iskustava imali veće mogućnosti i više prostora za djelovanje kao građani i kao udruženja. Jedan od prvih višejezičnih projekata Centra savremenih inicijativa – CSI je nosio naziv „Bošnjaci dolaze“, aludirajući na jedan od najpoznatijih ratnih marševa iz Prvog svjetskog rata. U okviru tog projekta smo u više navrata organizirali predavanja bosanskohercegovačkih i austrijskih stručnjaka iz različitih oblasti, promocije knjiga na njemačkom i bosanskom jeziku, te izložbe Muzeja Sarajeva u Lincu na temu perioda 1878-1918. Nama naravno nije bila namjera veličati okupaciju Bosne i Hercegovine niti Prvi svjetski rat, težište nam je bilo upravo na jačanju svijesti o zajedničkoj historiji i prijateljskim odnosima dviju zemalja.
Nakon radne migracije i generacije „gastarbajtera“, te veze se intenziviraju dolaskom ratnih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Po dostupnim podacima, danas u Austriji živi preko 200.000 građana porijeklom iz Bosne i Hercegovine, koji su zastupljeni u skoro svim ovdašnjim životnim sferama.
Godinom kulture između Austrije i Bosne i Hercegovine je proglašena 2016. godina, kada je organiziran veliki broj prekograničnih projekata. U toj godini su ove dvije države potpisale i sporazume o kulturnoj i naučno-tehničkoj saradnji. CSI Austrija je tada pokrenuo projekt kulturno-umjetničke razmjene „Sevdah na Dunavu“, u okviru kojeg su do danas uzeli učešće brojni umjetnici, kulturni radnici i političari iz Austrije i Bosne i Hercegovine.
Akos.ba: U Austriji živi brojna bošnjačka, odnosno bosanskohercegovačka dijaspora koja je vrlo uspješna i integrisana. Da li Bošnjaci imaju najbolji imidž među muslimanskim zajednicama u Austriji?
Saračević: Kada su u pitanju muslimanske zajednice u Austriji, Bošnjaci su, kao i u mnogim drugim evropskim državama, definitivno najbolje prihvaćena manjina. Pored toga što su Bošnjaci bijelci, koji u svojoj kulturi objedinjuju evropsku i islamsku civilizaciju, glavne razloge za to možemo vidjeti u njihovoj otvorenost i umjerenost, bosanskom duhu tolerancije, te sposobnosti da na opće prihvatljiv način balansiraju između duhovnog i svjetovnog.
I po tom pitanju važnu ulogu igraju i historijske veze iz austrougarskog perioda. Jedan od najvidljivih tragova vezanih za Bošnjake iz vremena monarhije u političkom životu Republike Austrije je svakako zakon o islamu, koji su upravo Bošnjaci prouzrokovali, ponajviše zbog njihove zastupljenosti u austrougarskoj vojsci. Dunavska monarhija je također angažirala imame za vjerske potrebe svojih vojnika muslimana. Ta tradicija je očuvana do danas.
Zakon o islamu, kojeg je u julu 1912. u svojoj ljetnoj rezidenciji u Bad Išlu (Ischl) car Franz Joseph potpisao, sastoji se od 8 paragrafa i reguliše prava i obaveze muslimana pripadnika hanefijske pravne škole. Pored svoje osnovne funkcije da ih ustavno prizna kao vjersku zajednicu i potvrdi njihovo pravo na samoodređenje, zakon rješava pitanja poput uspostavljanja fondacija za potrebe islama, dovođenja vjerskih službenika iz Bosne i Hercegovine u Austriju, djelokruga i zakonske zaštite zajednice itd.
Pozivajući se na taj zakon, Muslimanska socijalna služba, koju je u Austriji osnovala mala skupina bošnjačkih intelektualaca, podnijela je zahtjev za uspostavljanje Islamske vjerske zajednice u Austriji, koji je 1979. godine zvanično usvojen.
