Bošnjačka je epika mnogo više književnost od ostalih susjednih epika
Prof. dr. Mirsad Kunić rodio se 1960. godine u Tuzli. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu na Odsjeku za južnoslavenske književnosti, magistrirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu s temom Epski junak Budalina Tale, a doktorirao s temom iz usmene književnosti Oblikovanje likova u bošnjačkoj krajiškoj epici 2007. godine. Zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Autor je jednog gimnazijskog udžbenika, jednog priručnika i četiriju knjiga iz usmene književnosti. Kao dobitnik stipendije Fulbright, boravio je 2006/07. na Harvardu istražujući Parryjevu zbirku usmene književnosti. Za Stav govori o bošnjačkoj usmenoj epici i iskustvu čitanja čuvene Parryjeve zbirke, ali i o poziciji književnosti danas…
STAV: Vaše uže područje naučnog zanimanja jeste usmena književnost, tačnije, bošnjačka usmena epika, na čemu ste odbranili magistarski i doktorski rad. Zbog čega je bavljenje usmenom epikom važno u vremenu u kojem je, čini se, sve manje onih koji uopće čitaju književnost?
KUNIĆ: Ovo bi pitanje, s istom važnošću, moglo se proširiti i na bavljenje književnošću uopće, u širem smislu kulturom, ili generalno – humanistikom kao takvom. Gdje je danas humanistika, ko se bavi humanističkim znanostima i zašto? Odgovori nisu isti u Bosni i na globalnom planu. Globalno, po onome šta ja znam, humanistika je u ekspanziji, raste interes za humanističkim disciplinama, ali ne ekstenzivno i uširinu već intenzivno i udubinu, ne u smislu porasta broja interesanata za humanističkim znanostima (kvantitavno), nego u smislu osvješćivanja aktuelne pozicije humanistike i njene važnosti za razumijevanje sebe i svijeta danas (kvalitativno). Humanistika nigdje nije popularna, ni na Zapadu ni na Istoku, pa ni kod nas. Zna se za čime se okreću glave mladih ljudi i većine znanstvenika – to su, prije svega, tehničke i tehnološke discipline – i zna se da na toj strani nikada nije bilo mjesta za masovno bavljenje humanistikom, izuzev možda u prvim godinama slatkog sna prosvjetiteljstva.
Da se vratim pitanju. Usmena književnost disciplina je koja se bavi fenomenom usmenosti u onome šta je blisko našem poimanju (pisane) književnosti, pa smo je i nazvali usmena književnost. Kao takva, bila je dio aktivnosti naših predaka, prema čemu se određujemo kao prema tradiciji, a što je po definiciji – skup životnih iskustava, umijeća i znanja određenog sistema vrijednosti iz prošlosti koji nam služi kao uvjet razumijevanje sebe i svijeta.
Pomalo nesretan i nespretan naziv usmena književnost (nemamo boljeg!) ukazuje na literarnu dimenziju nečega što je nastajalo, pamtilo se i prenosilo u potpuno drugačijem okruženju i s drugim funkcijama od ovog u kojem danas živimo. Štaviše, bošnjačka je epika mnogo više književnost od ostalih susjednih epika, s čitavim mnoštvom novih, drugačijih i uzbudljivih likova, sjajno ispripovijedanih narativa, inovativnih tehnika itd. Šta tek reći za to savršenstvo baladesknog pripovijedanja u Hasanaginici i drugim našim baladama? Ili umijeće svođenja zbilje na pojedinačno i neponovljivo iskustvo u sevdalinci?
Istovremeno, svaka je usmena književnost, pa i bošnjačka, mnogo više od književnosti, jer nam svjedoči postojanje jednog drugačijeg svijeta, lišenog naših ostrašćenosti, svakodnevnih nervoza i isključivosti. To je svijet usmenosti koji je postojao prije ili naspram svijeta pismenosti, čist i arhetipski jednostavan u svojoj pojavnosti. Znano je da je pismo nastalo iz potrebe da se zapamti ili dokine zaborav i da je otrgnulo čovjeka iz prirode naprasno ga bacajući u ono što se u najširem smislu naziva kulturom pisma. Usmena nam književnost svjedoči svoju bliskost s prirodnim procesima u nama i oko nas jer počiva na optimalnom odnosu pamćenja i zaborava. Takvo pamćenje nam se nameće kao umijeće zaboravljanja, a zaborav kao uvjet pamćenja.
