Da li smo mi licemjerna društva?

Jednom mi je u posjetu došla televizijska ekipa iz jedne od evropskih zemalja, te su me pitali o brojnim pitanjima vezanim za islam, Arape i moju domovinu. Zatim su mi ispričali prizor koji su vidjeli, a koji ih je začudio. Ispričali su mi: “Danas smo ručali u jednom restoranu. Tada smo primijetili grupu djevojaka, u islamskim abajama, kako je došla i sjela za sto, te su počele sa smijehom, a nakon toga smo od njih preko bluetooth-a počeo dobijati nemoralne poruke. Kako to tumačite?”

Rekao sam im: “Da, to se događa, ali je greška to generalizirati, mnogo je onih koji imaju svoje principe i vrijednosti u koje vjeruju i po kojima se vladaju u javnosti i tajnosti.”

Možda je ova primjedba, s kojom sam se i sam često susretao u avionima, putujući u evropske zemlje, svjetske i arapske gradove učinila da postavim sebi pitanje: “Da li smo mi licemjerna društva?” Odmah sam dao negativan odgovor, jer je generalizacija greška, zločin i nepravda. Ali, ne tako mali broj muškaraca i žena ne iskazuje sebe i svoje uvjerenje u mjeri u kojoj iskazuje ljubaznost prema svojoj okolini kroz stvari poput izgleda, ponašanja i ophođenja, što čini da njihova ličnost potpuno izgubi svoju neovisnost i jasnoću.

Kontrolor ili društveni zastupnik u našoj unutrašnjosti je najveća kontrola i najstrožiji sudija, a u mnogim situacijama čak je i jači i utjecajniji od imanskog i vrjednosnog kontrolora, da ne govorimo o onom sistemskom.

Jedna od velikih odlika islama jeste i očuvanje društvene koherentnosti, sistema porodice, poštivanje roditelja, održavanje rodbinskih, rođačkih i komšijskih veza i to je jedna od kategoričkih šerijatskih nužnosti.

Kada odgoj oslabi, on se iz odgoja na principima vrijednosti, ličnih uvjerenja, vjere i iskrenosti transformiše u odgoj koji se bazira samo na formi svih nabrojanih vrijednosti, do te mjere da one i nestanu. U takvim okolnostima čovjek formalno se prikazuje iskrenim, a on je lažov, prikazuje se vjernikom, a on je licemjer, pokazuje se pobožnjakom, a zapravo prelazi Allahove granice. Nekada čini i ono u čiju zabranu i opasnost nije ni sam potpuno uvjeren, ali ga čini zato što ga skupina u kojoj se nalazi tako posmatra.

Čovjek nekada udari svoje dijete zbog nekog propuštenog ibadeta ili zbog nekog postupka, prisiljavajući ga da se tako ponaša, jer ne želi da neko kaže kako se njegovo dijete ponaša tako i tako. To dijete odrasta prezirući to djelo, koje mu je bilo uzrokom batina, čak i ako ga formalno i radi. Željno iščekuje priliku da se ponaša slobodno i da ispuni svoje želje koje su u suprotnosti s onim na što ga roditelji nagone. Nerijetko se dešava da se potpuno preda porocima koji su mu ranije bili zabranjivani.

Jednom sam jednom srditom ocu kazao: “Smiri malo živce, nisi ti stvorio ovo dijete, niti ti niti njegova majka. Allah ga je stvorio i da je htio mogao ga je primorati da vjeruje, ali ga je iskušao time dajući mu mogućnost vjerovanja ili nevjerovanja.”

Svi ljudi koje vidiš na ovoj zemlji potomci su vjerovjesnika Adema, a.s. Među njima ima dobrih i griješniha, vjernika i nevjernika, plemenitih i pokvarenih, nemoj dizati nos i govoriti: ‘Taj i taj radi to i to’: Ti ne možeš uputiti onoga koga ti voliš, već Allah upućuje onoga koga hoće (el-Kasas, 56), Opominji, jer ti si opominjač, ti vlasti nad njima nemaš (el-Gašija, 21-22).

Jednom mi se neki mladić požalio, kazao mi je da obavlja namaz, obavlja ga u njegovom vremenu, sa svim njegovim šartovima, ispravno uzima abdest i sl., ali u svome srcu osjeća prezir prema namazu i uznemirenje kad nastupi njegovo vrijeme.

Nakon razgovora s njim, ispostavilo se da je uzrok tome njegov otac. Dok je bio mali, on ga je tukao zbog namaza, ne pokazujući nimalo blagosti niti sukcesivnosti. Nikada mu nije citirao niti jedan hadis koji govori o vrijednosti namaza, nagradi i vrijednosti čuvanja namaza. U srce mu nije unio ljubav prema namazu niti u umu čvrsto uvjerenje i vjeru. Njemu je bilo bitno samo vidjeti ga da klanja, a kako? To njega nije zanimalo,

Kada govorimo o specifičnosti, ostavljamo utisak kao da mi nismo od zemlje ili kao da smo mi izuzeti iz općih pravila i zakona, koji se ne odnose na nas.

Ako kažemo da smo mi Allahov narod, pa, Allah je izabrao sve narode: Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili. (el-Isra, 70) Pod pojmom ‘Allahov narod’ na stvaranje, opskrbu, i to da je Allah Gospodar i Stvoritelj svega.

Nije dobro da tvrdimo i pnogo pričamo da smo najbolje, najvredinije i najčistije društvo. Uzvišeni Allah je prekorio Sinove Israilove: I Jevreji i kršćani kažu: “Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi.” Reci: “Pa zašto vas onda On kažnjava zbog grijehova vaših?” A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara: kome hoće On će oprostiti, a koga hoće, On će kazniti. Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih, i Njemu će se svi vratiti. (el-Ma’ida, 18)

Postojanje porodice, familije i društvene povezanosti su dobri i to je lijepo i to je garant kontinuiteta potomstva, zatim brige starih, izvršavanje obaveza, dobročinstva, ali, Allah je sve odredio s mjerom. Kada se rodbinske veze preinače u šovinizam, ili u nepravednu podršku, kao i davanje prednosti rođacima i tazbini nad onima koji imaju pravo, to prerasta u drastične probleme.

Jedna od glešaka je uveličavanje uloge porodičnih veza na račun pojedinca i njegove odgovornosti. Greška koja se često viđa jeste očinski osjećaj vladara, učenjaka i odgovornih ljudi, marginalizujući druge.

Ranije sam često na početku razgovora govorio; “Ja sam tvoj otac…” Kasnije sam shvatio da ovim riječima im spočitavam očinstvo pa sam našao bolju frazu kao što je: “Dijete moje…” ili “Sinko moj…”

Smiraj je satisfakcija za duše koje su se izmirila sa svojim svijestima…

Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!

Autor: Selman el-Auda

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba