Da li je pamćenje učenje!?

Piše: Aida Tule

GRADNJA KUĆE

Zamislite život bez mogućnosti pamćenja. Najvjerovatnije bismo hodali bez identiteta. Stalno bismo pitali jedna te ista pitanja jer ne bismo mogli zapamtiti odgovore na njih. Zauvijek bismo živjeli u sadašnjosti i ne bismo imali nikakve predstave o ljudima i događajima iz naše prošlosti, niti bismo se pripremali za susret sa budućnošću. Pamćenje je od velikog značaja i ono prethodi učenju. Većina ljudi ne razlikuje ova dva pojma zbog njihove bliskosti i često uproštavaju bogatstvo kognitivnih procesa svodeći ih sve na jedno, a to je pamćenje. Ako pogledamo definiciju pamćenja u kojoj se navodi da je pamćenje proces pohranjivanja i ponovnog prizivanja informacija, onda nam cio proces učenja nalikuje gradnji kuće, u kojem dugotrajna i kratkotrajna memorija služe kao jedan dio sredstava za građu te kuće, a ljudska kreativnost, snaga i ispravna motivacija su ruke koje grade tu kuću. Odlučiti se na gradnju kuće, tj. izgradnju ličnosti je bitan momenat kada počinjemo učiti. Da li ćemo uspjeti kuću izgraditi je pitanje na koje ne možemo odgovoriti jer nikad ne znamo kakvi se vanjski faktori mogu ispriječiti, ali imati takav jedan cilj je već samo po sebi ispunjavajuće. Učenje je sticanje novih osobina i usvajanje ponašanja, ali je i jačanje ili slabljenje starih navika kao rezultat životnog iskustva.
Neki ljudi zapamte mnoštvo važnih informacija kroz život ali od njih nikada ne sagrade kuću koja se zove uspjeh ličnosti. U ovom slučaju njihov građevinski materijal im nije bio od koristi, možemo ga smatrati protraćenim i propalim, iako je ukrašen titulama i diplomama, ponosno okačenim na zid, jedino još mogao da zaslijepi posmatrača.

Nažalost, u mnogim obrazovnim institucijama (osnovne i srednje škole, fakulteti) gdje je najbitnije da se ispravno shvati memorija i učenje, nailazimo na kalupiranost u odgoju gdje se učenje još uvijek smatra čistim transferom informacija iz jedne glave u drugu, na šta bi djeca komentarisala: “Moramo tačno onako ponoviti, od riječi do riječi, kako je to nastavnica rekla”. Današnja školska atmosfera nije prijateljski naklonjena sistemu funkcionisanja memorije. Djeca dobiju toliko informacija u toku jednog školskog dana, a tako malo prostora da sve to kvalitetno pohrane u dugotrajnu memoriju. Kada se dijete u toku provjere znanja ne uspije svega potrebnog sjetiti i dobije lošu ocjenu, to ne znači da njegovo učenje nije bilo uspješno, nego to znači da ono nije imalo dovoljno prostora da kvalitetno pohrani informacije.

USPOSTAVLJENJA SLOBODNOG PROSTORA

U njemačkom izdanju časopisa Geo, u ovogodišnjem majskom broju, glavna tema je bila reforma školstva, za njihov pojam još uvijek blaga reforma koja pored ostalog uključuje novi ugao gledanja na definiciju učenja. Dugogodišnja istraživanja su im pokazala da učenje nije transfer gotovog znanja iz jedne glave u drugu, već stvaranje vlastite nezamjenjive slike svijeta. Dalje zaključuju, da je pristup učenju kao i pristup ishrani, oboje je osnova ljudskog egzistiranja, ali kao što imamo individualni pristup hrani i piću tako imamo i učenju. Ne možemo prisiliti nekog da jede krompir, ali mu možemo ostaviti slobodan prostor da testira svoj ukus i odluči da li je odgovarajući za njega/nju. Njemačka reforma školstva ide u tom pravcu u kojem je “najbolja ona škola koja djeci ostavlja najviše slobodnog prostora da otkrivaju svoje puteve učenja”.

