Da li obraćate pažnju na ono što drugi ljude govore o vama?

Treba li obraćati pažnju na prigovore svijeta i kako se odrediti prema onima koji prigovaraju? 

Nemoguće je udovoljiti svim ljudima, pogotovu ako se čovjek bavi nečim što je značajno. Ibn Hazm zapisao je: “Lud je onaj čovjek koji misli da će biti pošteđen napada i prigovora ljudi.”

O ovom je potrebno nešto više kazati jer ne postoji generalno pravilo u vezi s tim. Ponekad je obraćanje pažnje na ono što ljudi govore vid slabosti i nemoći, i to može imati za posljedicu da čovjek ostavi važna djela kojima se bavi. Dogodi se da čovjek odustane od poduhvata zato što mu je neko uputio zlonamjernu kritiku, ili ga je neko ismijao u novinama, ili mu je neko rekao da se bavi onim što je odveć trivijalno…
A katkad je obraćanje pažnje na ono što ljudi govore pokazatelj čvrstine, uvjerenja, ispravnog rezona, nepristranosti, kao, naprimjer, da se čovjek bavi nečim pa mu se uputi umjesna kritika, i on ispravi grešku.

Onaj ko se bavi nedoličnim stvarima, ne susteže se od činjenja onog što će u narodu pobuditi sumnju, javno čini nevaljala djela i čini nepravdu drugima, a, usto, ne obraća pažnju na prigovore i ogovaranje naroda, može sebe dovesti u vrlo težak položaj i nastaviti činiti ono što ne valja, te može biti proglašen i maloumnikom.

Ibn Atijja zapisao je u svom tefsiru sljedeće predanje: “Neko je upitao mudrog Lukmana: ‘Ko je najgori čovjek?’ ‘Onaj kome je svejedno hoće li ga ljudi zateći da čini dobro ili loše djelo’, odgovorio je on.”

Uman je i pronicljiv onaj ko se svojski trudi obavljajući svoj posao, teži ispravnosti i nikom ne čini ništa nažao, a zatim ga ljudi ogovaraju, napadaju i upućuju mu neosnovne kritike, pa on na to ne obraća pažnju i ne odustaje od poduhvata kojim je Svevišnji Allah zadovoljan. On tako postupa, jer zna da ga ljudi pomoću verbalnih napada ne mogu omesti u onom što radi i jer zna da je neutemeljen prigovor zapravo indirektno priznanje vrijednosti i napretka. On je širokogrudan, ambiciozan i vodi računa o posljedicama. Na ovakve i slične situacije odnose se mudri savjeti prvih muslimana i kasnijih učenjaka, u kojima se kaže da se čovjek ne treba baviti onim što narod o njemu govori.
Vrijedna je pažnje i sljedeća Ibn Hazmova izjava: “Uman je i neopterećen onaj čovjek koji se ne obazire na ono što narod o njemu govori, a vodi računa o Allahovom zadovoljstvu. Štaviše, čovjek bez ove dvije stvari ne može umno napredovati i ne može postići udobnost na ovom svijetu.”
Pa ipak, zanemarivanje onog što ljudi misle i govore o čovjeku ne znači da se ljudima treba protiviti i da se prema njima treba neprijateljski, grubo, postaviti. Mudrost, kako smo to već saznali, nalaže da se čovjek prema ljudima odnosi na lijep način, s kurtoazijom, te da zna u kakvom su oni položaju i da im, prema tome, dā mjesto koje zaslužuju.

Autor: dr. Muhammed ibn Ibrahim el-Hamed, „Havatir (Vodič kroz život – budi sam svoj savjetnik)“
Za Akos.ba pripremio: Nedim Botić