Da li poslije ramazana ostavljamo Kur’an na police do neke nove prilike?

Nas, dobre Bošnjake, stoljećima su mnogi promatrali, proučavali, a ponekad i detaljno opisivali. Bilo je i onih koji su prema nama imali zle namjere, ali, mi smo ipak žilav narod i evo nas – tu smo i ne damo se tek tako. Ne znam koliko poznajemo svoju historiju i koliko uopće čitamo, a trebali bismo. Znam da je jedan od onih koji nas je možda i najdetaljnije opisao turski putopisac Evlija Čelebija. Pisao je o našim gradovima, kasabama i selima. Pisao je o našim džamijama, džematima i običajima. Pisao je i o nama. Na jednom mjestu nas je opisao ovako: “Nisu Bošnjaci glupi, samo im pamet sporo dolazi.”

Iza nas je ramazan, a pred nama je ostatak hidžretske godine. Dakle, iza nas je najodabranije vrijeme u godini, a pred nama je vrijeme koje treba pokazati šta smo mi uradili s ramazanom, a šta je on uradio s nama.

Ukratko, sada je najbolja prilika da se uvjerimo da li nam pamet zaista sporo dolazi, ili smo se u proteklih mjesec dana ipak spametovali.

Nekoliko noći pred Bajram zatekoh se na iftaru s prijateljem, relativno mladim čovjekom koji je ovog ramazana bio u zaista velikim obavezama. Naravno, pričali smo o svemu, a o ramazanu ponajviše, i on mi kaza kako je ovo prvi ramazan u zadnjih 20-ak godina u kome, zbog silnih obaveza, nije uspio proučiti hatmu. Zatim je uzdahnuo onako kako uzdišu oni koji su propustili nešto najvoljenije i najvrednije. Taj uzdah me natjerao da razmislim o sebi i onome što sam i ja eventualno propustio. Zapravo, o tome moramo razmišljati svi jer nas Kur’an vrlo često poziva da razmišljamo i propitujemo svoje stanje.

Međutim, valja nam razmišljati i o onome što slijedi poslije ramazana. Jesu li s ramazanom završila i naša druženja s džematom? Da li poslije ramazana ostavljamo Kur’an na police do neke nove prilike? Da li smo i mi poput onoga koji kroz šalu zna reći: “E sad ću smotati postekiju i turiti je na tavan do idućeg ramazana!”?

Imajmo na umu da je ramazan jedna vrsta psihičkog, ali i fizičkog remonta za vjernika. Da bi remont imao svoj smisao, i nakon ramazana nam valja ostati na istom putu.

Zapamtimo, i nakon ramazana nam valja da ostanemo vezani za namaz jer je namaz veza s Allahom, a ta veza još je jača i čvršća kad se namaz obavlja u džematu. Obećaj sebi i ustraj u tome da ćeš čuvati namaz. Zapravo, trebaš biti svjestan da ne čuvaš ti namaz – namaz čuva tebe. Svaki pojedinačni namaz ima svoj značaj. Tako je šejh Kišk kazao:

Ko ostavi sabah-namaz, na njegovom licu nema svjetlosti;
Ko ostavi podne-namaz, u nafaki (opskrbi) nema berićeta;
Ko ostavi ikindija-namaz, u tijelu nema snage;
Ko ostavi akšam-namaz, u djeci neće naći plodova života; i
Ko ostavi jacija-namaz, taj se ni spavajuć’ neće odmoriti.

Nakon namaza, valja nam čuvati svoj džemat. “Vuk jede ovcu koja se odvoji od svog stada”, savjetuje nas naš Poslanik, a. s., čime nam zapravo želi reći da je onaj ko se odvoji od džemata najlakša lovina za prokletog šejtana. Allahova ruka je uz džemat, a i namaz – naša prva i temeljna obaveza – bolji je 25 puta kada se obavi u džematu. Najlakše je rušiti, podapinjati i slabiti džemat. Onaj ko krene tim putem imat će svesrdnu pomoć i podršku prokletog šejtana, a posljedice trpe svi. Istinski vjernik na usluzi je svom džematu, pomaže ga, gradi i unapređuje, svjestan da nagradu za to ne daje čovjek nego Uzvišeni Allah.

Zato, nakon namaza, čuvajmo svoje džemate, a prvi korak ka tome upravo je obavljanje namaza u džematu.

