Da li je i kada dozvoljeno ogovarati druge ljude?

Gibet je spomenuti čovjeka u njegovu odsustvu po nečemu što ne bi volio čuti.

Muslim bilježi od Ebu Hurejrea da je Poslanik, a.s., rekao: “Znate li šta je gibet?” Prisutni su rekli: ”Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.” Poslanik, a.s., je rekao: “Da spomeneš brata po nečemu što ne bi volio čuti.” Neko je rekao: ”Šta ako je ono što kažem istina za mog brata?” Poslanik, a.s., je rekao: ”Ako je on takav kakav kažeš, onda si ga ogovorio, a ako nije, onda si ga potvorio.

Da li je ogovaranje nekada dozvoljeno?

Prema mišljenju imama Nevevija, ogovaranje je dozvoljeno za ispravnu vjerski i opravdanu stvar do koje se ne bi moglo doći na drugi način osim tako, i to zbog šestero:

1. Zbog nepravde. Onaj kome je nanesena nepravda ima pravo da se požali vladaru, kadiji ili nekome ko ima vlast i ko može da mu namiri pravdu i da kaže: “Oštetio me taj i taj”, kao pomoć da se otkloni negativnost i da se grješnik povrati od grijeha. Pa će reći onom za koga smatra da može uticati i otkloniti negativnost. Ako ne želi ovakvo što, onda je takvo ogovaranje zabranjeno.

2. Pri traženju pravnog rješenja (fetve) . Pa će reći muftji: “Moj otac, moj brat, moj suprug ili taj i taj mi je nanio takvu i takvu nepravdu, pada li ima pravo na to? Koji je način da se riješim toga i toga i da ostvarim svoja prava?” I slično tome. Ovakvo nešto je dozvoljeno u potrebi, međutim, bolje je da kaže: “Šta kažeš o čovjeku, osobi ili supružniku koji uradi tako i tako?” Na taj način će doći do odgovora, a neće se niko imenovati.

3. Da bi upozorio muslimane na zlo i da bi im popravio situaciju. Primjerice, ukazati na nemoral prenosilaca ili svjedoka. Takvo što je dozvoljeno i o tome nema spora, štaviše, obaveza je, ako se ukaže potreba za tim. Također, dopušteno je i ako se radi o ženidbi, ortakluku, povjerenju, nekoj poslovnoj saradnji, komšiluku ili slično. Obaveza je onom od koga se traži stav i mišljenje da ne krije hrđave osobine koje su mu poznate sa namjerom dobre volje. U to spada i ukazivanje na čovjeka koji je obrazovan u vjeri, ali je sklon novotarijama ili druženju sa grješnicima, a od njega se uzima znanje i postoji bojazan da bi taj obrazovani mogao naštetiti svojim znanjem. Treba ukazati na njegovo stanje, pod uvjetom da se želi dobro zajednici. Ovakvo nešto se nerijetko i pogrešno uradi.

4. Nekada je onaj koji govori potaknut zavišću i šejtan se poigrava njime, pa mu predstavlja da je njegovo kazivanje o tom obrazovanom iz dobre namjere. Onaj koji kazuje o njemu treba dobro da razmisli o svojoj namjeri. U ovo spada i da neko ima vlast ali je ne obavlja na pravi način, bilo da nije sposoban za fukciju koju obavlja, bilo da je grješnik ili da je nemaran i nezainteresovan. Tada je obavezno da se navedu njegove greške i propusti onom ko je iznad njega u vlasti i ko je u mogućnosti da ga smijeni i da na njegovo mjesto dovede nekoga ko je sposobniji i bolji za tu fukciju, ili da se prema tome čovjeku ponese onako kako zaslužuje i da bude na oprezu od njega, a ne da se zavara njime. Treba da povede računa o tome da ga popravi ili posavjetuje ili da ga zamijeni.

5. Ako se radi o javnom činjenju grijeha. Kao neko ko javno pije alkohol, pljačka, uzima na silu i na prevaru od ljudi novac, ili čini nešto nevaljalo. Dopušteno je da se to navede, ono što javno čini, a zabranjeno je da navodi ostale nedostatke, osim ako postoji neki drugi opravdan razlog za to.

6. Radi upoznavanja. Ako je čovjek poznat po nekom nadimku poput: A’meš (Krmeljivi) , A’redž (Šepavi) , Esamm (Gluhi), Ahvel (Sakati) i slično, onda je dopušteno da se zove tim nadimkom, dok je zabranjeno da se tako naziva da bi se ismijavao. Ako se može ukazati na nekoga na drugačiji način, bolje je i preče.

Izvor: Enciklopedija islamskog ponašanja

Za Akos.ba priredio: Nedim Botić