Na kraju, ne može nam ne goditi sva ta popularnost koju je još davno stekla Hasanaginica, ili odjek na koji je naišlo otkriće epskog pjevača Avde Međedovića, koji je mogao ispjevati duge epove poput Homera.
STAV: Možemo li iz usmene epike, kao oblika književnog stvaranja njegovanog među najširom društvenom populacijom, crpiti i znanja o vlastitoj tradiciji? Koji su tradicijski elementi bošnjačke kulture još živi a susrećemo ih u svijetu usmene epike?
KUNIĆ: Ako nam se ukupna tradicija nudi kroz različite vrste žanrova, onda je usmena epika jedan od najvažnijih tradicijskih žanrova. Ona je kao takva dio onoga šta se naziva nematerijalnim naslijeđem, ali, uz druge nematerijalne žanrove, svoju posebnu važnost zadobija time što je nastajala i trajala u jeziku. Jezik i govor najvažnija su ljudska svojstva. To je prostor u kojem je smješten čovjek i medij kroz koji se čovjek ostvaruje. Jezik je prva i posljednja čovjekova veza sa svijetom i nesvijetom, s početkom i krajem. Na koncu, nema niti čovjeka niti svijeta izvan jezika, niti ima jezika bez čovjeka.
Usmena epika jeste nekad bila društveno prihvaćena, barem u onoj polovini populacije koja se smatrala muškom, jer se i temama i izvedbenim kontekstom odnosila na javnu sferu čovjekovog života, koja je, prema prostom principu rodne podjele poslova, pokrivala mušku i javnu sferu, a ono što nije lično / intimno (sevdalinka) i porodično (balada i romansa). Danas ona ne postoji u tom obliku jer su sve promjene išle na štetu usmenosti i usmene komunikacije, mada se u pojedinim krajevima i danas čuva tradicija epskog pjevanja i kao kuriozitet svjedoči postojanje nekada vrlo raširene društvene, kulturne i umjetničke prakse.
Naš odnos prema usmenoj epici, ili šire, prema usmenoj književnosti, odnos je savremenog čovjeka prema njegovoj tradiciji iz koje crpi dragocjena iskustva i znanja o sebi u prošlosti, kako bi se znao postaviti i funkcionirati u sadašnjosti. Ti dragocjeni sadržaji o kojima pjeva svaka usmena epika, pa i bošnjačka, ispripovijedani na arhetipski jednostavan način, kazuju nam o tome kako se treba odnositi prema trima datostima: prostoru, vremenu i drugom čovjeku. Ne smijemo smetnuti s uma da je pjevačevo pamćenje i zaboravljanje bilo uvjetovano prirodnim i fiziološkim procesima samog mozga.
Naravno, to nas ne oslobađa pritiska naše postpozicije iz koje naprosto imamo neodoljivu potrebu da sve stvari i pojave, pa i one iz tradicijskog obzora, interpretiramo i da im upisujemo značenja koja su kurentna u tom trenutku i koja nam trebaju u različite svrhe. Umberto Eco je u Postilama za roman Ime ruže pojasnio da nije imao namjeru ponuditi još jedno štivo osrednjem vijeku, već da je, kroz višestruko posredovanu funkciju pripovjedača, želio ponuditi uvjerljivu priču u srednjem vijeku. Ovo mi se rješenje, a sasvim u duhu savremenih pokušaja razumijevanja prošlosti, čini vrlo prikladnim i u našem odnošenju prema vlastitoj tradiciji epskog pjevanja.
STAV: Hayden White posmatrao je historiografiju i književnost kao slične narative, jer vlastite subjekte nastoje graditi tek kao objekte narativnog predstavljanja. Nijedan književni žanr ne nastoji se predstaviti kao vjerna slika prošlosti u mjeri u kojoj to čini usmena epika. Koji su razlozi za to?
