Bošnjaci.Net: Uvaženi profesore Muhiću, es selamu ‘alejkum! Ovaj bismo interview, željeli početi uspomenama iz Vašeg ranog djetinstva. Gdje ste proveli svoje djetinstvo i šta je to što ste iz djetinstva ponijeli, a što Vas je kasnije okarakterisalo kao ličnost?

Akademik MUHIĆ: Alejkumu selam! Moje uspomene sežu do najranijeg doba djetinjstva i veoma su žive i svježe. Kada bih sada počeo pričati čega sve se sjećam iz moje recimo, treće ili četvrte godine života, izišla bi podebela knjiga. O sjećanjima u razdoblju od 9 do 11 godine, mogao bih napisati, i to samo na osnovu direktnih sjećanja, enciklopediju u 24 toma. Ja ne samo što još vidim predjele, forme oblaka, kuće, lica ljudi, trn u dlanu, poderotinu u gumenoj žutoj lopti, nego osjećam i mirise svježe ubranog krastavca iz bašte susjeda Fadila, čujem klopotanje i pljaskanje mlinskog kola sa poslednjeg mlina na rijeci Bosni… Sticajem okolnosti, ja sam djetinjstvo proveo u mnogim mjestima. Osmogodišnju školu učio sam u osam gradova. Kad bolje razmislim, čini mi se da je ono najvažnije što sam iz djetinjstva ponio i što nosim i danas u sebi – upravo ono dijete koje na svijet gleda sa istom radoznalošću, dijete koje je ostalo jednako otvoreno prema svemu, dijete koje je sačuvalo nedirnuto povjerenje u dobrotu i prijateljstvo. Drago mi je što do dana današnjeg, ni najstrašnija iskustva nisu ni malo poremetila to povjerenje ni poljuljala tu sigurnost djeteta u meni. 

Balkan je izvor i srce Evrope

Bošnjaci.Net: Kažite nam nešto više o Vašem školovanju i akademskom angažmanu!

Akademik MUHIĆ: Sa osmogodišnjom školom sam već završio u prethodnom pitanju. Maturirao sam gimnaziju u Skopju. Fakultet, magistraturu, doktorat, ste vi spomenuli u uvodu. Predavao sam na Univerzitetu 40 godina. I šućur dragom Allahu, nisam imao nikakvih nesporazuma sa studentima i ni jedan jedini dan bolovanja. Predavao sam na univerzitetima širom svijeta, od SAD do Kuala Lumpura i Singapura, kao i na priličnom broju Univerziteta na Balkanu i u ostatku Evrope. Ljudi često kažu “na Balkanu i u Evropi”, kao da Balkan nije u Evropi!? Balkan je ne samo Evropa, nego je izvor i srce Evrope. Ne propuštam priliku da podsjetim na tu nepobitnu, ali zaboravljenu činjenicu. Tako Evropljane izvan Balkana opomenem da je njihova arogancija u odnosu na Balkan potpuno neosnovana i istovremeno podsjetim Evropljane Balkana da vrate sopstveni integritet i sa više samopoštiovanja gledaju na sebe. Kroz ovih 40 godina bilo je mnogo inspirativnih intelektualnih iskustava, čvrstih prijateljstava, stotine simpozijuma i naučnih konferencija, priloženih i štampanih referata, uvodnih izlaganja, i to u tolikom broju da sam poodavno digao ruke od pokušaja da ih sve evidentiram. Ukratko, bilo je to kao plovidba beskrajnim okeanom koja je trajala preko 40 godina (Odisej je plovio svega 10 godina). Bilo je bura i tajfuna, bilo je uragana i tsunamija, najviše je bilo mirnog mora i dobrog vjetra. Kroz svo to vrijeme, ni jedan jarbol mi se nije slomio, ni jedno moje jedro nije se poderalo, moj brod se nije nikada nasukao na ni jedan greben u plićaku. Ipak, kada sve sumiram, kao pedagoga, dakle, kao Učitelja, najveće zadovoljstvo mi pruža i najviše me raduje to što su više od 500 studenata izabrali da svoje diplomske radove prijave kod mene i što sam bio mentor u više od 40 magistarskih teza i preko 30 doktorskih disertacija. Kažu: ”To ostaje! To neće proći!” Ništa ne ostaje i sve će proći. Ali neke stvari traju duže nego što očekujemo. Duže i od našeg sjećanja. Putevi započeti i otvoreni svim tim diplomama, magistraturama i doktoratima spadaju u takve stvari. I svakako, knjiga! Do sada ih ima 37 na broju. 

