Bosanska žena na hadž krene umorna, ali Ka’bi prilazi srcem i ljubavlju

Hadž predstavlja vrhunac, krunu u islamskom obredoslovlju. O hadžu kao jedinstvenoj islamskoj dužnosti važno je govoriti iz svih segmenata koji obuhvataju ovo, najvažnije, životno putovanje. Razumljivo je nastojanje da se o hadžu sazna više, da se poduzmu kvalitetne pripreme, da se vjernike podstakne na što skoriji odlazak, da se hadž doživi i iskoristi se svaki njegov dragocjeni trenutak.

Emina Hatunić je profesorica u Behram-begovoj medresi u Tuzli, a ove godine obnaša i ulogu šerijatske savjetnice za bosanske hadžinice. Njen zadatak je da vjernicama približi propis hadža, pojasni specifične situacije i okolnosti. Svoju ulogu smatra velikom čašću i izuzetnom odgovornošću, podsjećajući kako je hadž krunski ibadet u životu vjernika, muškarca i žene podjednako:

„To je kruna našeg života i tu krunu, s Božijom pomoći, stavljamo na glavu nakon što obavimo ovaj peti islamski propis. On dolazi kao kruna svih naših putovanja u životu. Propisan je radi očišćenja naše duše, našeg života. Kada posmatramo propise, svi su dati zbog nas i našeg dobra, pa tako i hadž. Svi propisi imaju i ovodunjaučku stranu, tako hadžija će da putuje, da vidi stvari koje inače ne bi vidio. To je životno putovanje, to je odziv dragom Bogu. Jedan od lijepih kur’anskih ajeta koji u vjerniku izaziva uzbuđenje jeste ajet „Oglasi ljudima hadž. Dolaziće ti pješice, i na kamilama izmorenim, dolaziće iz mjesta dalekih.“ Ovaj ajet nama, koji smo iz tih mjesta dalekih, daje snagu, ulijeva nam ljubav i želju da draga srca i u ime Boga ispunimo našu životnu zadaću i izvršimo ovaj propis. Mi Bošnjaci smo poznati po tome što nismo veliki putnici. U jednoj knjizi putpisa, autor komentariše činjenicu da Bošnjaci nerado odlaze na velika putovanja, osim na hadž“- pripovijeda ona, jasno oslikavajući značaj hadža u životu muslimana na tlu Bosne i Hercegovine.

Profesorica Hatunić ističe da je priča o hadžu složena po tome što je naš čovjek trebao imati čvrsto srce, riješenost da potroši imetak i podnese napor da bi otišao do Mekke i Medine, obavio obrede hadža i vratio se u Bosnu. Ovaj put, kako je kazala, podrazumijevao je susrete s ljudima iz cijelog islamskog svijeta, te dodir s informacijama, znanjima, trendovima, pa čak i modom prisutnom u tadašnjem islamskom svijetu.

„Kada govorimo u našoj tradiciji, kada pogledamo u našu prošlost, svi znamo da u prošlim vremenima žena nije mogla da ide na hadž. To su bili razlozi praktične prirode, materijalne prirode, što je sasvim razumljivo. U prošlim vremenima, znamo koliko je trajalo putovanje na hadž. Vjernici koji bi se iz Bosne odlučili da putuju na hadž morali su da po godinu dana putuju, skupa sa boravkom u Medini i na Arefatu, što je za ženu otežavajuće, ne spominjući tegobe koje su vjernici na tom putu prolazili. Uglavnom nije poznato da su žene prakticirale odlazak na hadž ili bar nije poznato da su to one u većim skupinama radile. Danas, hvala Bogu, situacija se promijenila. Prije svega, olakšano je ovo putovanje, a Islamska zajednica je organizacijom olakšala vjernicima da ispune svoju dužnost. Sve više žena je prisutno u obavljanju ovog propisa. Hadžu se pristupa srcem i ljubavlju, a toga žena ima na pretek. Zaista, možemo biti sretni što je na hadžu danas ovoliki broj vjernica u našem velikom bosanskom džematu.“

Snaga bosanske žene

Od Aiše, r.a, se prenosi da je rekla: Allahov Poslaniče, mi smatramo borbu na Allahovom putu najboljim djelom, pa zašto i mi ne idemo da se borimo na Allahovom putu? „Ne!”, odgovori Poslanik, „Najbolja borba na Allahovom putu za vas, žene, je hadž obavljen bez griješenja i kod Allaha primljen.” Citirajući ovaj hadis, sagovornica objašnjava da hadž u svojoj osnovi podrazumijeva odricanje i da se vjernici već u svojim pripremama za putovanje i dolaskom na sveti prostor polahko odriču svojih svakodnevnih interesa i okupiranosti.