KUNIĆ: Dobro ste primijetili da se usmena epika nastoji predstaviti kao vjerna slika prošlosti. Tomovi knjiga ispisani su na temu odnosa književnosti i zbilje. Još od Aristotela prihvaćena je istina da nijedna knjiga, pa ni ona historiografska, nije vjerni odraz svijeta. Druga maksima, koju nam je podarila novija povijest čitanja, kaže da nijedna knjiga ne može pobjeći od zbilje i da svaka čuva u sebi manje ili više skrivenu vezu sa svijetom u kojem nastaje i sa svijetom u kojem se čita.
Najbolji poznavaoci bošnjačke epike ispisali su brojne stranice na tu temu, posebno Đenana Buturović, Munib Maglajlić i Rašid Durić, pišući, prije svega, o historijskim prototipovima prema kojima su oblikovani najpoznatiji epski junaci, i to je, svakako, značajan doprinos u proučavanju bošnjačke epike. Ja, međutim, imam nešto drugačiji pristup. Naime, prilikom određenja odnosa usmene epike i povijesne zbilje, želim poći od samog pjevača i onoga šta on tome misli (explicite) ili kako se prema tom problemu odnosi u svom pjevanju (implicite). A šta epski pjevač misli o tim i drugim temama, svjedoče nam brojni razgovori koje su Milman Parry i njegovi saradnici napravili s epskim pjevačima.
Iz tih razgovora saznajemo da Murat Kurtagić, epski pjevač iz Rožaja, kojeg je Zlatan Čolaković snimao, naprimjer, sasvim samouvjereno tvrdi da zna istoriju, koju je, kako kaže, naučio iz pjesmarice “komisijski potvrđene”. Dakle, ne istoriju iz istorijskog udžbenika ili nekog drugog istorijskog izvora, niti iz posrednog ili neposrednog svjedočenja, nego iz epskih pjesama koje su njemu bile dostupne. Njegova istorija je, kako vidimo, sasvim oslobođena činjenične provjere, jer on ni ne želi samjeravati vjerodostojnost svog pjevanja s nečim za šta nije ni čuo da postoji. Njegova istorija zapravo je epska istorija, u istoj mjeri u kojoj postoji i epska geografija, o čemu posebno svjedoči pjesma Halila Bajgorića Ženidba Bećir-bega Mustaj-begova sina. Da poentiramo, radi se o dvama paralelnim svjetovima, o dvjema istinama koje su oslobođene činjenične uvjetovanosti, ali ne i apsolutne neuvjetovanosti između njih.
STAV: U kakvom su ambijentu nastajale epske pjesme? Kakva je bila uloga publike u nastanku usmene epike?
KUNIĆ: Epska pjesma u sebi, uz lirsku i lirsko-epsku, nudila je sve potrebne sadržaje koji su trebali tadašnjem konzumentu. Važnu poziciju na toj konzumentskoj / recipijentskoj strani zauzimali su begovi i begovat kao sistem, koji je trajao i opstajao i kojem je, kao takvom, trebala duhovna hrana. Poznato je da u živoj izvedbi podjednaku važnost imaju izvođač / pjevač i slušalac, da bez slušalaca ne bi bilo usmene epike, usmene književnosti generalno. Nerijetko se u ulozi slušaoca nalazio budući izvođač. O ulozi begova i begovata u razvoju bošnjačke epike, posebno u vremenu njegove tihe razgradnje i nestajanja, pisali su Luka Marjanović, Alois Schmaus i drugi. Naime, u uvjetima društvene nesigurnosti i povijesnog nesnalaženja begovi su imali potrebu čuvanja / pamćenja tog osjećaja sigurnosti, koji je jedino još u epskoj pjesmi postojao u vidu različitih junačkih narativa, zbog čega su na svojim dvorovima ugošćavali najbolje epske pjevače, uživajući u njihovom umijeću dočaravanja ljepše i sigurnije stvarnosti od one u kojoj su živjeli. Samo su najbolji pjevači dobijali mogućnost da nastupaju pred begovima, za šta su materijalno nagrađivani i zbog čega su stjecali status begovskog pivača. Oslobođeni svakodnevnih egzistencijalnih briga, oni su s vremenom postajali, kako to Schmaus primjećuje, poluprofesionalni pjevači, koji su dijelom od svog pjevanja mogli živjeti. Upravo je pojava poluprofesionalizma bošnjačkom epskom pjevanju omogućila višu fazu postojanja, u kojoj će se, kao što je poznato, pojaviti ep kao najkompleksnija izvedbena i narativna forma u usmenoj tradiciji.