Bošnjaci.Net: Po svemu sudeći, veliki ste zaljubljenik planina. Planine su, kako jednom kazaste, svetilišta i hramovi koje je Zemlja podigla da slavi Nebo. To su riječi molitve koju Zemlja, od svog postojanja, šapće danonoćno… Zašto Vas planine toliko fasciniraju?

Akademik MUHIĆ: Izabrali ste pravu riječ. I ključni stav moje filozofije života izveden iz poetike planina. Planine su me uistinu fascinirale od najranijeg djetinjstva. Evo kako je to bilo. 

Kada sam imao svega četiri godine, živjeli smo visoko u planini, kod pilane. Na jednom izletu, nepoznat momak, šumski radnik, uzeo me za ruku i poveo na jedan obližnji vrh. Rukom mi je pokazao litice planine sa druge strane dubokog kanjona. Obasjane popodnevnim suncem, te litice blistale su kao vatra, titrale su rumene kao žar rastopljenog zlata. “Mjesto na kom sada stojimo – rekao mi je – zove se Zlovrh. Ona planina zove se Zvijezda!” Daleko iz dubine, sa samog dna kanjona, dopirao je prigušeni huk rijeke. Već sam znao ime rijeke: Drina! Znao sam i da se kasaba sa malom džamijom, u dolini s naše desne strane zove Žepa. Ako imate tu nevjerovatnu sreću da vam, kad imate samo 4 godine, neko sa Zlovrha pokaže Zvijezdu, onda ste shvatili sve što treba da shvatite u životu. Ovo gdje jesmo, to je Zlovrh; ono čemu hrlimo, ono što nas privlači i što nas fascinira svojom ljepotom, to je Zvijezda! Smisao života je uzvisiti se, uzdići se, strijemiti ka višem, boljem, ljepšem! Planine su molitve Zemlje, dobra djela su molitve ljudi. Zato su planine metafore onog najboljeg što možemo učiniti od sebe. 

Nikada nisam pokušao nikoga učiniti pokornim meni

Bošnjaci.Net: Veliki ste ljubitelj starih sorti planinskih pasa, šarplaninaca i dr. U svojim besjedama koristite poučne priče o psima i vukovima, kako biste narodu objasnili suštinu i poruku priče. Znate li da se Vaša ,,Besjeda Bošnjacima” u kojoj se nalazi jedna takva poučna priča, ,,Priča o hrđavom psu” dijelila u tuzlanskim džamijama na džumi, pred popis građana?

Akademik MUHIĆ: Ne, nisam to znao. Drago mi je da to čujem! Inače, sve, doslovno sve na ovom svijetu jeste pouka iz koje možemo naučiti nešto što nikako drugačije ne bismo mogli znati. Ja sam od mog prijatelja šarplaninca Bigora naučio o hrabrosti i prijateljstvu stvari koje nisam čuo od ni jednog čovjeka, ni pročitao u bilo kojoj štampanoj knjizi. Svijet je za čovjeka – knjiga! “Uči!” dakle, jeste isto što i “Čitaj!” Čitaj tu veliku knjigu, ne preskači ni jednu riječ; uči temeljito i s pažnjom, kao da strahuješ da nećeš shvatiti; čitaj koncentrisano kao da se plašiš da nećeš upamtiti! Tako se najbolje shvaća i najduže pamti. 

Bošnjaci.Net: U književnom prilogu ,,Jastreb i djevojka” četvorogodišnji dječak u priči, a pretpostavljam da ste to Vi, divi se snazi, hrabrosti i odvažnosti jastreba. Na pitanje zašto jastreb ne spava sa kokoškama u kokošinjcu, dječak dobija odgovor od svog amidže: ,,Zato što ga na to ne možemo natjerati. Naša sila ne dostiže do njega.” Koga jastreb, u ovoj priči personificira?