„Na polasku, a posebno u Bosni i našim lijepim adetima, opraštamo se sa svojim porodicama, djecom, prijateljima. Mi ih ostavljamo iza sebe, dolazimo na određeni prostor, oblačimo ihrame a skidamo sve dunjalučko sa sebe, ostajemo pred dragim Bogom i s Njegovom pomoći. Mi idemo u blizinu Božije milosti, mi se odazivamo Njegovom pozivu. Dakle, pripreme treba da budu u spomenutom smislu, da razmišljamo, da učinimo tevbu dragom Bogu, da budemo svjesni da idemo tamo gdje ćemo se, ako Bog da, očistiti od svih životnih pogreški i da ne smijemo dopustiti da se naš nijet zasjeni. Ono što je u našoj tradiciji prisutno, iz svoje ljubavi što njihov rođak, prijatelj, član porodice odlazi na hadž, ljudi dolaze da isprate hadžiju i u tom dočekivanju, ispraćanju, a ujedno i spremanju za hadž, naše žene se znaju dosta umoriti. Ta premorenost zna biti faktor koji zasjeni onaj pravi cilj, tako da, nažalost, desi se da buduća hadži-hanuma krene umorna na hadž, što ne bi smjela. Dakle, kada su pripreme u tom smislu u pitanju trebalo bi o tome voditi računa.“

Hadž je, što smo se tokom ovog razgovora i podsjetili, vrlo zahtjevan ibadet za ženu, kojim ona pomiče vlastite granice, a ovdašnja žena svojim pripremama i izvršenjem ibadeta hadža piše priču o svojoj uznositosti, snazi i duhovnosti.

 „Sva naša snaga je kod Uzvišenog Boga. Njemu se zahvaljujemo, od Njega pomoć tražimo. Naše žene, kako je spomenuto, krenu na hadž dosta umorne, iscrpljene. To je naš adet, naša tradicija, ona je lijepa, ona je dostojanstvena, ali za ženu ima faktor napora i dodatnog umora. Slušala sam žene koje su obavile hadž i o tome svijetlih lica i najljepšim riječima kazuju. Iz njihovih priča, čujemo kako svi ti napori nestaju. Sve što je eventualno nepoznato našoj ženi, prestaje biti problem iz same činjenice da se odazivaju dragom Bogu. Hadž je manifestacija zahvalnosti Bogu. Vjernici se zahvaljuju za blagodat zdravlja i blagodat imetka, a znamo da su to uslovi za obavljanje hadža, oni koji nemaju zdravlja ili imetka nisu dužni obaviti hadž. Žene su krhkije po svojoj konstituciji i u zdravstvenom pogledu, ali one s Božijom pomoći, uspješno obave hadž.“

Da je hadž dijelom bosanskog bića, ukazuje i činjenica o njegovanju i uvažavanju titule, kojom se vjernici ukrase nakon obavljenog hadža.

„Jedno od tumačenja jeste da je hadž vrsta upotpunjenja Božijih blagodati, jer je kruna ibadeta, jer dolazi nakon upotpunjenih ostalih propisa, i nakon ovoga se čovjek vraća čist, sretan. Mi to možemo vidjeti na licima naših hadži-hanuma kada se vrate. Vidimo kako blistaju, kako s radošću, ljubavi, pričaju o putovanju života. To je nešto što se pamti, što se sanja. Na jednom mjestu naš veliki književnik Nedžad Ibrišimović, govoreći o svom hadžu, kazuje „Ja sam se vratio noseći Ka’bu na dlanu da je gledam, i kad sklopim oči Ka’ba je tu pred mojim očima.“ Naš narod poštuje titulu hadžije i hadži-hanume, naš dobri narod koji je prigrlio islam, zaista voli sve što je islamsko. Na koncu, naš narod dolazi da isprati hadžiju,  ne da bi hadžiji bilo teško, nego upravo iz ljubavi i poštovanja i prema vjeri, i prema propisu, i prema budućem hadžiji. Tako je i sa titulom, kojoj naš narod zaista s poštovanjem i ljubavi pristupa.“

Za kraj razgovora, profesorica Emina Hatunić uputila je poruku, kako onima koji će ove godine poći na putovanje života, tako i onima koji će na veliko putovanje kretati u budućnosti:

„Oni koji su u mogućnosti, neka požure s obavljanjem hadža, shodno riječima Poslanika. U bošnjačkoj tradiciji, što se polahko mijenja, ljudi su u poznim godinama obavljali hadž. Sa obavljanjem hadža, ponavljamo, treba požuriti. Što se tiče onih koji ove godine obavljaju hadž, koji se svakog trenutka spremaju, koji su svakog trenutka uz misli o Ka’bi, Mekki, Medini, ponovo podsjećanje na prave ciljeve hadža, a to su povećanje zahvalnosti i pobožnosti. Hadž je zahvala, veličanje dragog Boga, naš odziv dragom Bogu“ – završava ona.

Bosanska žena, uviđajući Allahovu mudrost i odazivajući se Njegovom pozivu, dostojanstveno kreće na putovanje života. Odlazak na hadž za nju je borba, ali napajajući dušu u bistrom izvoru, ova borba donosi spoznaju vrijednosti ovog ibadeta, veličinu borbe poslanika Ibrahima i njegove porodice, te životni put poslanika Muhameda.

Akos.ba