Blago onome ko je zauzet svojim mahanama

Dešavalo mi se često da određene citate ili određeni govor učim napamet, da ga iznova ponavljam, da iščitavam njegova značenja u stručnoj literaturi i slušam objašnjenja od učenjaka koji su se specijalizirali u dotičnoj oblasti.

Nakon izvjesnog vremena, kada bih zastao kod tog istog govora, ostajao sam zatečen i iznenađen, jer bi mi se učinilo kao da ga prvi put čujem i da precizno i tačno razumijem njegovo značenje, pa bih se pitao: ”Kako je moguće da mi je toliko vremena promicalo veličanstveno značenje koje mi se u tom trenutku otkrilo?!”

Šta je razlog tome?

Možda je razlog u tome što se tada, prilikom čitanja i učenja tog govora, nisam vraćao sebi i nisam u njemu sebe pronalazio, već sam njegovo značenje vraćao na druge ljude, kao da se to mene ne tiče.

A moja duša, moja ličnost, ima pravo da joj se iznova vraćam, da je ispravljam, da je otkrivam, da uronim u njene tajne, da otkrijem njene nedostatke, mahane, vrline, pogreške, njene sposobnosti, svojstva i iskustva.

Vraćanje samom sebi nikako ne znači isključivanje drugih, niti zanemarivanje njihovih vrlina i prednosti.

Vraćanje sebi, zapravo, znači istinsko oslobađanje od tereta imitacije, slijepog slijeđenja, od tereta društvenih običaja i tradicije onda kada je ona prepreka između mene i istine, između mene i dobrote i vrline.

To vraćanje sebi podrazumijeva da se istinski obračunam sa samim sobom, daleko od vreve i buke, daleko od pritiska okoline, daleko od kolektivnog uma i ponašanja čopora, koje me, uprkos svemu, prati.

Primijetio sam da ljudi, kada slušaju moju kritiku nekih loših navika koje su kod njih prisutne, odmah zauzimaju odbrambeni stav i svaki od njih osjeća kao da sam upravo na njega mislio, pa je onda, po inerciji, spreman da se brani.

A kad god sam u govoru koristio prvo lice jednine, kada sam kritizirao sebe, odnosno, kada sam sebe uzimao za primjer, onda se oni zamisle nad sobom iako nemaju osjećaj da se moja kritika odnosi na njih.

Dakle, uzimanje sebe za primjer u kritiziranju neke loše navike, najčešće bude razlog da se oni koji slušaju zamisle nad sobom, i kao da u tom trenutku, svaki od njih pojedinačno, osjeća da se u njemu, u njegovoj duši, također, krije ta slabost.

Kur’an upravo koristi tu metodologiju u pozivanju ljudi u Istinu, kao što dolazi u ajetu: ”Reci: ‘Ja vam savjetujem samo jedno: ustanite iskreno prema Allahu, dvojica po dvojica, ili jedan po jedan, pa zatim razmislite ….” (Saba, 46.)

Stagnacija naroda povezana je sa slijepim slijeđenjem

Samostalno razmišljati znači osloboditi se sputavajuće dominacije mase i suočiti se sa samim sobom bez bilo kakvih prepreka i vanjskih utjecaja.

Naprimjer, da ti je propisano da sebi pridružiš neku drugu osobu, ti bi, bez sumnje, izabrao sebi najbliskiju osobu, kojoj možeš otkriti svoje tajne, kojoj se možeš požaliti, kojoj možeš otkriti i povjeriti svoje stavove, ideje, odlučnosti i kolebanja, i sve ono što je na tvojoj savjesti, a što ne bi otkrio nikom drugom. Jer, on te razumije bolje nego bilo koja druga osoba.

A kada to radiš u ime Allaha, to je onda pokušaj da se oslobodiš strasti, hirova, loših sklonosti, pokvarenih namjera i težnji, te da u potpunosti budeš posvećen istini i samo istini. To je, uistinu, uzvišen stepen!

Ko to ostvari on se smatra uspješnim putnikom ka Allahu.

Čini mi se da je ovaj pojam ”vraćanje samom sebi”, a Allah najbolje zna, istaknut u kur’anskoj priči o Ibrahimu, a.s., i njegovoj raspravi sa narodom, kada su ga upitali, nakon što je polupao njihove idole: ”Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Ibrahime?” – upitaše. (El-Enbija, 62.) Pa im je on odgovorio: “To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju da govore” – reče on. (El-Enbija, 63.) Nakon toga dolazi Božanski izraz o vraćanju samom sebi i svojoj duši, u ajetu: ”I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: ‘Vi ste, zaista, nepravedni!’ Zatim glave oboriše i rekoše: ‘Ta ti znaš da ovi ne govore!’” (El-Enbija, 64.-65.)