Akademik MUHIĆ: Kada sam prvi put čuo da se musliman pokorava samo Allahu dž.š. doživio sam neku vrstu prosvjetljenja! Intuitivno sam uvijek osjećao da je robovanje ljudi drugim ljudima, čak i kada je dobrovoljno, svjesno izabrano, duboko nepravedno, da je neki veliki grijeh. Nikada nisam priznao vlast ni osjetio pokornost ni prema jednom čovjeku. Nikada nisam pokušao nikoga učiniti pokornim meni, dakle, bespogovorno poslušnim. U caru, kroz sav njegov sjaj, uvijek vidim prosjaka; u prosjaku, kroz sve njegove zakrpe, vidim cara. Dakle, vidim i Božjeg roba i Božje stvorenje, Božje djelo – vidim čovjeka. I najbeznačajniji čovjek je više nego bilo koje drugo živo biće na svijetu. Ali i najznačajniji čovjek je – čovjek! Ni jedan čovjek nije više čovjek, niti je manje čovjek, nego bilo koji drugi čovjek. Čovjek može biti veći, jači, bogatiji, školovaniji…od drugih ljudi, ali mu sve to zajedno ne pomaže da bude samim tim i više čovjek od onoga koji je manji, slabiji, siromašniji, neobrazovaniji. Korupcija moći, njena zloupotreba javlja se kada se društvena moć, oličena u pojedincu (ko god on bio), usmjeri na pokoravanje, prinudu, potčinjavanje drugih ljudi. Dok god društvena hijerarhija služi efikasnijoj organizaciji ljudi, ona je opravdana, ali postaje neopravdana onoga trenutka u kom podrazumijeva stvarnu razliku u stepenu u kom su svi pripadnici jednog društva, odnosno ljudskog roda – ljudi! 

Saznanje da jastreba niko ne može natjerati da spava u kokošinjcu, impresionirala me je, zato što sam do tada mislio da ljudi mogu sve ptice pretvoriti u kokoške. Na žalost, svjedoci smo da savremeni svijet sve više postaje kokošinjac u koji se mnogi narodi utjeruju kao da su kokoške, bez obzira hoće li to one ili neće. Posebno su na meti oni narodi koji vjeruju da ni jedan čovjek i ni jedan narod nisu ničije kokoši i da je čovjek obavezan priznati pokornost samo Jednome, Gospodaru Svjetova, i ni jednom čovjeku ni narodu. Njih se hoće pretvoriti u kokoši, utjerati u kokošinjac, ukratko – učiniti ih pokornim čovjeku.

Bitno je biti Bošnjak!

Bošnjaci.Net: Profesore Muhiću, svako ko je imao prilike slušati Vaša predavanja oduševljen je stepenom Vašeg patriotizma i Vašim predanim zalaganjem za odbranu bošnjačkog identiteta. Možete li našim čitateljima, ukratko, pojasniti šta je to za šta bi se svaki svjesni Bošnjak morao zalagati?

