Bivši prijedorski logoraši uoči presude Mladiću: Ni stotinu doživotnih kazni neće vratiti nedužno ubijene

Bivšem generalu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, u srijedu, će biti izrečena presuda u Tribunalu u Haagu, a Tužilaštvo u Haagu zatražilo je od Sudskog vijeća da Mladića osudi na doživotnu robiju, uz obrazloženje da bi kraća kazna “bila uvreda za žrtve, žive i mrtve i uvreda za pravdu“.

Mladić je optužen za genocid u Srebrenici, te za progon koji je imao razmjere genocida u još šest opština, među kojima je i Prijedor. U optužnici se navodi da je samo tokom sedam dana jula 1992. godine VRS “brutalnom silom“ napadala i razarala naselja u prijedorskoj opštini, ubijajući stotine nesrba, a većinu stanovništva progonila, ili nezakonito zatvarala u logore “Keraterm“, “Omarska“ i “Trnopolje“.

Navodi se da je tokom jedne sedmice u Prijedoru ubijeno 1.500 ljudi, a tijela su pokopana u masovnoj grobnici Tomašica. Bivši logoraši iz Prijedora očekuju doživotnu kaznu zatvora za Mladića, mada je kako kažu “za dželata svaka kazna mala i neznatna, u odnosu na zločin koji je počinio“.

   – Torture u logorima- 

O strahotama koje je preživjela kao žena zatočena u logoru “Trnopolje“ za Anadolu Agency (AA) svjedoči i Suada Čolić iz Kozarca. U logoru su bili zatočeni i muž i djeca, a svaki put kada priča o tome Čolićeva kaže da je danima poslije muče košmari i teška sjećanja na te strašne dane.

“U logoru “Trnopolje“ sam bila od 24. maja 1992. godine, pa do njegovog raspuštanja. Mogla sam ranije izaći, ali sam ostala do kraja zbog djece i supruga, koji su takođe bilo zatočeni. Rizikovala sam život svaki dan da bih djeci i suprugu dostavila koricu kruha, ako bih je našla ili malo vode. Trpjeli smo strašne torture, mučenja, a svaki dan kada bismo dočekali jutro zahvaljivali smo Bogu što smo preživjeli još jedan dan“, priča Čolićeva drhtavim glasom.

Navodi da su u logoru stradali mnogi rođaci, komšije, a kaže, koga nisu stigli zatvoriti u logor, njega su ubijali.

“Strašno je bilo čekati hoće li te izvesti iz prostorije i mučiti, silovati, ili ubiti. Strašni su bili ti dani, ne ponovili se nikad nikom. Što se tiče presude Ratku Mladiću moram reći da je Ratko jedan, za njega jednog što god da se desilo malo će značiti, jer njegov život ne može zamijeniti jedan život čovjeka iz Kozarca, a kamoli toliko ljudi i civila koji su nevino ubijeni. Daj Bože da osuda bude pravedna, ali strahujem da nikada neće dobiti ono što je zaslužio, kao i mnogi koji su činili zlodjela, a i danas su slobodni”, kaže Čolićeva.

Dodaje da je puno naroda umrlo i nije doživjelo da vidi i čuje presudu Ratku Mladiću.

Bol za ubijenim sinovima ne jenjava, priča za Anadolu Agency  Muharem Elezović iz Trnopolja. Posmrtne ostatke sinova još uvijek nije pronašao, a pobijeni su na Korićanskim stijenama 1992. godine.

 – Potraga za ubijenim još traje- 

“Možda će ih sad pronaći nakon otkrivanja ove poslednje masovne grobnice na Korićanskim stijenama. Što se tiče presude Ratku Mladiću mislim da bi sve imalo više smisla da je on mlađi tridesetak godina, pa da onda može duže ispaštati za svoje grijehove. Supruga mi je bila u logoru “Trnopolje“, a sinovi u “Keratermu“. Ubijeno mi je 12 bližnjih rođaka, brat i njegov sin, od drugog brata dva sina, stričevići, tečići, svi pobijeni na Korićanskim stijenama, a još nikog nismo našli, ni sahranili. Problem je sigurno i u institucijama koje rade sporo i traljavo na pronalasku masovnih grobnica”, kaže Elezović i ističe da Ratko Mladić ne može nikako i ni sa čim platiti ono što je učinio.

Preživjeli logoraš Hamdija Joldić, rođeni Kozarčanin bio je zatočen u “Keratermu“, “Omarskoj“ i “Trnopolju“ i navodi da ni danas ne zna otkud tolika mržnja u ljudima i želja za ubijanjem zbog koje su počinili zvjerstva.

“Ovdje je počinjen genocid i ono što se dogodilo ne može se ispričati rječima, jer ni danas nismo svjesni kako smo ostali živi. U Kozarcu se 1992. godine dogodilo masovno etničko čišćenje, jer nije ostalo ni mače, ni kuče, ni tele živo. Odvajali se muškarci od žena i djece, a u logorima je bilo strašno. Ljudi nisu ubijani metkom, nego na sve moguće načine čizmama, kablovima, bejzbol palicama. Ružno se sjećati svega toga, jer poslije toga ne spavam danima. Sada čekamo presudu dželatu Ratku Mladiću i kakva god da bude neće biti onakva kakvu mi želimo. Živim u nadi da će svim zločincima vratiti Bog sve ono što smo mi preživjeli ovdje“,  navodi Joldić.

Većina bivših prijedorskih logoraša i porodice žrtava navode da je pravda spora, ali dostižna, te da se nadaju da će svi zločinci odgovarati za počinjene zločine.

Oči Prijedorčana koji su preživjeli razne torture i mučenja u logorima u proteklom ratu biće uprte 22. novembra u Tribunal u Haagu odakle kako kažu očekuju pravdu. Pravdu za sve zlo koje su preživjeli i pravdu za sve nedužno ubijene.

Akos.ba