Da nije povratnika zlo bi trijumfovalo, na rodnoj grudi je i zrak bolji, “ovdje me ništa ne guši”: U posjeti Fadilu i Ajši Memišević
Kao jedini povratnici u ovom višegradskom selu, Fadil i Ajša doživjeli su strašan napad prvog dana ramazana 2023. godine - maltretirani, pretučeni i opljačkani.
Posjeta Fadilu i Ajši Memišević prilika je za posvjedočiti koliko se može voljeti rodna gruda, pripadati joj, živjeti je u punini. Priča Fadila i Ajše Memišević nije samo priča o povratku, već o dubokom, predanom, odnosu prema zemlji, koja je oblikovala njihov identitet, njihovu dušu. Jer, bez obzira na sve što su prošli, veza s rodnom grudom, s Omeragićima, nikada nije slabila.
Kao jedini povratnici u ovom višegradskom selu, Fadil i Ajša doživjeli su strašan napad prvog dana ramazana 2023. godine – maltretirani, pretučeni i opljačkani. Nakon što su se oporavljali u sarajevskom Kliničkom centru, borave kod sina Hasiba u Sarajevu, gdje smo ih zatekli u dobrom zdravlju, i naišli na dobrodošlicu, ne samo u riječima, već u svakom gestu.
Hasib nam priča kako je za njegovu majku i oca ovaj napad bio jedno od najtežih iskušenja kroz koja su prošli, a prošli su, i odlazak, i povratak, i novo podizanje i uzdizanje.
– Babo je uvijek radio, volio je. Recimo, on je 1968. godine bio u Sarajevu, radio je ovdje, ja nisam bio ni rođen, i osjetio je potrebu za toprakom, zemljom, roditeljima. Napustio je u Sarajevu, vratio se u selo, a mogao je ići bilo gdje, volio je rodnu grudu, zemlju, stoku, samo se tu vidi. Odabrao je moju majku, koja isto tako osjeća i misli. Babo je bio domaćin, jednom riječju. Oni ne mogu da se pomire s tim da postoje zli ljudi, koji ti ne daju da u svom domu, na svom topraku, živiš, gdje si rođen, odrastao, gdje znaš kako koja ptica pjeva, kako koji kamen diše – objašnjava Hasib.
Hasib Memišević
Kroz razgovor, Fadil i Ajša se prisjećaju perioda prije agresije na Bosnu i Hercegovinu. Vrijedno su radili, obrađivali zemlju i uzgajali stoku, svjesni da strpljenje, pažnja i trud donose plodove.
– Mi smo 1992. godine morali otići iz Višegrada. Kad smo otišli 12 goveda je ostalo. Bili smo prvo u Goraždu, iz Goražda smo preko Grepka prešli. Bili smo u Tarčinu, Hadžićima, dok se nismo vratili na svoje. Skućili smo bili sve, insan imao svega – priča nam Ajša.
Bez onih koji su odlučili da se vrate, u Višegrad i u svako drugo mjesto u našoj domovini, zlo genocida, ratnih zločina i progona bi trijumfovalo. A vratili su se. Godine 2001. Fadil i Ajša bili su prvi povratnici u Omeragićima, i, kako kažu, nikad ih nije bilo strah.
– Na svom selu bili, drago nam da smo se vratili na svoje, voće rađalo. Bilo je još nekih povrataka, ali sami smo ostali na kraju, i nije nas bilo strah, dok se ovo nije desilo. Tu noć kad je bio napad, napravila sam halvu radi ramazana, da kuća zamiriše, toga mi je bilo žao. Ušao je kroz kupatilo, svezao nas je, udarao, rekao da hoće da nas ubije – priča nam Ajša, i dodaje da se, zbog pretrpljenog straha, ne može sjetiti svega, čak ni toga kako su otišli u bolnicu.
Fadilu je još teško govoriti o svemu. Posebno naglašava da su uvijek nastojali njegovati dobre odnose sa svima, te da su bili posvećeni radu.
– Nakon napada plakao sam stalno. Kasnije sam dobio tablete pa mi je lakše. Nema nikog, mi smo bili sami tamo. Da znam da ima iko, ja bih se vratio. Odemo sad na dan, s Hasibom – kaže nam on.
I Hasib nam priča kako, iako im je lijepo boraviti u Sarajevu, gdje im društvo prave i unuci, žude za rodnom grudom, govoreći kako je u Omeragićima ipak najljepše.
– Oni imaju ovdje sve, i dalje teže samo rodnoj grudi. Neki dan smo bili tamo, čim je otac izašao govori – lijepog li zraka, ovdje me ništa ne guši. I ne misli on na zagađenje, nego je ta njegova hava posebna. Da je bilo nekog u selu, možda se to ne bi desilo, ali hvala Allahu da su živi. Volim i ja otići, ljeti smo skoro svaki vikend tamo. Sijemo, imamo i plasetnik, to je za njihovu dušu. Oni se preporode kad su tamo. Babo kad krene ponese štap, a tamo ga zaboravi, kad ga pitam gdje ti je štap, kaže – a zar sam ga imao. Čitav život su radili, bilo je momenata kad su se brinuli o deset krava, stizali su sve, vrijeme je da se odmore. Težak je život bio, ponosni smo na njih, i što su smogli snage da se vrate nakon agresije, i što su ponosno radili sve ove godine, odškolovali djecu – poručuje Hasib.
Ajša nam također priča o odlascima u Omeragiće, ističući kako i unuci vole i raduju se boravku na Drini.
– Mi tugujemo za našim krajem. Sanjam stalno naše selo, nama nema ljepše. Djeca, unuci, ne mogu bolji bit. Stalno neko zove, obilazi, ali kad insan nešto više teži… – sjetno završava Ajša.
Ajša Memišević
Ispratili su nas hajr dovama, a mi smo sa sobom ponijeli lekcije o ljubavi, strpljenju, hrabrosti, ponosu.
Nakon posjete Fadilu i Ajši, obišli smo i kuću Memiševića u Omeragićima, smještenu u prelijepom okruženju koje odiše mirnoćom i prirodnim ljepotama. Iako je priroda u punom sjaju, nedostaje njihova prisutnost. Kao i drugih.(stav.ba)
akos.ba
