Bh. novinari koji su izvještavali iz Turske: Ništa nas nije moglo pripremiti na ono što smo zatekli

Novinari iz Bosne i Hercegovine koji su nakon razornih zemljotresa 6. februara na jugu Turkiye, danima izvještavali iz potresom pogođenih gradova i prenosili javnosti situaciju na terenu te razgovarali sa spasiocima i stanovnicima, govorili su za Anadoliju o iskustvima i izazovima s terena.

Među onima koji su izvještavali u zemljotresom pogođenim regijama su Anel Nurković i Mladen Džino, reporteri BHRT-a, koji su na teren stigli tri dana nakon potresa. Po dolasku u Adanu, zatekli su haotičnu situaciju. Odatle su se, automobilom, uputili prema provincijama Hatay i Gaziantep gdje su se susreli s pravim razmjerama zemljotresa.

– “Najteže što smo dosad vidjeli” –

“Stambeni blokovi su u gradu Iskenderunu u potpunosti uništeni. Na samom ulazu u grad imate veliko šatorsko naselje, volonteri pokušavaju pomoći spasiocima, hrana se dijeli. Zaista, dolazite u situaciju da govorite ‘ovo je najteže što smo dosad vidjeli’. Govorimo o strogom centru grada gdje god se okrenete imate ruševine”, prepričava Nurković.

Nakon Iskenderuna, krenuli su u regiju Gaziantep, gdje su zatekli devastirane gradove.

“Kako su nam rekli lokalni stanovnici u gradu Islahiye, od 20.000 stanovnika, gotovo polovina je poginula u zemljotresu”, kazao je Nurković.

Dodao je da su put potom nastavili prema Gaziantepu, gdje su najviše stradali periferni dijelovi grada. Nakon Gaziantepa vraćaju se u regiju Hatay, u grad Antakya.

“To je grad veličine Sarajeva i koji je otprilike za 60 sekundi u potpunosti sravnjen sa zemljom. Devastacija u Antakyji je nešto što se ne može riječima opisati. Ne govorimo o unuštenim zgradama, kućama, oštećenim mostovima. Govorimo o čitavoj populaciji koji su izgubili svoje najmiliji i ostali bez ičega”, rekao je Nurković.

Istakao je da su pored spasioca, na terenu bili i članovi porodica stradalih koji su 24 sata dnevno čekali u nadi da će njihovih najmiliji biti pronađeni živi.

Smatra da ne postoji država na svijetu koja može biti spremna da da brz dogovor u svega nekoliko dana na ovakvu katastrofu.

“Ono čemu smo svjedočili jeste da je turska vojska na mjestu gdje je bio kamp FUCZ za dva dana postavili hiljadu šatora. U gradu nije falilo hrane. Razmjere katastrofe će ostati upamćene u historiji i nadam se da će se država i ti ljudi oporaviti i iznaći najbolje iz svega”, rekao je Nurković.

Dodao je da će mu slike iz turskih regija ostati duboko urezane u sjećanje, a najviše scena kada spasioci kada postoji naznaka da bi se ispod ruševina mogla naći živa osoba zaustavljaju sve radove i pozivaju na apsolutnu tišinu.

“Jednom je to trajalo gotovo 20 minuta i onda lažni signal. To razočarenje ljudi, vrisak, plač, jer su mislili da je neko njihov, je scena koja zaista izaziva jezu”, poručuje Nurković.

– Katastrofa koja se mogla vidjeti samo u filmovima –

Njegov kolega Mladen Džino ističe da je za njega odlazak u Turkiye bio profesionalno veliki izazov, budući da su tokom sedam dana nailazili na mnoge operativne probleme, ali su ipak dali sve od sebe da pravovremeno prenesu provjerene informacije.

“Među prvim ekipama smo posjetili manja mjesta koja su totalno razrušena. Nismo mogli vjerovati da se takvo nešto može dogoditi. Ja kao filmofil sam to mogao gledati samo u filmovima katastrofe i sada sam tome svjedočio uživo. Nevjerovatno, stravično, nepojmljivo, ali opet realno”, kazao je Džino.

Iako su pokušali isključiti emocije i obavljati svoj posao profesionalno, Džino ističe da nisu mogli ostati ravnodušni na ljudske priče.