I, naravno, čuvajmo jedni druge. Život je kratak, vrijeme je varljivo, a smrt je nešto od čega se ne može pobjeći. Slušali smo uz ramazan puno lijepih vazova i kazivanja. Podsjećali smo se da je to mjesec kada Allah posebno daruje milost i oprost. Međutim, čak ni uz ramazan, i pored posta i svih drugih ibadeta, Allah neće oprostiti onome ko je u zavadi sa svojim bratom muslimanom. Postiti, klanjati, slušati mukabelu i sam učiti Kur’an, davati sadaku, pripremati iftare i opet ostati bez nagrade. Zašto? Zato što si u zavadi s muslimanom? Nikada sebi nemoj dopustiti ovakav kraj ramazana i nikada sebi nemoj dopustiti da te zatekne Bajram a da nekome nisi u stanju pružiti ruku i nazvati selam.

Želiš Allahovu pomoć – pomozi i ti!

Želiš Allahov oprost – oprosti i ti!

Želiš Allahovu milost – smiluj se i ti!

Neka ti smrknuto lice zamijeni osmijeh! Neka ti ružan govor i neprovjerenu priču zamijeni lijepa riječ! Neka ti zlobu i zavist u prsima zamijeni dobra volja!

Sjeti se čuvenog sultana Sulejmana, koji je na samrti svojim najbližima istakao tri želje u vezi sa svojom dženazom. Želio je da njegov tabut nose najbolji ljekari u carevini. Želio je da se za njegovim tabutom sve vrijeme posipaju zlatnici i drago kamenje. Želio je da njegove ruke vire iz tabuta kada ga budu nosili. Poruke su, naravno, jasne.

Tvoj smrtni čas već je određen i, kada dođe, niko ti neće moći pomoći. Neće ti biti od koristi blago koje gomilaš, osim onog koje utrošiš u hajr. Nećeš ništa ponijeti u kabur.

Ne zaboravimo ni to da je značajan dio krivice u nama, iako smo, po inerciji, naviknuti da za sve optužujemo nekog drugog. Ramazan nije čestito ni završio a već smo počeli tražiti alibi za ono što vjerniku ne dolikuje, fakturišući to prokletom šejtanu koji je već na bajramsko jutro slobodan i lišen lanaca i okova. Imamo li, zaista, pravo da svoje propuste i nedostatke pravdamo isključivo šejtanom? Je li šejtan kriv ako nam je mrsko ustati na sabah? Hoćemo li u njega uprijeti prstom ukoliko komšiji ne nazivamo selam ili s bratom ne govorimo? Je li do šejtana to što smo zapostavili prvi kur’anski imperativ pa ne čitamo? Je li šejtan kriv za baš sve što u nas i među nama nije kako treba? Apsolutno ne! Istina, to njemu prija, ali je do nas, a ne do njega. Uostalom, kur’anski ajeti nas uče da će on, prokletnik, na Sudnjem danu to i sam ustvrditi pa kazati kako nas je on samo pozivao, a mi smo mu se odazvali, te zavapiti da ne korimo njega, nego sebe.

Za kraj, poslušajmo vrlo važnu predaju. Naime, u vrijeme ashaba, a uskoro nakon smrti Muhammeda, a. s., pojavile su se prve smutnje. Nije se znalo ko šta misli i ko je na čijoj strani, a šejtan najviše voli takve situacije. Bilo je i ashaba koji su se okrenuli jedan protiv drugog i sve je slutilo da idu vrlo teška i neizvjesna vremena. Ovo naše stanje i situacija neodoljivo podsjećaju na to vrijeme. Tada je najbolju lekciju svim ashabima dao jedan stražar. Sjedio je u društvu, šutio i ibretio se zbog problema u kome se našla zajednica muslimana. Na kraju je ustao i rekao: “Ja sam stražar i idem da obavljam svoj posao. Obavit ću ga najbolje što znam i budite sigurni da vas s moje strane neće zaboljeti glava!”

I mi, današnji Bošnjaci, moramo dobro razmisliti o izjavi ovog stražara. Ustvari, svaki od nas mora se potruditi da svoj posao obavi najbolje i da ostali budu sigurni da ih od njega neće zaboljeti glava.

E, to je pravi put i to je istinska i ramazanska i bajramska lekcija koju valja dobro naučiti.

Stav.ba