STAV: Kad se usmena epika počinje zapisivati? Da li je moguće da još uvijek postoje pjesme koje pamte pojedinci a da nisu zapisane?
KUNIĆ: Ideja o zapisivanju i pohranjivanju djela usmene književnosti javila se u XVIII stoljeću s idejom evropskog prosvjetiteljstva i vjerom da se pismom, knjigom i naukom, više nego bilo čim drugim, može unaprijediti ljudski život. Radi se, istovremeno, o nekoj vrsti opsesije modernog čovjeka da sve treba staviti u pismo, ili obuhvatiti pismom, da sve treba opisati i zapisati, drugim riječima – da sve treba zapamtiti.
Proces zapisivanja i sakupljanja usmene epike na našim prostorima počinje zbirkom anonimnog sakupljača, koja je dobila ime po gradu u kome je pronađena, Erlangenskim rukopisom, nastavlja se velikim sakupljačkim projektom Vuka Karadžića u Srbiji, sakupljačkim aktivnostima Vukovih sljedbenika Ivana Franje Jukića, Fra Grge Martića, Marijana Šunjića i Vuka Vrčevića u Bosni i istočnoj Hercegovini, zanimljivom zbirkom Esada Hadžiomerspahića s početka XX stoljeća, obimnom zbirkom muških i ženskih pjesama iz Krajine Muharema Kurtagića, te korisnim istraživačko-sakupljačkim aktivnostima Alije Nametka. Treba posebno istaknuti znanstveno-istraživački rad Đenane Buturović šezdesetih godina u Drežnici kod Mostara i osamdesetih godina XX stoljeća u okolini Sarajeva. Posebnu važnost ima projekt Zlatana Čolakovića, koji je devedesetih godina XX stoljeća snimao Murata Kurtagića, izvrsnog pjevača i poznavaoca usmene epske tradicije.
Naravno, najznačajnije zbirke bošnjačke epike jesu zbirka Koste Hörmanna iz osamdesetih i Luke Marjanovića iz devedesetih godina XIX stoljeća. Prva je nastala u burnim vremenima i borbama za bošnjački narodnosni identitet, druga u okviru velikog projekta Matice hrvatske na sakupljanju i potvrđivanju hrvatskog identiteta. Ipak, i Kosti Hörmannu i Luki Marjanoviću mora se odati priznanje što su prvi put ukazali na posebnost muslimanske / bošnjačke epike, pa makar u drugom etničkom i izvanbosanskom kontekstu, kao u slučaju Luke Marjanovića.
Posebno mjesto zauzima Parryjeva zbirka usmene književnosti (The Milman Parry Collection of Oral Literature), koja je nastajala od tridesetih do sedamdesetih godina XX stoljeća na prostorima današnje Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Crne Gore i Srbije. Osim što se radi o vrlo obimnoj građi od preko 500.000 stihova, njena posebna važnost je u globalnoj znanstvenoj i akademskoj afirmaciji bošnjačke epike, koja je imala tako razvijenu tradiciju epskog pjevanja da je bila kadra ponuditi duge epove poput Homerovih.
