Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Ćuprijanja: Sjećanje dede Osmana

Ćuprijanja: Sjećanje dede Osmana

Dedi Osmanu Bog je dao ilmihalski izgled. Lijepa uredna bijela brada, blago toplo lice, sitne tamne oči, pobožan pogled. U bijeloj košulji sa sivim prslukom od odijela, iako u 76-oj godini života, još uvijek pravih leđa i hitrih pokreta, izgleda baš kao zamišljeni dedo iz ilmihala. Ko teže sklapa slike ovih opisa nek se prisjeti vispakove kafe „Dedo“ i onog dede na pakovanju. 

Upoznao sam ga prije nekih 7-8 godina kada sam dobio u obavezu da svako drugu džumu klanjam na njegovom selu.
Životni put ga je vodio od bosanskih poslijeratnih preduzeća do švicarskih firmi u kojima je uspio zaraditi i pristojnu penziju.
Preključer, znajući da je red na džumu u njegovu selu, svratio do mene u grad, da računam na njeg kad pođem.

Tom se posebnom obradujem, jer 40-tak minuta vožnje do njegovog sela nudi mogućnost da se u moje uši i pamćenje prelije mnoštvo interesantnih životnih priča kojima Osman časti subesjednika. Jučer je priča počela o nekom Zahiru koji je u Drugom svjetskom ratu bio partizan a i dobar vjernik. O tom kako su mu na kraju rata rekli da nije lijepo da bude praktikant vjere, da posti a uz to je uzoran član Saveza komunista. Zahir, saslušao pretpostavljene, zahvalio se na ukazanim dužnostima i privilegijama tadašnjeg sistema, vratio partijsku knjižicu i završio život k’o radnik Jablaničkog granita. Pred penziju mu se ipak partijski drugovi smilovali i dali stan.

Odatle je priča otišla na Osmanovo partizansko djetinjstvo i sjećanja na te teške ratne godine kada je grupa partizana boraveći u njihovu selu nagovorila njegovog starijeg brata da ide sa njima. O tom kako su se majka i babo suprotstavljali, kako ga je babo vodio i na nošenje partizanskih ranjenika da bi mu ukazao na teškoće partizanskog života i na koncu, o majčinoj kletvi, koja kad je vidjela da ne može sina da svrne s nauma u nastupu tuge reče:“ Idi, da Bog da prva u te΄ pukla, kad si taki nedokazan!“

I bilo tako. Brat mu negdje naš΄o bombu koja nije htjela eksplodirati i pred akšam, stavio je u škrip i udario ušicama sjekire po njoj. Bomba pukla,selo se usplahirilo, a njega teško ranjena jedva donijeli kući. Odatle ga neki rođak koji iz prvog svjetskog rata bješe upamtio i nešto njemačkog jezika prebacio na konja pa na konju do željezničke stanice u Ostrošcu. Iz Ostoršca vozom do Sarajeva i u njemačku vojnu bolnicu.
Kako postojaše sumnja kod doktora da je ranjenik možda partizan, rođak se izgubio da ne bi bio ispitivan. I tu se gubi trag o njegovu bratu. Revnosni Nijemci, nekih mjesec dana kasnije, na kućnu adresu poslali njegove haljine kao znak da je umro u bolnici.

Gdje je sahranjen, nikad nisu doznali.

Iz knjige: ”Ćuprijanja”
Autor: Esad Bajić
Za Akos.ba priredila: Medina Kanlić

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top