Akos.ba: Migracije, odnosno iseljavanje se često naglašeno predstavlja kao isključio neagtivan proces. Međutim, migracije su dio ljudske civilizacije od njenog početka i imaju brojne benefite. Fenomen kružne migracije je pojava kada se iseljenici vraćaju u domovinu ili njihovi potomci i sa sobom donose vještine, znanja, iskustva i kapital. Kako potaknuti povratak uspješnih Bošnjaka iz dijaspore i njihove projekte u BiH?
Saračević: Činjenica je da su migracije uvijek bile sastavni dio ljudskog postojanja, od kojih su određene zajednice imale korist, dok su druge imale štetu (npr. odliv mozgova).
U Austriji, kao i u mnogim drugim državama članicama Evropske unije, se očekivani životni vijek u prosjeku produžava, dok ujedno postoji negativan prirodni priraštaj stanovništva. Jedno od glavnih rješenja za te države je svakako migracija, tj. privremeno ili trajno naseljavanje stanovništva, koje bi pomoglo u održavanju društvenog blagostanja. Međutim, ono što je trenutno evidentno na političkoj sceni je da se sve više političara zalaže za selektivnu migraciju, pogotovo oni koji zastupaju zatvorene društveno-političke koncepte, te koji nisu navikli živjeti u različitosti. A različitost je, kao i migracija, sastavni dio ljudskog postojanja.
Što se tiče kružne migracije, nju možemo u određenoj mjeri pratiti u Turskoj, odnosno učiti iz primjera te države. Dosta je primjera pogotovo u Austriji i Njemačkoj povratka Turaka u svoju zemlju porijekla, i pored toga što su neki od njih čak rođeni i visoko se obrazovali u drugim zemljama. Poznajemo kolegicu sa pedagoškog instituta u Lincu, koja se prije nekoliko godina vratila u Tursku i tamo otvorila privatni vrtić, dok je druga kolegica u tamošnjoj školi dobila posao kao nastavnica itd.
Znači, odgovor na pitanje kako potaknuti povratak i ulaganja uspješnih Bošnjaka u Bosnu i Hercegovinu je u suštini veoma jednostavan: Bosna i Hercegovina im treba ponuditi perspektivu. Kao što treba ponuditi perspektivu mladim i pametnim ljudima, koji još uvijek žive u njoj.
To se naravno odnosi na pozitivne političke, socijalne, ekonomske i druge dugogodišnje procese, kao i na izgradnju ili vraćanje povjerenja u državne institucije. Kada se napravi jedna pozitivna atmosfera, koju će pratiti realan razvoj, ljudi će u manjem broju napuštati, a u većem broju se vraćati u Bosnu i Hercegovinu.
S druge strane, svi oni koji žive izvan Bosne i Hercegovine bi trebali u okviru svojih mogućnosti dati doprinos razvoju i pravljenju te pozitivne atmosfere. Znamo da je to moguće, samo se trebamo uvezivati, zajednički i nesebično djelovati, te svi skupa vjerovati da će biti bolje. A biće nam bolje, kada budemo bolji.
Akos.ba: Vaša poruka čitaocima portala Akos.ba u povodu Dana državnosti?
Saračević: Da bi jedan narod postao nacija, on mora politički sazrjeti, organizirati zajednicu na temelju pravnih načela i odredbi, te uspostaviti mehanizme zaštite svojih kulturnih, historijskih i ekonomskih interesa. Nacija kao takva ima svoj suverenitet, odnosno ona upravlja sama sobom, te se poziva na međunarodno pravo, dok etnička skupina potpada isključivo pod zaštitu prava manjina.
Drugim riječima, gdje god mi živjeli, nigdje na ovom svijetu nećemo biti više svoji kao u Bosni i Hercegovini. Zato se ne odričimo sami sebe, već radimo zajedno, ma gdje bili, za dobrobit naše matične države. Sadašnje stanje je relativno, Bosna je puno starija od svih nas.
Sretan nam Dan obnove državnosti Bosne i Hercegovine!
Akos.ba
