Čovjekova potreba za homeostazom i duhovnom snagom

Inspiraciju da napišem neka promišljanja o čovjekovom potrebom za homeostazom i duhovnom snagom pronašao sam u djelu „Univerzalni model društvenog života“, autora Jusufa el-Qaradavi, a prevodioca Besima Čanića (1964 – 2006).

Imao sam potrebu naglasiti ime autora, uvaženog islamskog autoriteta u svijetu, ali isto tako i ime prevodioca koji nažalost nije sa nama, ali je iza sebe ostavio prevedenih djela, ali i dovu u knjizi koja glasi „molim Dragog Boga da pojava knjige na bosanskom jeziku bude od velikog hajra za svakog njenog čitaoca i za naše bosansko društvo u cjelini“. Muslim bilježi da je Muhammed s.a.v.s. između ostalog rekao da kada čovjek umre i njegova djela se prekinu osim u tri slučaja: ako je ostavio neku trajnu sadaku, znanje kojim se ljudi koriste i dobrog potomka koji Allahu upućuje dovu za njega. Zato, molim Allaha da prevodioca koji je ponudio razumijevanje knjige svrsta među odabrane, da mu oprosti, učini mu kabur prostranim i da mu svjetlo u njemu.

Kada je riječ o čovjekovoj potrebi za homeostazom, ovdje se prije svega misli na psihičku uravnoteženost koja mora biti propraćena duhovnom snagom. Ovu, da tako kažem, kauzalnu vezu potvrđuje i sljedeća činjenica da je čovjek biopsihosocijalno, ali i duhovno biće. Čovjek je  tijelo, ali isto tako i razum i svijest i duh. U jednoj od rasprava na temu egzistencijalni duhovni pristup Ivančić navodi da ne postoje psihičke ili duhovne bolesti zasebne, nego su one međusobno uslovljene. Navodi da fizička bolest može kod čovjeka pokrenuti niz duhovnih kriza, psihička bolest može „paralizirati“ duh, ali isto tako duhovni problemi mogu prouzrokovati fizičke bolesti i psihička oboljenja. Historijski gledano, mehanizmi suočavanja sa iskušenjima u kojima su se našli Božiji poslanici bili su vjera i strpljivost. Tako imamo primjer Ejuba a.s. Prema Ibn Kesiru tumačeći ajet  “…Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji…” Uzvišeni spominje Ejuba a.s., i iskušenja koja su ga zadesila u imetku, tijelu i dijeci. Imao je dosta jahačih životinja, usjeva, djece i ugodnih lijepih kuća. U svemu nabrojanom iskušavan je i sve je izgubio. Tijelo mu je bilo oboljelo od elefantijazisa (lepre), izuzev srca i jezika kojima je veličao Uzvišenog Allaha. Božiji Poslanik, s.a.v.s., kazao je (188): “Najgora iskušenja od ljudi imat će Božiji poslanici, zatim dobri ljudi, pa najuzoritiji”. Božiji poslanik Ejub a.s., je bio oličenje sabura i on se navodi kao primjer strpljenja. U strpljivosti Ejuba, a.s., smo učinili uzorom da oni koji su izloženi iskušenjima ne pomisle da im to činimo da bi ih ponizili, u tome što Allah Svoje robove stavlja na muke i iskušenja, univerzalna je mudrost”.

Dakle, prirodno je da čovjek bude iskušavan, prirodno je da se nađe u teškim životnim situacijama, prirodno je da ga zadese teškoće,  da izgubi voljenog, ali isto tako prirodno je nositi se svime navedenim, a “alat” nam je svima na raspolaganju i zove se vjera.

Karl Pang prema Šejhu Qaradavi u svojoj knjizi kaže: “Razlog bolesti svakog bolesnika  koji mi se obratio tokom proteklih 30 godina je nedostatak vjere i kolebljivost u ubjeđenjima. Izliječili su se onda kada su se vratili vjeri”. Također, Vilhelm Džejms prema Qaradaviju navodi “Najbolji lijek za tjeskobu je svakako vjera”.  Da vjera, odnosno religioznost ima svoje mjesto u psihologiji potvrđuju i velikani psihološke misli, pa je tako naprimjer Carl Gustav Jung na religioznost gledao kao na pretpostavku za duševno zdravlje, dok je Allport smatrao da religioznost jača osobu protiv anksioznosti i razočaranja, te joj omogućuje da se pravilno odnosi prema cjelini egzistencijalne problematike. Također, naučna istraživanja koja su dostupna potvrđuju korelaciju između religioznosti i psihičkog zdravlja, što sve upućuje na zaključak da je čovjekova potreba za duhovnom snagom, ustvari čovjekova potreba za vjerom, odnosno i homeostazom. Potreba čovjeka za vjerom je ustvari potreba čovjeka za spoznajom sebe, a spoznajom sebe kako navodi Gazali spoznat ćemo i Boga. Spoznajom Boga, znamo da nikada nismo sami i svjesni smo da sve što nam se događa biva Allahovom voljom i određenjem.

Piše: doc.dr.sc. Senad Mehmedinović

Akos.ba