Akademik MUHIĆ: Bitno je biti Bošnjak! To znači da čovjek treba znati sebe kao Bošnjaka, ni više ni manje nego što Englez zna da je Englez. On je to što jeste. Niti mu treba nečija potvrda, niti se obazire na nečije negiranje. Gdje god živio, u Škotskoj, Irskoj, Francuskoj, Kini…on je Englez. Ali to je njemu lako. Niko nikada nije pokušao de-nacionalizirati Engleze. Praktično, sistematsko i dugoročno insistiranje na de-nacionalizaciji je izuzetno rijetka pojava u svjetoskoj istoriji. Mnogi narodi su bili pokoreni, njihova zemlja je oteta, desetkovani su, protjerani u rezervate, svedeni na građane drugog reda, a da nikada nisu bili žrtve de-nacionaliziranja, dakle negiranja ili nasilne promjene nacionalnog identiteta. Čak ni holocaust, najveći zločin protiv čovječnosti, nije dirao u nacionalni i vjerski identitet Jevreja, nije uključivao nasilno njihovo de-nacionaliziranje ni vjersku de-identifikaciju. Bošnjaci su jedan od krajnje rijetkih, ako ne i jedinstven narod u svijetu koji je uz to što je bio i žrtva masovnih zločina, genocida, progona, ujedno i subjekat sistematskog oduzimanja nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta, kao i poricanja historije državnosti, jezika, pa čak i samog imena. To je trajalo predugo i primjenjivano je isuviše organizirano da se osjećanju nacionalnog identiteta Bošnjaka ne bi nanijela ogromna, još malo pa nepopravljiva, kobna šteta. Ipak, neka je hvala Onome Jedinom kome pripada sva zahvalnost ovog svijeta, ono najgore se ipak nije desilo. Mi Bošnjaci opstali smo kao Bošnjaci. Ali mi sada moramo postati potpuno svjesni te činjenice, moramo to saznanje privesti sebi u svaku poru kože, u svaku kap krvi, u svaku misao i u svaki dah. To ne traži nikakav poseban napor. Sve što treba i što je dovoljno jeste da smo svjesni da smo Bošnjaci i da to znamo kao što znamo svoje ime, adresu ili telefonski broj. Prosto moramo znati da smo Bošnjaci onako kao što Englezi znaju da su Englezi. Teritorijalno de-nacionaliziranje koje ide od fragmentacije do dupliciteta, koje se i dalje nameće na svim nivoima kao surogat za nacionalni identitet Bošnjaka, stoji kao prepreka na putu ovom nacionalnom samoosvješćenju, i utoliko, nije ni malo bezazleno. Konkretno, mislim na odrednicu “Hercegovac”, koja je potpuno lišena bilo kakvog etničkog i nacionalnog konteksta. “Herceg” je titula, pa je “Hercegovina” posjed kojim vlada Herceg. Striktno terminološki “Hercegovci” su kmetovi na Hercegovom posjedu i ništa više. Uzeti tu odrednicu kao nacionalnu pripadnost predstavlja ne samo pojmovni galimatijas nego i čistu blasfemiju u odnosu na bilo koju naciju ili etnikum. Jednako kao što “Vojvodina” znači “zemlja u posjedu vojvode”. Mađutim, iako je termin “Vojvođani” kolokvijalno u upotrebi, ni jedna država (Srbija, Hrvatska, Mađarska, Slovačka, Rumunija), čiji naroda žive na teritoriji Vojvodine, ne forsira ih da se nacionalno izjašnjavaju kao “Vojvođani”, pa je procenat onih koji su se tako izjasnili, do danas ostao – 0 (nula). Još je gore sa odrednicom “Bosanac i Hercegovac” koja je tragikomična ideološka budalaština, pa čovjek ne zna da li treba broj onih koji su se tako izjasnili prepoloviti, dakle podijeliti sa dva, ili duplirati, što znači, pomnožiti sa dva!? 

Zato sam i rekao na početku: Bitno je biti Bošnjak. I dovoljno je biti svjestan toga. Pri tome, u skladu sa činjenicom da se vjerska pripadnost smatra za privatno pravo svakog čovjeka, to pravo se podrazumijeva i kao pravo svakog Bošnjaka.

Politika brisanja nacionalnog identiteta Bošnjaka, falsikovanje njihove istorije, kao i negiranje njihove kulture, bila sistematski i strogo provođena

Bošnjaci.Net: Neki od nas su svoje djetinstvo proveli u Skoplju, u multietničkoj sredini u kojoj su nas Albanci, na primjer, konstantno zvali ‘Bošnjacima’. Kako komentarišete činjenicu da se za bošnjaštvo više znalo svud naokolo, nego u vlastitoj matici, domovini Bosni i Hercegovini?

