Priča o drvenoj zdjeli: Kako se odnosimo prema roditeljima
Osjećajući da mu se približava kraj, starac je otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i unukom. Starcu su drhtale ruke, njegov vid je bio zamagljen, a njegov korak je bio nesiguran. Ova četveročlana porodica je zajedno sjela za sto kako bi večerali. Međutim, starcu su drhtale ruke i ostali su ga posmatrali sa gađenjem. Grašak se otkotrljao sa njegove kašike na pod. Kada je uzeo čašu mlijeka svojom drhtavom rukom, mlijeko se prolilo po stolnjaku. Sin i snaha su pobjesnili zbog nereda.
– “Moramo učiniti nešto sa ocem,” rekao je sin.
– “Dosta mi je njegovog prosipanja mlijeka, bučnog jedenja i hrane na podu.
– “Sutradan, muž i žena su postavili mali stol u ćošku sobe. Tu je starac jeo sam, dok je ostatak porodice uživao u svojoj večeri.
Pošto je starac već razbio nekoliko tanjira, njegova hrana je sada bila u drvenoj zdjeli. Kada bi porodica pogledala u starca u ćošku, ponekad bi primjetili suzu u njegovom oku dok je sjedio sam.
Ipak, riječi koje su mu upućivali su bile samo oštre i ljutite, kada bi ispustio kašiku ili prosuo hranu. Unuk, koji je imao svega pet godina, je sve ovo promatrao u tišini. Jedne noći prije večere, otac je primijetio da se njegov sin igra sa nečim na podu.
– Nježno je upitao svoje dijete: “Što radiš?”
Isto tako nježno, dječak je odgovorio: “Oh, pravim drvenu zdjelu za tebe i mamu da možete iz nje jesti hranu kada ja odrastem i kada vi budete stari.”
Te večeri, suprug je uzeo djedovu ruku i nježno ga doveo do porodičnog stola, dok su mu oči porosile od suza i kajanja.
Za Akos.ba preveo Jasmin Mujakić
