Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Bosanski put u Mekku (I dio)

Bosanski put u Mekku (I dio)

Šta donosim u svom životnom zavežljaju? Nije li bijedno i siromašno moje ljudsko ruho? Grijeh do grijeha, pa malo dobrog kao za slamku da se uhvatiš, a onda opet čamotinja ružnih djela, prljave jezičine, mračnih misli, sumnji, izdaja, slabosti i oklijevanja…ima li išta da sam uradio za Boga Koji me je stvorio i Koji me čeka?

Kada sam par dana pred polazak saznao da krećem na svoje najvažnije životno putovanje, imao sam dovoljno novca da posjetim malo udaljeniji bosanski grad, u povratku pojedem ćevape i donesem razglednicu. Međutim, odavno vjerujem da mojom sudbinom ne gospodare materijalne odrednice i da  Bog zbilja udovoljava čovjeku i da ćemo svi dobiti ono što poželimo. Pravo izbora je veličina Allahovog milosrđa, a odgovornost izbora veličina Njegove pravde. Ko želi nagradu na ovome svijetu, dat ćemo mu je; a ko želi nagradu na drugome svijetu, dat ćemo mu je. (Kur'an).Tajna je, dakle, u želji. Onako kako su ovi ajeti umirivali vjernike nakon bolnog poraza na Uhudu, tako su prizemljivali moje uzbuđenje, zaprepaštenost pomišlju da bih uskoro mogao ugledati Ka'bu.

Iz mikro-slajdova kineske proizvodnje koje bi neumorno škljocali samo privilegovani likovi mog djetinjstva, ili sličice crne kocke, zagonetno strpane u bobak tespiha, Ka'ba je polahko dospijevala u moje ramazanske noći, kada bih sabirao čežnje i kovao poneki dunjalučki plan. Nadomak sam tridesetih, dob u kojoj se čovjek počinje nadnositi nad svoj život, misliti kvalitetnije. Čini mi se, godine sasvim dovoljne za rekalkulaciju rute. Osjećao sam da bi hadždž mogao otkraviti moju ćud, omekšati moje grubosti, popraviti mi ponašanje, i što je najvažnije podgrijati moje najzdravije nade, snažno ih potaći da ne slabe, ne ugase se.

Noć pred polazak proveo sam u potpunoj samoći. Oživio sam potisnutu formu drevne studentske meditacije, dugotrajnog i glupog buljenja u sijalicu. Žuti se žiža iz koje izlaze i redaju se slike mog dosadašnjeg života, pripremne scene za moj prvi veliki samoobračun. Kao skakavci pred mene iskaču svi moji životni saputnici, mučni momenti i životna zadovoljstva. Ne može se zaspati time pritisnut.

Svega nekoliko sati dijeli me od trenutka beskrajno počasne audijencije. Polazim u susret Ibrahimovu Bogu, Koji zna svaki moj grijeh, moju tamnu stranu. Šta donosim u svom životnom zavežljaju? Nije li bijedno i siromašno moje ljudsko ruho? Grijeh do grijeha, pa malo dobrog kao za slamku da se uhvatiš, a onda opet čamotinja ružnih djela, prljave jezičine, mračnih misli, sumnji, izdaja, slabosti i oklijevanja…ima li išta da sam uradio za Boga Koji me je stvorio i Koji me čeka? Išta što licemjere i lažno prikazivanje opoganili nisu? Ja sam zatočenik u pećini svojih jada, a nijednog velikog i vrijednog dobra nikako da se prisjetim. Zar ću ja pristupiti Ka'bi, dotaći je rukama koje ponekad nisu kadre ni granu s puta da uklone? Sunce bi trebalo da me se kloni, a ne da me takva počast dopadne!

Neprestano sam buljio u sobnu sijalicu…elektromagnetno zračenje, gibanje čestica, toplina…vremena je bilo napretek. Kamo sreće da se čovjek češće oprašta sam sa sobom. A onda je strah nadvladala nada: … Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima, Allah sve dobro zna. (Kur'an)

Pred sabah me umirio niz povezanih i ohrabrujućih misli kojima sam odagnao sva svoja kolebanja. Ma koliko bili maleni moji koraci, a odredište daleko, ubjeđenje će me približiti cilju…Allahu Veličanstvenom, Plemenitom, pripadaju sve moje tuge, nade i radosti. On me ne napušta ni kada oslabim i griješim. I tada me opskrbljuje, hrani, poji i odijeva. Svo moje pouzdanje je prema Njemu. On neprestano mijenja moja stanja i obveseljava me svojim Obećanjem! Oslobađa me straha i čini moje grudi prostranim. Njega se stidim, jer ništa što mi je dato nisam zaslužio. Neka nikada ne prestane moje pokajanje! Slava Allahu, Allah je najveći!

Prvi stvarni doživljaj putovanja započinje na kairskom aerodromu, na tlu grada koji potčinjava sve došljake…

(nastavit će se…)

Za Akos.ba piše Ismet Bećar

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top