Drugi dio vašeg pitanja bio bih slobodan preformulirati na sljedeći način – da li još uvijek usmena tradicija postoji, odnosno, da li i danas postoji tradicija epskog pjevanja? Moj je odgovor pozitivan jer sam djelomično istraživao na terenu i svjedočio postojanje tradicije pamćenja i pripovijedanja predaja i ženskih pjesama. Bio sam 2004. godine na naučnom skupu u Rožajima, Crna Gora, i prisustvovao guslarskom sijelu na kome je nastupilo desetak guslara, direktnih nasljednika ili pobočnih sljedbenika čuvenih epskih pjevača Avde Međedovića i Murata Kurtagića.
STAV: Kakav imaginarij o Bosni (re)producira bošnjačka usmena epika? Je li Bosna kojom kroče Alija Đerzelez i Budalina Tale slična ovoj današnjoj?
KUNIĆ: Iz odnosa prema prostoru zrcali se jedna dimenzija svakog pa i bošnjačkog etničkog bića, u zavisnosti od vremena o kome pjeva i u kome nastaje ta epska poezija. U skladu s onim šta sam otkrio u svojim istraživanjima, subjekt bošnjačke epike prihvata prostor i vrijeme kao datosti (ili kao Božije davanje u teološkoj viziji svijeta), a prostor s kojim se identificira naziva različitim imenima. Nekad je to Carstvo sa Carigradom i sultanom u središtu, koje s vremena na vrijeme treba braniti od odmetnika i neprijatelja izvana i izdajnika iznutra, nekad je to Unđurovina (Ugarska, Mađarska) s vezirom u Budimu, nekad Bosna (i Krajina) sa sarajevskim ili travničkim vezirom, nekad samo Krajina, koju predstavlja i brani jedna savršeno uređena skupina junaka i bajraktara, s autoritetom Mustaj-bega Ličkog u središtu te zajednice.
Prostor kojim se kreću bošnjački junaci nije mali niti zatvoren, naprotiv, sva ta prostranstva, kraljevstva i carstva do kojih junak bošnjačke epike stiže morem ili kopnom naprosto fasciniraju: imate pjesama u kojima se pjeva o osvajanju Bagdada, Sigeta, Temišvara, Siska, Osijeka, o pohodu na Beč, Maltu, Italiju (Taliju), Moskvu (Moskoviju!). Tog junaka i njegovog pjevača pokreće, kako je napisao Friedrich Krauss, mentalitet osvajača, koji naprosto hrli u susret drugom i drugačijem. Ne smijemo smetnuti s uma ni činjenicu da u bošnjačkoj epici ne postoje granice u današnjem značenju te riječi, one nisu još bile upisane ili ucrtane, zbog čega u ovoj prvobitnoj identifikaciji svog prostora vidim nešto od one arhetipske jednostavnosti koja stvari vidi i čuva u prvobitnoj čednosti.
STAV: Kako objasniti činjenicu da su usmeni pjevači poput Avde Međedovića, ne tako davno, znali desetina hiljada stihova? Da li nam to govori o značaju usmene epike za društvene zajednice kojima su takvi rapsodi pjevali?
KUNIĆ: I to je zasluga Milmana Parryja i Alberta Lorda i njihovih sljedbenika, koje bi bilo lijepo spomenuti: David Bynum i John Miles Foley, koji nisu više među živima, Gregori Nagy i Stephen Mitchel kao aktuelni kuratori Parryjeve zbirke i mlađa generacija Harvardovih znanstvenika: David Elmer, asistent kuratora, Aida Vidan i Peter McMurry.
Dakle, Parry je, tragom informacija koje je imao, doputovao u istočnu Hercegovinu i Sandžak kako bi se uvjerio u ono šta mu je Matija Murko, slovenački folklorist, kazivao, a to je da na južnoslavenskim prostorima postoje epski pjevači koji mogu pjevati duge pjesme i epove od nekoliko hiljada stihova. Pronašao je Avdu Međedovića iz Bijelog Polja jula mjeseca 1935. godine, koji ne samo da je ispjevao ep Ženidba Smailagić Meha od 12.310 stihova nego i još duži ep Osman Delibegović i Pavičević Luka od 13.326 stihova, te nekoliko kraćih epova i dužih pjesama ukupne dužine od oko 80.000 stihova. Ovo Avdino umijeće Parry je testirao u jednom eksperimentu, tako što je uzeo pjevača Mumina Vlahovljaka da pred Avdom ispjeva pjesmu Bećir-begova ženidba. Avdo Međedović je nakon toga, iz samo jednog slušanja, a da nikad ranije nije čuo tu pjesmu, otpjevao svoju verziju iste pjesme, koja je bila tri puta duža od Muminove.