Akademik MUHIĆ: Nacionalno ime “Bošnjaci” je izvorna odrednica za istoimeni autohtoni evropski narod koji živi hiljadama godina na teritoriji Balkanskoe peninsula, u njenim centralnim dijelovima, omeđenim na zapadu rijekom Glinom, na sjeveru rijekom Savom, na istoku rijekom Ibar uključujući sjeverni Sandžak, na jugu i jugoistoku Dalmacijom, Bokom Kotorskom, Barom i područjem južnog Sandžaka, sa Plavom i Gusinjem. Sva osporavanja kako njihovog nacionalnog imena, tako i poricanje samog postojanja Bošnjaka kao naroda, odnosno nacije, novijeg su datuma, i javljaju se tek početkom XX-og vijeka. Sve do kraja XIX-og vijeka, odrednica “Bošnjaci” i postojanje naroda tog imena, bili su opšteprihvaćene i samorazumljive činjenice, duboko uvriježene u samoidentifikaciju naroda na prostorima Balkana. Zbog toga je čak i sam Ilija Garašanibn, srpski ultra-nacionalistada i autor teksta “Načertanije…” – tajnog programa srpske hegemonističke politike – za narod koji živi na teritorijama Bosne, upotrebljavao samo termin “Bošnjaci”, ističući da je to jedan narod sa tri vjere. Podatak da Ilija Garašanin piše samo o: “Bošnjacima pravoslavcima, a nigdje ne spominje nikakve Srbe u Bosni; o “Bošnjacima katolicima” i da ni jednom riječju ne govori o Hrvatima u Bosni; da “Bošnjake muslimane” ističe kao vjerski najbrojnije pripadnike istog naroda – Bošnjaka, sasvim dovoljno dokazuje koliko su sva kasnije negiranja i Bošnjaka kao naroda i njihovog imena, ideološki inspirisana nastojanja da se izbriše istina i da se retušira istorija, zasnovana na čistim falsifikatima. Šta god rekli ovi falsifikatori, historijski nepobitna činjenica da su Bošnjaci kao narod sa tim imenom naseljavali svoje teritorije hiljadama godina prije dolaska Južnih Slovena, pa tako i prije nego što su na Balkan došli i Srbi, i Hrvati, ne može se ni sakriti ni izbrisati.

Kako je došlo do toga da se, gotovo preko noći u nekim dijelovima Balkana, a prije svega na teritoriji cijele Bosne, potisne u zaborav odrednica “Bošnjaci” kao naše nacionalno ime, i da se, sa spiska autohtonih naroda Balkana, još malo pa izbriše ovaj cijeli narod, zna se sasvim dobro iako se i to svim silama pokušalo i pokušava zabašuriti. Naime, već početkom XX-og vijeka, poslije okupacije Bosne od strane Austrougarske, pod pritiskom hrvatskih i srpskih nacionalista, počele su aktivnosti za generalno brisanje nacionalnog imena Bošnjaka. Osnova je bila, paradoksalno, upravo klasifikacija Bošnjaka po vjerskoj pripadnosti. Bošnjaci pravoslavci dodato je novo nacionalno ime tako što su dekretom pretvoreni u “Srbe”; Bošnjaci katolici, u dobili su novo nacionalno ime i proglašeni su za “Hrvate”; Bošnjacima muslimanima poptuno je oduzeto nacionalno ime i ostavljena im je samo vjerska pripadnost kao kulturološka karakteristika populacije bez nacionalnog identiteta. Politički program totalne de-nacionalizacije Bošnjaka kulminirao je službenim odlukama o ukidanju njihovog nacionalnog imena i dekretom o zabrani upotrebe sintagme “Bosanski jezik”, koja je više od hiljadu godina označavala jezik Bošnjaka. Naime, 4. oktobra 1907. stupila je na snagu zabrana upotrebe imena “Bosanski jezik” i zamijenjena je nazivima “Srpski”, “Hrvatski” “Srpsko-hrvatski”, “Hrvatsko-srpski” jezik.