“Meni će ostati u sjećanju Onur, koji možda i dan danas ispod srušene 13-spratnice čeka da se izvuku njegovi roditelji. Međutim, prošlo je već 12 dana, a šanse za pronalaženje preživjelih su gotovo nemoguće”, kazao je Džino.

Dodao je da njih dvojica nisu svjedočili izvlačenju beživotnih tijela, što smatra dobrim po njihovo mentalno zdravlje, jer bi u suprotnom vjerovatno morali tražiti profesionalnu pomoć.

“Meni su u snovima samo ruševine. To će me vjerovatno pratiti neko vrijeme. Pokušavam da potisnem, međutim ne mogu i to će me vjerovatno pratiti cijeli život”, poručio je Džino.

– Svjedočiti ljudskoj patnji profesionalno izazovno –

​​​​​​​Tahir Žustra, novinar NOVA BH koji je izvještavao iz Turkiye nakon zemljotresa, kazao je za Anadoliju da je sa kolegom snimateljem iz Sarajeva do Gaziantepa putovao 30 sati i da ih je na terenu dočekala “katastrofa”.

“To je bio prvi utisak, zatim kako su dani prolazili, kako su naši tereni postajali dublji i intenzivniji samo smo se još više uvjeravali u razmjere te katastrofe. Prava riječ je tragedija, koja je zadesila turski narod, naročito na južnim dijelovima Turske, na sjeveru Sirije. Ako bih vam rekao da je to područje otprilike veličine kao dvije BiH, i da je u potpunosti uništeno, mislim da sam sve rekao. To je čak i ublažena verzija sa svim posljedicama s kojima se sada mora nositi turski narod”, rekao je Žustra.

Kazao je da je bilo teško i profesionalno izazovno svjedočiti ljudskoj patnji na samo nekoliko metara od mjesta sa kojeg izvještavate.

“U tom trenutku osuđeni ste na improvizaciju, na zdravorazumsko djelovanje u trenutku kada su svi etički alarmi doslovno upaljeni i kada morate u svakom trenutku djelovati, a da nijednog trenutka, nijednim kadrom ne prikažete ono što ne biste smjeli, a to je ne kadrirati ljudsku bol nikako, niti je izlagati u prvi plan, nego samo donijeti činjenice sa terena jer i one su same po sebi već previše bolne i stresne, da vam zaista ne treba nijedan drugi aspekt te priče. Kad god smo se nalazili u tim situacijama, kameru smo okretali na drugu stranu”, rekao je Žustra.

– Ne postoji zemlja ni unija koju ovakva tragedija ne bi iznenadila –

Ističe da su turske vlasti na terenu pokazale dobru koordinaciju, stručnost, spremnost i uvezanost te je pohvalio saradnju između AFAD-a, krovne turske organizacija za pružanje civilne zaštite, sa spasilačkim ekipama iz više od 70 zemalja.

“Bilo je, ako smijem upotrijebiti tu riječ, nestvarno vidjeti kako dobro sve na terenu funckioniše, iako na tim terenima ništa ne može biti dobro”, rekao je Žustra i dodao:

“Ako analizirate situaciju i razmjere katastrofe, svima može biti jasno da ne postoji zemlja, unija zemalja koju ovakva tragedija ne bi iznenadila, ma koliko nacionalno, ligistički, vjerski, bila opremljena, spremna”.

Zahvalio je kolegama i svima na podršci njihovom radu na terenu.

“Nismo tamo bili ni zbog kakvog senzacionalizma, ni zbog čega drugog što nije novinarstvo. Novinarstvo bi trebalo biti samo da predstavimo stvari onakve kakve jesu, čak i kad su ovoliko bolne, a ne da dodajemo ili oduzimamo, jer zaista iako jesmo novinari, medijski radnici nemamo stvarno pravo na to”, poručio je Žustra.

– Trenutak kada sve stane –

Haris Domazet, novinar medijske kuće TRT Balkan BHSC također redovno izvještavao iz Hataya i drugih najpogođenijih mjesta. Iako je u medijima vidio o kakvim je razmjerama riječ, scene koje je s kolegom Alenom Fukeljom zatekao na terenu su ih, kako je kazao šokirale.