U čemu je bila tajna takvog pamćenja? U onom što se zove fenomen usmenosti. Ne zaboravimo da Avdo Međedović nije znao čitati ni pisati, da sve što je o usmenom pjevanju znao stekao slušanjem, pamćenjem i izvođenjem. Neizbježni Roman Jakobson je pisao i o ovom problemu. Naime, tradicijski okvir u kojem nastaju ove i druge tradicionalne forme Jakobson vidi kao De Saussurev princip langue, kao apstraktan zamišljeni sistem svih potencijalnih izvedbi, a pojedinačne izvedbe konkretnog epskog pjevača – kao parole, upotrebu i konkretizaciju tradicijskog potencijala. Na isti se način, prema Jakobsonu, uči usmeno pripovijedanje ili pjevanje kao što dijete uči maternji jezik. I dijete, kao budući govornik svog jezika, i mladić koji uči epsko pjevanje naprosto ulaze u nešto što se zove jezik i tradicija i na svoj način koriste sve ponuđene mogućnosti, koje su, u obama slučajevima, beskonačne.
Milman Parry i Albert Lord još su ukazali i na strukturalnu jedinicu koja je u određenoj mjeri pomagala epskom pjevaču da pamti i iznova kreira svoju priču. Radi se o izvjesnoj mnemonarativnoj jedinici, koju su oni nazvali formulom i koja je, prema njihovoj definiciji, dio stiha koji se ponavlja u istim metričkim uvjetima i koji direktno uvjetuje stih kao veću semantičku cjelinu, a potom i cijelu pjesmu.
Usmeni epski pjesnik ne uči svoje pjesme na način kako mi to razumijevamo iz pozicije pisma. Kada je Parry tražio od svojih pjevača da mu istu pjesmu ispjevaju još jednom odmah nakon što su je već jednom ispjevali, u pravilu bi dobijao duže ili kraće verzije, nikada iste dužine. Iako bi pjevači tvrdili da su “u riječ” ponovili prethodnu pjesmu, događalo se da je nova verzija duža za nekoliko stotina stihova. Ovdje se radi o potpuno drugačijem, često oprečnom razumijevanju teksta pjesme. Čak je i sama riječ tekst došla iz pisma, epski pjevač uopće ne koristi riječ tekst. On koristi pojam riječ u značenju jedne riječi, stiha, skupine stihova i cijele pjesme. Drugi važan pojam za epskog izvođača jeste pojam kićenje, u značenju pjevanje, pričanje. Ono što nama iz pozicije pisma izgleda kao umijeće pamćenja pjevaču izgleda kao umijeće kićenja pjesme.
STAV: Koliko je Parryjeva zbirka poznata u zapadnoj nauci o književnosti?
KUNIĆ: Parryjeva zbirka globalna je znanstvena tema i činjenica, tu globalnu preferenciju priskrbio joj je Harvard i njegovi profesori Milman Parry i Albert Lord, znanstvenici svjetskog glasa. U Americi nemate gotovo univerziteta na kome se, u okviru humanistike, ne izučava ova zbirka. I to nije slučaj samo s američkim univerzitetima i znanstvenim institucijama. Konačno, značaj njezin u znanstvenom svijetu je u pokrenutim pitanjima, nekim koja zadiru i propituju same temelje današnjeg svijeta. Milman Parry je jednostavnom usporedbom pokazao da Homer nije bio pisac i autor Ilijade i Odiseje kao što je Shakespeare bio pisac Hamleta, da takvog Homera imamo danas u XX stoljeću u ličnosti Avde Međedovića, koji je kao pravi narodni genij također bio u stanju ispjevati ep. Parry je dokazao da moderna evropska civilizacija ne počiva tek na pismu i nauci već i na usmenosti i usmenoj tradiciji, bez čijega uobzirenja nema pravilnog razumijevanja sebe i svoje prošlosti, na način kao što ni pojedinac ne može ući u svijet odraslih dok ne osvijesti sebe i svoju poziciju u svijetu koji ga okružuje. Kompletan Parryjev rad i doprinos bi se, u izvjesnom smislu, mogao nazvati zavjereničkim jer potkopava same temelje evropskog mita o evropskom progresu, zbog čega je imao brojne oponente.