Ova zabrana bila je toliko stroga a njena primjena toliko efikasna da se i nacionalno ime “Bošnjak” i “Bosanski jezik” kao ime jezika, za manje od dvije decenije, posebno poslije uspostavljanja srpske hegemonističke dinastije Karađorđevića, već sasvim izbacilo iz službene upotrebe i postepeno iščezlo i iz svakodnevnog života. Samo zahvaljujući činjenici da su Sandžak, sa centrom u Novom Pazaru, Kosovo, Albanija, a isto tako i Makedonija, i poslije aneksije Bosne od strane Austro-ugarske, ostali u sastavu Osmanlijske države, dakle izvan domašaja uvedenih ukidanja nacionalnog imena i važenja spomenutog dekreta o zabrani naziva nacionalnog jezika, na ovim područjima se do danas sačuvalo izvorno ime Bošnjak, kao i naziv bosanski (lokalno, pod uticajem turskog naziva, “bošnjački”) jezik. Ako vam kažem da tokom prvih 14 godina mog života, provedenih u Bosni, nikada nisam čuo da bilo ko spomene nacionalno ime “Bošnjak”, ni sintagmu “bosanski jezik”, biće Vam jasno koliko je politika brisanja nacionalnog identiteta Bošnjaka, falsifikovanje njihove istorije, kao i negiranje njihove kulture, bila sistematski i strogo provođena. I nacionalno ime “Bošnjak” i naziv “bosanski (“bošnjački”) jezik, prvi put sam čuo na Kosovu, odnosno, u Makedoniji, gdje su obje odrednice i danas sasvim uobičajene. Uostalom, u Makedoniji postoji više porodica sa prezimenom “Bošnjakovski”, dok samo u Zagrebu postoji oko 5.000 telefonskih pretplatnika sa prezimenom “Bošnjak”.

U osnovnim crtama, to je priča o definitivnom porazu zlokobnog nacionalističkog ideološkog programa usmjerenog na brisanje Bošnjaka iz spiska postojećih naroda. Danas, hvala dragom Bogu i herojskoj borbi naših djedova i nena, majki i očeva, sa sigurnošću možemo reći: za Bošnjačko ime, više nema zime!

SBK je prizma u kojoj se sabiru strateški nacionalni interesi Bošnjaka i gradi se strategija njihovog dugoročnog pozicioniranja u savremenoj konstelaciji regionalne i međunarodne situacije

Bošnjaci.Net: Član ste naše krovne nacionalne institucije, Svjetskog bošnjačkog kongresa. Šta nam možete kazati o njenom djelovanju?

Akademik MUHIĆ: Odavno je postojala potreba integrisanja razuđenih i nepovezanih kapaciteta bošnjačkog naroda, kao u matičnoj državi, tako i u cijeloj dijaspori. Okolnosti su postepeno sazrijevale. “Kada je učenik spreman, pojaviće se i učitelj!” Ako se mogu pozvati na ovo moje pedagoško iskustvo, rekao bih da je najprije bošnjačka zajednica postala spremna, i da se SBK zato i formirao. O tome koji su ciljevi i principi djelovanja SBK najbolje govore njegovi programski dokumenti koji su na uvidu javnosti od dana osnivanja ove institucije. Dodao bih samo par riječi komentara u vezi nekih negativnih ili recimo, uzdržanih komentara na adresu sintagme “krovna institucija”. Naime neki bošnjački intelektualci, kao i političari, vidjeli su u ovome pretencioznost, prenaglašene i neopravdane ambicije da SBK sebe promoviše kao najvišu instancu i arbitra u nacionalnoj politici Bošnjaka. Međutim, ovakva strahovanja sasvim su neopravdana. SBK integriše, koordinira, usklađuje djelovanje u sferi u kojoj ne postoje nikakvi politički instrumenti vlasti, što znači da se SBK de facto ne može miješati u političko odlučivanje, niti direktno utjecati na institucije vlasti, sve i kada bi imao takve ambicije, a po definiciji, by default takoreći, nema ih. SBK nije politički fenomen nego prije svega prizma u kojoj se sabiru strateški nacionalni interesi Bošnjaka i gradi se strategija njihovog dugoročnog pozicioniranja u savremenoj konstelaciji regionalne i međunarodne situacije. 