Drugim riječima, učenje zahtijeva pozitivan ambijent i iznad svega lični prostor da se razumije ono što se uči s ciljem samozaključivanja i donošenja odluka. Kako odgojiti inteligentnu osobu ako joj cio život namećemo zaključke i odluke!? Riječ inteligencija potiče od latinske riječi intellegere što znači razumijeti ili spoznati. Analogno tome, inteligentna osoba je ona koja prolazeći kroz proces učenja na kraju uspijeva da spozna i da shvati, i tek tada dolazi do promjene u samoj ličnosti i u okruženju. Zbog čega mnogi mladi ljudi ne prihvataju život u duhu vjere? Možda upravo iz razloga što su prošli kroz proces pukog nametanja informacija bez da im se ostavilo prostora da sami dođu do određenih zaključaka, te tako i do spoznaje. Velika je razlika između osobe koja zna napamet hadis “osmijeh je dobročinstvo” ali ne shvata poruku tog hadisa, i osobe koja stimulisana hadisom razmišlja o datoj situaciji i pokrene se da istraži psihološko, sociološko i medicinsko djelovanje osmijeha, te nađe da osmijeh na licu čovjeka aktivira lučenje serotonina “hormona zadovoljstva” i tako čuva čovjeka od depresije i drugih oboljenja, ali ne čuva samo sebe nego i društvo u kojem se nalazi jer pozitivno utiče na međuljudske odnose i dobro raspoloženje bliskih drugih. U ovom slučaju imamo uspješan proces učenja, jer takva osoba ne samo da će imati pohranjenu informaciju, nego će je i sa razumijevanjem primjenjivati u životu, što će nakon određenog vremena polučiti rezultate u vidu pozitivnih promjena kod pojedinca i društva u kojem djeluje.

Kognitivni psiholozi kažu da je čovjek najbolje motivisan da uči kroz uspjeh. Iskonska težnja svakog čovjeka je da uspije, a najveći strah (bloker) je od neuspjeha. Uzvišeni Stvoritelj, najbolje poznavajaći Svoga roba, uvijek nas iznova u Knjizi stimuliše riječima “ako hoćete da uspijete…”

Motivacija kroz želju za uspjehom ima svojih pet koraka:

1. – Složenost zadatka (da nije prejednostavan ali ni pretežak, već u podnošljivoj mjeri složen, dovoljno da bude izazov; kao npr. obavljanje 5 puta dnevno molitve)
2. – Takmičarski duh (čovjekova potreba da se dokazuje pred drugima i da postavlja standarde kapaciteta: “Natječite se u činjenju dobra”, usmjerava nas Božiji Poslanik Muhammed a.s.)
3. – Podnošljivost zadatka (da ne bismo odustali ukoliko nam se učini nepodnošljivim; kompletan ibadet u Islamu ne samo da je ljudskom organizmu podnošljiv nego i od velike koristi)
4. – Samozaključivanje, rezonovanje (da osoba sama shvati korist ili štetu određenih odluka jer tek tad dolazi do kvalitetne primjene znanja u svakodnevnim životnim situacijama; Poslaniku a.s. se jednom prilikom obratio mladić i zatražio od njega da mu dozvoli blud, a Poslanik a.s. mu nije dao gotov odgovor nego ga je upitao: “Imaš li majku? Imaš li sestru? Da li bi volio da se njima to isto desi?” Poslanik a.s. mu je dao priliku da sam zaključi štetnost takvog ponašanja)
5. – Uloga vaspitača (da iskreno želi da uspijemo; da daje jasne smjernice; i da ima zdrav sistem nagrađivanja/kažnjavanja)

Uloga vaspitača,tj. roditelja i nastavnika je od ključne važnosti. Ako roditelji i nastavnici očekuju grešku i neuspjeh oni će težiti da to i dobiju. Ako očekuju uspjeh i dostignuće, oni će i u ovom slučaju nastojati da to dobiju. Kako je moguće da jedno inteligentno dijete stigne na dno liste razreda? Moguće je! Ovakav preokret je uspješno prikazan kroz edukativni eksperiment i poznat je pod nazivom Pigmalionski efekat. Psiholozi su testirali IQ desetogodišnjacima i ciljano su novom nastavniku dali izokrenute rezultate. Djecu, koja su pokazala manje rezultate, stavili su na vrh liste kao da su najbolji, a djecu koja su imala odlične rezultate postavili su na dno liste kao najlošije. Nov nastavnik se postavio prema djeci shodno listi i rezultatima koje je dobio, tako da je od djece koja su bila na vrhu liste tretirao kao uspješne, dok ove koji su bili na dnu liste kao one koji sve i da hoće ne mogu biti pametni niti postići uspjeh. Zamislite da ste vi jedno pametno dijete i da nastavnik iz nekog razloga (npr. nemirni ste) ne vjeruje da vi išta pametno možete da kažete. Bivate uvučeni u vrtlog u kojem vam pada samopouzdanje i ostajete etiketirani dugi niz godina.

