Da li se sjećate svog djetinjstva?
Igrali smo se na gradilištima u gomili prljavštine, nalazili kornjače i zmije koje smo čuvali kao kućne ljubimce. Penjali se na drveće, prljali, preskakali ograde komšijskih dvorišta. Praznike smo provodili bosih nogu, sa prljavštinom ispod noktiju. Skejtbord i roleri su definisali naše granice, često bi nas roditelji odbili kada bi zatražili da nas negde povezu. Bili su prezauzeti čitanjem novina, gledanjem serija i ispijanjem kahva sa komšijama.
Dolazili smo kući kad padne mrak, ni sekundu ranije.
Mi smo kasno dobili našu djecu. Sada smo mrzovljni, neispavani četrdesetogodišnjaci. Kažemo da nam nije žao što smo odlagali roditeljstvo zarad karijere ili novca iako sada nemamo niti karijeru niti ušteđevinu.
Naša djeca igraju šah, koriste tehnologiju, idu na izlete, treninge, plivanje, rođendane.. Iako to utiče na naše živote, mi insistramo na tome verujući da će im to pomoći da dobiju socijalna, intelektualna, konkurenta i kreativna iskustva.
Oni su rijetkost naših znamenitosti. Naši pupoljci, a kvalitet i ljepota njihovog cvijeta zavisi od našeg vaspitanja.
Spavaju u našim krevetima do srednje škole.
Iako smo već sa 9 godina čuvali mlađu braću i sestre, našu djecu sada čuvaju fakultetski obrazovane osobe koje su prošle kurseve, imaju preporuke, prave figure od papira uče našu djecu filozofiji i Šekspiru.
Kada bismo i bili lošiji u nekim igrama, nismo smjeli da plačemo zbog toga, trebalo je da ojačamo i odrastemo. Nije bio važan pojedinačan uspjeh, bio je važan tim.
Medalje, trofeje i diplome prekrivale su naše police i pretvarale naše sobe u sobe nagrada za trud ili ponekad samo za pojavljivanje na takmičenju.
Jeli smo iz konzervi i kutija iz zamrzivača. Jeli smo pice i grickalice ispred TV-a koji je ima samo četiri kanala, ili tri ako pada kiša. Jeli smo obojenu hranu sa aditivima. Nismo smjeli reći svojim roditeljima koju hranu ne volimo. Poslije obroka, vraćali smo prazne tanjire bez i mrvice u njima jer bismo u suprotnom slušali o gladnoj djeci u zemljama trećeg sveta. Ako ne pojedemo za večeru, to bi nas čekalo sljedećeg jutra.
Sada kao roditelji provodimo sate u kuhinji spremajući jela bez glutena, lokalna, organska, ručno rađena, bez hormona, etička jela. Naša djeca probaju vrhom jezika i ako žele mogu da ostave i bace cijeli obrok.
Kao djeca, mi smo obavljali kućne poslove. Prali smo linoleum podove, polirali srebrno posuđe, brisali toalet, prali automobile naših roditelja. Sve smo to radili jer su naši roditelji rekli da tako treba, bili su diktatori kojih smo se plašili koliko i Gorbačova ili Fidel Kastra ili nuklearnih bojevih glava. Nismo imali plan poslova,niti “smile” naljepnice. Da bi smo zaradili novac, morali smo raditi… isporučivati novine, kositi travnjake, pakovati namirnice, javljati se na telefon i slično.
Naša djeca dobijaju novac samo zato što postoje. Oni nemaju vremena za kućne poslove. Imaju vrtoglavi niz aktivnosti. Njihova djetinjstva su kao švedski sto – sve na izvolte. Oni mogu čak da biraju i disciplinske mjere. Ne znaju šta znači riječ NE.
Naši roditelji nisu brinuli oko uspjeha u školi. Vjerovali su našim nastavnicima i naše obrazovanje prepustili njima.
Niko od nas nije bio talentovan, zato sva naša djeca jesu.
Kada naša djeca odrastu žaliće jer smo ih previše voljeli, zato ih nismo naučili kako da zarade za život, a trebalo je da ih pustimo i da prave greške, a i da se ponekad i osramote. To im je bilo potrebno za veću nezavisnost, za manje vremena ispred ekrana, manje strahova od strašnih internte priča.
Polahko shvatamo da su naša djeca vjerovatno nezadovaljna kao i mi uprkos silnim knjigama o roditeljstvu, blogovima, Fb grupama i ostalima koji podstiču krivicu jer su naši osjećaji nestali u vazduhu – vaspitanje djece se nije toliko promijenilo tokom godina. Još uvek je prilično teško. I kao generacije roditelja prije nas, mnogo važnih stvari o roditeljstvu učimo u hodu.
Autor: Anjali Enjeti
Izvor: Huffington Post, prevod Buka
Akos.ba