Bošnjaci.Net: Povijest će Vas upamtiti i kao prvog predsjednika Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Šta nam možete kazati o ovom Vašem angazmanu?

Akademik MUHIĆ: BANU vidim kao naučnu paradigmu i ako hoćete, kao aksiološki, duhovni i moralni orijentir primarno usmjeren na afirmaciju nacionalnog identiteta, kulture i duhovnih vrijednosti Bošnjaka; uključivanje u tokove savremene svjetske nauke i promocija kreativnih kapaciteta naših naučnika se podrazimijeva ko zajednički cilj svih nacionalnih akademija kao naučnih institucija najvišeg ranga. Da bi ove svoje ciljeve uspješno slijedila i tako opravdala ne samo očekivanja svih Bošnjaka, nego i svoje postojanje u sklopu svjetske zajednice naučnih i umjetničkih institucija ovog ranga, BANU mora imati punu autonomiju i djelovati u beskompromisnom skladu sa svojim internim pravilima.

Ovo važi kako u odnosu na bilo koju političku partiju, tako i u odnosu na sve druge institucije bez obzira na njihov karakter. Riječ je o aksiomu da ni jedna politička instanca, ili neka druga organizacija, bez obzira na njen karakter i rang, ne može propisivati standarde naučne istine. 

BANU, SBK i BNF

Bošnjaci.Net: Imate, dakle, tijesnu saradnju sa bošnjačkim prvacima reisu-l-ulemom emeritusom Mustafom ef. Cerićem i sandžačkim muftijom Muamerom ef. Zukorlićem. Može li se i dalje, još dugo računati na Vaše zajedničke projekte, tj. saradnju koja je od velikog značaja za nacionalne interese bošnjačkog naroda?

Akademik MUHIĆ: Svakako, prije svega zato što naša saradnja traje iz vremena prije osnivanja BANU, a posebno s obzirom na činjenicu da su i oni članovi BANU. Naravno, visok stepen koordinacije podrazumijeva se i u nivou BANU, SBK, kao i BNF, jer samo na taj svaka od ovih institucija moći će dati svoj maksimum i doprinijeti zajedničkim nacionalnim interesima Bosne i Bošnjaka. 

Bošnjaci.Net: Profesore Muhiću, ukazali ste mi veliku čast što ste se odazvali i bili moj sagovornik. Šta biste za kraj našeg razgovora preporučili našim čitateljima, Bošnjacima, prije svih, bošnjačkoj omladini?

Akademik MUHIĆ: Njegujte i čuvajte dvije stvari. Jedna je Korijen; druga je Pero. Pišem ove riječi sa velikim početnim slovima jer ih koristim kao mega-metafore, dakle kao metafore od najveće važnosti. Korijen je svijest o vašem identitetu, o tome ko ste, poznavanje svoje istorije, korijen je vaša veza sa precima, kroz korijen do vas stiže slutnja na kraljevko porijeklo i sjećanje na slavne pobjede; tanane žilice korijena donose vam osmozom i treperenje nečuvenih stradanja, nepravdi i progone, čemer i jad, ali kroz korijen do vas struje i vitalnost koja je bila kadra sve predeverati; kaplje kroz taj korijen do vas zlato radosti, energije i sposobnosti da se nosite sa najboljima i da nikome ne budete drugi! Kroz korijen do vas dopire životna snaga, ielan vital! Korijen vas spaja sa humusom sopstvene prošlosti, sa onom plodnom osnovom iz koje dobijate samopoštovanje, humanist, hrabrost u borbi, dostojanstvo u porazu, plemenitost u pobjedi. Čuvajte svoj Korijen!

A Pero!? Pero vam treba da biste naučili tajnu kako da vam niknu krila. Prošlost je poniranje u dubine; budućnost je uzlet u visine. Da biste letjeli, sačuvajte uvijek jedno pero, makar i jedno sasvim malo perce. Bošnjak je čovjek sa korijenom i perom.

bosnjaci.net

 Pažnja: Ukoliko želite redovno pratiti portal Akos.bA, molimo podržite rad našeg medija like-om na našu FB Fanpage stranicu. Hvala!