Najbliže i najispravnije značenje ovoga ajeta jeste da su oni bili šokirani i poraženi Ibrahimovim, a.s., odgovorom i u tom trenutku su bili najbliže uputi.

U trenutku kada su se zamislili nad sobom, kada su se vratili svojim dušama, koje, kad god se zapostave i napuste, onda se posvete raspravama, polemikama, pričama rekla-kazala, željom za pobjedom nad oponentom, željom da budu prihvaćene u društvu, tako da odbijaju saslušati poslaničke riječi istine koje su bile u skladu i sa razumom i sa neiskvarenom ljudskom prirodom.

Kao posljedica tome, ubrzo se pojavi sklonost ustrajavanja u pokvarenim običajima i navikama, naslijeđenim od očeva i djedova, te proglašavanje tih običaja zvaničnim i jedino ispravnim životnim putem koji narod treba slijediti. To je trenutak ili prelomnica koja vodi u sigurnu dekadenciju.

Lijepo je vratiti se sebi i svojoj duši svaki put kada osjetim da se slobodni prostor drugih ljudi proširio na račun moje lične, pojedinačne odgovornosti, jer: ”I svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno.” (Merjem, 95.)

Lijepo je da se vratim svojoj duši kad god prevalim određeni put tražeći sebe, svoju dušu, pa je ne nađem. Tada shvatim da sam je izdao i ostavio za sobom, na vrhuncu moje preokupacije ljudima oko mene, umjesto da se posvetim sebi.

Lijepo je da se vratim sebi kad god sam htio pokuditi nekog drugog zbog stanovitih nedostataka, jer tada pronađem nedostatke i propuste u vlastitom razumijevanju i ponašanju, a nekada opet vidim određeni nedostatak i kod sebe i kod onoga koga sam želio kritizirati zbog tog nedostatka. Pa, zašto onda da kudim i kritiziram njega, a zaboravljam na sebe i na činjenicu da posjedujem isti nedostatak?

Lijepo je vratiti se sebi svaki put kada čujem kritiku na račun mog ponašanja, ili ponašanja moje skupine, ili onih koji me okružuju, ili islamskog ummeta u cjelini..

Nikoga od spomenutih kategorija ne karakterizira nepogrješivost niti savršentvo.

Najlakše je da kritiziram i kudim protivnika i da budem onaj koji govori u ime onih oko mene, pa da me oni poštuju i hvale.

A najteže je kritizirati sebe pred drugima, ili kritizirati skupinu kojoj pripadam!

Međutim, u oba slučaja, najteže je biti iskren i objektivan i nastojati se osloboditi bijesa i reakcije, te pokazivanja ljubavi i naklonosti. Odnosno, najteže je osloboditi se pristranosti i netolerancije.

Kada sebe uvježbavam na samokritiku, to zapravo znači popravljanje i čišćenje moje duše, ali to također može potaknuti druge da se vrate na svoj vlastiti put, da se zamisle nad sobom, da se vrate svojim dušama, da se sretnu licem u lice sami sa sobom, bez potrebe da prikupljaju argumente da bi se odbranili i dokazali da su nevini, već da bi od nje otklonili nedostatke i mahane.

Jučer sam ponovo zastao kod spomenutog ajeta iz sure El-Enbija i učinilo mi se kao da ga prvi put čitam. To je ajet koji nas podsjeća na važnost ”povratka sebi”, kao i na spoznaju i svijest o veličini nepravde i zuluma koji sami sebi činimo. ”I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: ‘Vi ste, zaista, nepravedni!”’

Ovaj ajet nam je bitan i da znamo da je mudrost izgubljena stvar vjernika, gdje god da je nađe, on je uzme, kao i da znamo da je stagnacija i dekadencija jednog naroda povezana sa slijepim slijeđenjem neznalica, ljudi koji su nemarni prema Istini i koji su njeni protivnici.

Zato, blago onome ko bude zauzet svojim mahanama, pa ne bude imao vremena baviti se tuđim mahanama.

Piše: Dr. Selman el-Avde

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić