Piše: Mirza SKENDERAGIĆ
Općepoznato je da na trenutnoj svjetskoj filmskoj sceni sasvim podređena uloga pripada kinematografijama islamskih zemalja, a pogotovo onim njihovim segmentima koji u svojim ostvarenjima predstavljaju islamsku religiju, njenu historiju, običaje i svjetonazor.
Još od klasika The Message (1976) Moustapha Akkada, filma koji opisuje život Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., i period nastanka islama te koji je čak osvojio i nominaciju za Oskara, nije snimljeno u toj mjeri reprezentativno ostvarenje u fokusu čijeg narativa je navedeni tematski okvir. Odsustvu filmova o ovoj tematici svakako doprinosi i činjenica da u islamu nije dopušteno bilo kakvo fikcionalno otjelovljenje Allahovog Poslanika, ali je, ipak, njegov centralni uzročnik krajnja nezainteresiranost Zapada i dominantno kršćanske kinematografije za upoznavanjem s referentnom islamskom historijom.
U prilog ovome svakako ide i podatak da se na američku premijeru animiranog filma Bilal: Nova vrsta heroja (Bilal: A New Breed of Hero), premijerno prikazanog 9. decembra 2015. godine na 12. Dubai Film Festivalu, čekalo više od dvije godine te da je ona održana 2. februara 2018. Međutim, ovo krajnje respektabilno ostvarenje režisera Khurrama H. Alavija i Aymana Jamala poslužit će i kao primjer da kvalitetno i originalno filmsko djelo uvijek pronađe put do svjetske javnosti, široke gledalačke mase te stručne kritike i renomiranih festivala.
Riječ je, dakle, o arapskom animiranom 3D ostvarenju, sa sinhronizacijom na engleskom jeziku, zasnovanom na istinitoj životnoj priči o prvom mujezinu u historiji islamske religije Bilalu ibn Rabahu, kojem je tu časnu ulogu dodijelio Allahov poslanik Muhammed, a.s., lično. Međutim, kao i život svakog čovjeka u periodu nastanka i širenja islama (7. stoljeće), i Bilalov su obilježili tragedije, siromaštvo i, ono najvažnije, nedostatak slobode kao osnovnog ljudskog prava.
Autori radnju smještaju u sedmo stoljeće u Meku, odnosno nekoliko godina prije početka islamske ere (622), te je započinju sa simpatičnim etiopskim sedmogodišnjim dječakom Bilalom (glas Andre Robinson), koji u sretnom domu u pustinji živi s majkom i mlađom sestrom Ghufairom i mašta da jednog dana postane veliki ratnik. Film otvara telop u kojem se najavljuje da je riječ o historijskim ličnostima i događajima koji su zadržani uprkos određenoj narativnoj dramatizaciji te da je na koncu očuvana “jedna od najstarijih priča čovječanstva”.
Nakon toga, u kadru u kojem iz okamenjene zemlje izrasta bijeli cvijet (podsjeća na arapski jasmin), a koji simbolizira rađanje islama (bijela boja kao simbol čistoće), autori predstavljaju animacijsku tehniku (CGI) koja odiše krajnjim realizmom te se stječe utisak da je riječ o igranom ili dokumentarnom filmskom rodu. Tek izrastao cvijet zatim gaze kopita konja s crvenim očima kojima upravljaju beskompromisni ratnici s mačevima, a pozadina poprima crvenu boju, dok se na nebu nadvijaju tamni oblaci.
Navalu đavolskih konjanika režiseri spajaju s dječakovom trkom s drvenim mačem te tako nevini dječiji svijet sukobljavaju sa svijetom okrutnosti, ratova, historije, a realizam isprepliću s mračnom fantastikom prirođenoj, naprimjer, filmovima Tima Burtona ili filmskom serijalu Gospodar prstenova. Ali, ta svojevrsna historijska vizija uskoro postaje dio stvarnosti i ratnici iz pakla prodiru u sadašnjost prekidajući idiličan porodični dan, ubijaju Bilalovu majku, a njega i sestru odvode u roblje.
U narednom segmentu narativa, Bilal (glas Jacob Latimore) je tinejdžer kroz čiji sumnjičavi pogled autori filma predstavljaju sliku tadašnje Meke, u kojoj je vladalo idolopoklonstvo, s prostorom oko Kabe kao prvog hrama podignutog za ljude, s ljutitom statuom idola na njenom krovu iskorištavanog za zaradu lokalnih trgovaca koji su u ovoj religiji prepoznali biznis. Najistaknutiji među njima jesu svojevrsni vladar Umayya i njegov razmaženi i krvožedni sin Safwan, koji silnost iskazuje ponižavajući i zlostavljajući svoje robove Bilala i Ghufairu.
Nakon jednog od tih trenutaka iskazivanja moći nad Ghufairom, Safwanu se suprotstavi Bilal te ga naposljetku u fizičkom obračunu savlada i javno ponizi. Naravno, vladar Umayye Bilala zbog toga kažnjava. Presudan trenutak, koji definitivno zaokruži dramaturšku izgradnju glavnog protagoniste, ozvaniči upravo Umayya, koji tokom bičevanja Bilala udarcem kazni i svog sina te mu, dok ovaj briše suze, saopći karakternu razliku između njega i njegovog vršnjaka: “Ne plači, slušaj. On ne plače!”
Za širenje duhovnih vidika lika Bilala i njegovu spoznaju majčinih riječi: “Zapamti, mač i konj te ne mogu pretvoriti u velikog čovjeka. Biti veliki čovjek znači živjeti bez lanaca”, režiseri koriste historijski lik prvog halife Ebu-Bekra, koji ga na koncu otkupljuje od Umayyae te mu pomaže da postane veliki čovjek i odlučni borac za islam. S druge strane, Bilal će ratničke sposobnosti usavršiti uz pomoć mističnog i slavnog ratnika Hamze, s kojim će se naposljetku i sukobiti sa zlim konjanicima iz pakla i povesti rat za jednakost, toleranciju i načela istinskog islama.
U ovom dijelu centralnog sižejnog toka posebno se ističe krajnje impresivna, nadasve realistična te čak i suviše brutalna scena krvave bitke, koja je proglašena najdužom u historiji animiranog filma, ali koja, iako vjerovatno istinita, ipak djelomično odudara od glavnog motiva neosvetoljubivosti u filmu. U posljednjem segmentu ovog ostvarenja, kada se osijedjeli Bilal (glas Adewale Akinnuoye-Agbaje) ponovno susretne sa Safwanom, te mu, ipak, poštedi život, uprkos vjerovanju da je on odgovoran za smrt njegove sestre, ova kontradiktornost svakako je ispravljena, a islamsko milosrđe prezentirano u istinskom obliku.
Negdje između, u sceni služenja svojim nametnutim ovozemaljskim vladarima, Bilal će prezentirati i svoj istovremeno umilni i prodorni glas s kojim će naposljetku pozivati muslimane na molitvu i ozvaničiti dolazak islama na zemaljsko tlo.
U vremenu krajnjeg nezavidnog položaja islama u svijetu, u kojem je islamofobija u konstantnom porastu, a terorizam onih koji se nazivaju muslimanima pokušava okaljati simbol njegove čistoće, ostvarenje Bilal gledaoce vraća 1.400 godina u prošlost i, oživljavajući izvornu islamsku kulturu, običaje i umjetnost (kaligrafija, arhitektura, poezija), pronalazi i ukazuje na konačni smisao vjerovanja.
Kroz životnu priču jednog dječaka koji je maštao o slobodi i jednakosti, ovaj film nudi i prikaz nepromjenjivog svijeta vječito razapetog između dobra i zla, istine i laži, duhovnosti i materijalizma te, u konačnici, uz pomoć tehnike animacije, pokazuje prelazak na svijetlu stranu. U stoljeću tehnologije, u kojem poziv na molitvu dolazi s CD-a, a čovjek se svakodnevno udaljava od svog Stvoritelja, možda ovo animirano, avanturističko-akcijsko filmsko ostvarenje namijenjeno mlađim gledaocima ponudi razlog prihvatanja mujezinovog poziva na namaz tako što će podsjetiti na prvi i najvažniji ezan.
