Blagodat boli

Bol nije uvijek ružna i pokuđena stvar, zato je robu nekad bolje da dio vremena provede u boli.

Bol često prati iskreno slavljenje Allaha, topla i dirljiva dova. Bol učenika vremenom ga čisti i od njega stvara vrhunskog učenjaka, jer se on na početku puta stjecanja znanja bezrezevno trudio, i to je za rezultat imalo uspjeh. Bol i patnje pjesnika rađaju vrsnog i jako utjecajnog književnika. Bol koja je sažgala njegovo srce probudila je dušu, otvorila um i rodila dar za pisanje. Trud, napor i bol pisca završava knjigom čiji su plodovi, slike, pouke i sjećanja dugo živi.

Učenik koji vodi bezbrižan i miran život, bez kriza i iskušenja, najčešće završava kao lijena osoba i gubitnik, jer ga nisu očeličile nedaće. Pjesnik koji nije kročio stazama boli i spoznao okus gorčine i očaja ostaje običan sastavljač rima, a njegove su pjesme profane. Pjesme takvog pjesnika izviru iz jezika i uma, a ne iz srca i duše, stoga u njima nisu utkane najljepše riječi i iskrene emocije.

Najbolji i najuzvišeniji primjer za ovo jeste život prvih vjernika koji su osjetili zoru poslanstva, rađanje ummeta i početak Objave. Njihov je iman najuzvišeniji, srca najčednija, govor najiskreniji i znanje najdublje, jer su preživjeli velike patnje i boli kao i glad, žeđ, ubijanja, progone i mučenja. Oni su s pravom bili prvaci dobrote i iskrenosti,
odabrana generacija, uzori u čednosti i plemenitosti i simboli požrtvovanja. „ Njih neće zadesiti ni žeđ, ni umor, ni glad na Allahovu putu, niti će stupiti na neko mjesto koje će nevjernike naljutiti, niti će ikakvu nevolju od neprijatelja pretrpjeti, a da im to sve neće kao dobro djelo upisano biti ‐Allah zaista neće dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobro” (Et‐Tevba, 120)

Život je pun kazivanja o ljudima koji su ostavili velika djela iza sebe upravo zahvaljaujući boli i kušnjama koji su ih snalazili. El‐Mutenebbi9 bio je u groznici kada je spjevao sljedeće stihove:

“Ove boli moje baš su stidljive Dolaze samo kada tame nastupe”

En‐Numan ibn el‐Munzir prijetio je pjesniku En‐Nabigi smrću, pa mu je ovaj stihom uzvratio:

“Ti si sunce, a zvijezde kraljevi ostali. Sve zvijezde zgasnu kad sunce se pojavi.”

Veliki je broj ljudi koje su boli potakle da duboko ostave svoj trag na Zemlji.

Stoga, nemoj tugovati zbog boli i ne strahuj od kušnji i nedaća. Možda se u njima krije snaga i blagodat za tebe. Znaj daje život u kojem je tvoje srce slabašno, tijelo izmučeno i duša napaćena uzvišeniji i čedniji od života ljudi čija su osjećanja hladna, duše bezbrižne i ambicije zgasle. “Ali Allahu nije bilo po volji da idu, pa ih je zadržao, i bi im rečeno: ‘Sjedite s onima koji sjede!'” (Et‐Tevba, 120)

Sjećam se pjesnika koji je sav život proveo u patnji, kušnjama, očaju i boli rastanka. Slavni pjesnik iz klasičnog doba arapske književnosti. Svojim posljednjim dasima života kazao je prelijepu pjesmu koja može biti uzor po savršenstvu, sadržaju i stilu. To je Malik ibn er‐Rejb, koji u svojoj kasidi kaže:

Zar ne vidiš da ostavih zabludu i krenuh stazama upute? Zar ne vidiš da postadoh gazija vojske Ebu Affanove?
Tako mi Boga, ostavih sve dobro svoje I sinove u obilju i sreći, Njemu pokoran.
O stanovnici doma moga, smrt se približila.
Dođite mi, jer sam bolan noćima. Budite kraj mene dan ili malo noći I ne požurujte me,
znam šta će me snaći.

Kraj samrtne mi postelje tiho hodite
I oči mi trošnom odorom mojom prekrijete. Ne zavidite mi, sinovi moji, Allah vas
blagoslovio, što mezar je moj komad zemlje prostrane zauzeo.”
Ove riječi napaćenog i umornog pjesnika jesu vapaj iskreni i uzdah pun gorčine koji je
izbio iz dna toplog srca.

Navedeni stihovi nastali u trenucima velike boli i patnje, zacijelo, dopiru do najskrivenijih kutova naših srca i najudaljenijih predjela naših duša. “On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradit će ih skorom pobjedom” (El‐Feth, 18)

“Ne grdi ašika zbog njegove ljubavi, Možda ćeš i ti sutra u njegovoj koži biti.” Pročitao sam mnoge divane i zbirke pjesama, no većina njih bila je hladna i beživotna. Pisci tih divana nisu ih napisali iz iskustva, iz doživljene i proživljene boli, tako da su samo napisali stihove i pjesme bez duše i topline koja dolazi do srca čitatelja.

Slušao sam mnoge vaize, ali oni nisu moja osjećanja potakli. Govorili su bez žara i revnosti, a u životu nisu iskusili nikakvu nedaću i kušnju. “…jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim.” (Alu Imran, 167)

Ako želiš da tvoje riječi i govor ostave traga na duši onih koji te slušaju, proživi ih prije nego što ih kažeš. Iskusi patnju onoga što kazuješ, saosjećaj s tim, i vidjet ćeš kako tvoji savjeti silno utječu na ljude oko tebe.
“Ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno.” (El‐Hadždž, 5)

odlomak iz knjige Ne Tuguj, Aid el‐Karni
Sarajevo, 2007.
pripremila M.Z.

akos.ba