“Jedna situacija iz Iskenderuna, koja mi se tako urezala u pamćenje, koju ću pamtiti dok sam živ je da u jednom trenutku sve stane. Cijeli grad staje. Gledate u spasioce, na koljenima su, vozila su zaustavljena. Vozači su izašli. Kolega i ja ne znamo šta se dešava. To traje dvije, tri minute. U jednom trenutku spasilac daje znak i svi su nastavili. Jedan momak nam je objasnio da je to zapravo pokušaj da se čuje koji glas upomoć ispod ruševina”, prisjeća se Domazet nekih od pokušaja spašavanja preživjelih.

Nakon Iskenderuna su se uputili prema Antakyji, gdje su se uvjerili u prave razmjere zemljotresa.

“Izvještavati u takvim situacijama bio je to jedan od većih izazova. Gledate neke mučne scene koje vam se odigravaju pred očima i poslije svega morate stati pred kameru i pokušati profesionalno izvještavati i na profesionalni način poslati sliku u svijet. U mojoj 13 godina dugoj novinarskoj karijeri mislim nikada nisam imao teži i veći izazov”, kazao je Domazet.

– “Ništa nas nije moglo pripremiti na ono što smo zatekli” –

Novinar Media centra Islamske zajednice u BiH i portala Preporod.info Sedin Salić nekoliko je dana boravio u zemljotresom pogođenim područjima u gradu Antakyji, u pokrajini Hatay, gdje je pratio spasilačke akcije koje su na tom području provodili pripadnici Gorske službe spašavanja (GSS) Federacije BiH.

Kako je kazao, turske vlasti su im na granici im osigurale policijsku pratnju do kraja, kako bi što prije stigli a putem su išli da bi bili nezavisni s vozilima, vlastitom opremom za rad, šatorima, hranom…

Do zadnjeg dana nisu znali u koji tačno grad idu, a AFAD ih je rasporedio u Antakyju.

“Stalno sam nastojao pratiti kakvo je stanje na svim lokacijama kako bih bio spreman za izvještaje. Kada su spasioci saznali da je u pitanju Antakyja u Hatayu pomislili su, kao i ja, da idemo na lakše pogođeni prostor, pogotovo što je i na mapi na rubu prostora označenog crvenom bojom. Ništa nas nije moglo pripremiti na ono što smo zatekli. Do tog momenta je svima najteži bio osjećaj da kasnimo, da ljudi svakog trena umiru i znali smo da je svaka sekunda važna. Nakon toga je taj osjećaj porastao jer smo tek tada shvatili koliko prostora treba pretražiti i kolike su, ustvari, razmjere razaranja”, prepričava Salić za Anadoliju.

– Mala BiH pomaže višemilionskoj zemlji –

Prisjeća se da su ovi timovi bili prvi spasioci u sektoru na koji su raspoređeni. Tamo su zatekli grupe dobrovoljaca koji pretražuju i osluškuju prostor kako znaju, ali dolazak obučenih i uniformisanih profesionalaca s potražnim psima im je ulio dodatnu nadu.

“Ponos na moj narod koji sam tada osjećao je nemerljiv. Mala Bosna i Hercegovina je došla višemilionskoj Turskoj pomoći, a tek tada smo shvatili da taj dolazak nije simbolična pomoć. Emotivni usponi i padovi su bili vjerovatno najteži. Kada GSS dobije zadatak entuzijazam i nada počinje rasti. Spasiteljice i spasioci su u stanju nositi se s tim, a nada da je neko živ i da mu možeš pomoći je nešto što im daje snagu. Istu tu nadu sam i ja na svakom mjestu osjećao. Što se više nadaš, teži je pad kada se utvrdi da žrtva nije preživjela. S tim se teško nositi”, kazao je Salić.

Smatra da spasilačkim ekipama treba omogućiti da djeluju brže i efikasnije jer su bili u stanju spasiti puno više žrtava. Ističe da su ih na svakom terenu lokalne ekipe prepoznale kao vrhunske profesionalace, jer su vidjeli koliko su sposobni.

“Prepuštali su im da vode akcije i svaki put su, uz korištenje potražnih pasa, došli do žrtve, žive ili mrtve. Ponosan sam na njih jer se na njih oslonila i Turska, a i mi u domovini se oslanjamo kad god treba. A kada ne treba, oni su po strani, zanemareni. Ponosan sam na naš narod i Bosnu i Hercegovinu, ali moramo bolje prepoznavati prioritete”, poručio je Salić.

Pohvalio je organizovanost Turaka i priznao da ih je sve pogodio srčan doček na svakom mjestu gdje su govorili da su iz Bosne.