ŠTA NAŠ MOZAK KAŽE?

Možda mnogo više nego što mi to vjerujemo. Pjotr Kuzmič Anohin, student poznatog pionira psihologije Ivana Petroviča Pavlova, je 1968. godine objavio svoja istraživanja u kojima je pokazao da je minimalan broj potencijalnih obrazaca misli koje prosječan mozak može da napravi jednak cifri 1 iza koje slijedi 10,5 miliona kilometara nula. Anohin je uporedio ljudski mozak sa multidimenzionalnim muzičkim instrumentom koji može da svira beskonačan broj muzičkih komada istovremeno. Znači sposoban da stvori neograničen broj sinaptičkih veza tj. programa ili kombinacija. Učenje mijenja sinaptičke veze, a one mijenjaju nas. Mozak, kao “organ regulacije” je jedino što nam je nasljedno, s tim što različite programe za tu regulaciju ne nasljeđujemo, nego ih vremenom stičemo kroz metode učenja.
Prva dobra vijest je da čovjek ne pamti sve jer bi došlo do prenatrpavanja i pucanja sistema. A druga dobra vijest je da se i zaboravljanju možemo radovati jer zamislite šta bi bilo sa našom psihom kada bismo pamtili sve nemile događaje ili nepotrebne stvari. Mi pamtimo samo ono što želimo, ono što privuče našu pažnju i naše emocije. Ukoliko želimo da naše dijete nešto zapamti najbitnije je da se potrudimo da mu time osvojimo pažnju i srce, ostalo će odraditi nervne ćelije i moždani centri.
Kratkotrajna memorija (STM) privremeno pohranjuje otprilike sedam informacija, i one traju nekih par sekundi. Ukoliko se ne potrudimo da budu procesuirane dalje u dugotrajnu memoriju (LTM), te informacije se gube i ne mogu se povratiti. Ono što ostaje u dugotrajnoj memoriji je ono što utvrdimo ponavljanjem, ono što aktivira pet senzornih organa, ono što se kroz emocionalni doživljaj ureže i ono što pohranimo u slikama. Slike plus emocionalni značaj je kombinacija koja ostaje duboko pohranjena. Ovaj sistem je primjenjivao poznati fizičar Einstein, a naučno istraživački radovi su potvrdili da se može primjeniti na bilo koji školski predmet i u bilo kojoj životnoj dobi.
Zanimljivo je da je Božja Knjiga-Kur’an urađena na principu pohranjivanja u dugotrajnu memoriju, znači sadrže sve elemente koji nam pomažu da pročitano trajno pohranimo. Kur’anski opisi se ponavljaju, aktiviraju pet senzornih organa tj. neurolingivstički nas programiraju (opisi grmljavine i straha, opisi mirisa, okusa, dodira i izgleda dženneta i džehenema, te sudnjeg i kijametskog dana itd.), zatim nam aktiviraju različite emocije od straha do ljubavi i nade, i sve je slikovito prikazano. Bez obzira koja vrsta informacija da je u pitanju ovo je najefikasniji način da se trajno pohrani, bilo da se radi o geografiji, istoriji, stranim jezicima ili matematici, uz pomoć naše kreativnosti sve se pretvara u žive slike koje postaju dio nas.

DA LI JE PAMĆENJE UČENJE?

Odgovor je da, ali samo onda kada nas pozitivno mijenja, kada nas gradi u zrelu ličnost, kada nam pomaže da donosimo mudre životne odluke, kada planiramo, mijenjamo i utičemo na sebe i svoje okruženje.

Akos.ba