STAV: Nedavno je promovirana Vaša knjiga Čitanje Parryjeve zbirke. Vi ste 2006/07. akademsku godinu proveli na Harvardu istražujući upravo Parryjevu zbirku usmene književnosti. O kakvoj je zbirci riječ i zbog čega nam je ona važna?
KUNIĆ: Već sam kazao da se radi o jednoj od najznačajnijih zbirki usmene književnosti u svijetu, a nastala je i po svemu se tiče nas ovdje u Bosni i Sandžaku. Imao sam privilegiju da kao stipendista Fulbrighta boravim na Harvardu i ostvarim uvid u njene sadržaje, zvučne i grafičke zapise, štaviše, da dobar dio građe kopiram i donesem sa sobom u Bosnu.
Kada je mladi Harvardov profesor Milman Parry u ljeto 1933. godine prvi put kročio na tlo tadašnje Kraljevine Jugoslavije, tačnije, kada je došao u Stolac, odakle će, kako će se ispostaviti, krenuti na jedno od najznačajnijih istraživačkih i znanstvenih pohoda u svijetu, vjerovatno nije ni slutio do kojih će rezultata doći i kakve će posljedice proizvesti ovo njegovo istraživačko putovanje. U dva dolaska i skoro dvije godine istraživačkog rada na terenu, u “živoj laboratoriji usmenog pjevanja”, Parry će sa svojim saradnicima intervjuirati i zvučno snimiti na desetine epskih pjevača, zapisati na hiljade ženskih pjesama i sve to pohraniti na Harvardu kao značajnu zbirku usmene književnosti, koja će, poslije prerane Parryjeve smrti, ponijeti ime svog osnivača. Nove istraživačke pohode poduzimat će njegov student Albert Lord pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina XX stoljeća, povremeno u društvu svog saradnika Davida Bynuma, snimajući i sakupljajući od istih, ali i novih epskih pjevača koji su svjedočili postojanje visoko razvijene tradicije epskog pjevanja u Bosni i Sandžaku. Osim Avde Međedovića, vrijedi spomenuti i još neke epske pjevače: Halila Bajgorića, Ibru Bašića i Muju Kukuruzovića iz Stoca, Saliha Ugljanina, Aliju Fjuljanina, Sulejmana Makića iz Novog Pazara, Muju Velića, Ćamila Kulenovića i Murata Žunića iz Bihaća itd. Rezultat svega toga bila je znamenita Lordova knjiga The Singer of Tales / Pjevač priča, jedna od najutjecajnijih studija u XX stoljeću, sa slikom Avde Međedovića na naslovnici i s prvom rečenicom: “This is our Homer!” U knjizi se, da pojednostavim, u prvom dijelu govori o Avdi Međedoviću i bošnjačkoj epskoj tradiciji, a u drugom dijelu o Homeru.
Parryjeva zbirka nam je važna i zbog toga što je preusmjerila pažnju znanstvene javnosti s evropskog središta na rub, na Balkan i južnoslavenske prostore; što je svojim sadržajima i važnošću udarila u same temelje eurocentričnog mita o evropskom progresu, ukazujući na podjednaku, ako ne i veću važnost usmenosti od pisma; što je, na globalnom planu, ponudila rješenje homerskog pitanja, odnosno, odgonetnula tajnu nastanka Homerovih epova; što je potvrdila visoke estetske domete i kulturološke standarde koje je stoljeće i po prije uspostavila Hasanaginica i tako dalje.