“Babo” i “djed” u Kur’anu
Piše: dr. Almir Fatić
1. Uvod
Kur’an koristi dvije riječi da označi ono što se u našem bosanskom jeziku podrazumijeva pod riječju babo ili otac. Te dvije riječi su EBUN i VALIDUN. Rani muslimanski jezikoslovci su tragali za preciznim značenjima ova dva izraza, te raspravljali o tome jesu li ili nisu sinonimi. Za ishodište ovih rasprava uzimali su kur’anski Tekst i njegovu upotrebu riječi ebun i validun, te na tome gradili valjanu argumentaciju u odbrani svojih stavova. U ovome tekstu slijedit ćemo mišljenje onih jezikoslovaca koji zastopaju stav kako ova dva izraza imaju svoje specifičnosti koje ih jedan od drugog razlikuju u značenjskim nijansama (Ibn Faris, Džezairi…) a potom i navesti neke kur’anske ajete koji idu u prilog ovom mišljenju. U svjetlu toga pokušat ćemo derivirati i neka značenja koja nam se u ovom trenutku čine važnima, s obzirom na današnju modernu civilizaciju u kojoj je institucija babe pa i djeda ozbiljno ugrožena. Ugroženost tih dvaju, za muslimansku porodicu nezamjenljivih institucija, uslijedila je kao posljedica prodora zapadno-evropskog stila života i odnosa u porodici te muslimanske porodice ovdje u Bosni ili, pak, koja se našla u nekoj od evropskih država koje imaju posvema drugačiji svjetonazor od onoga kako to naučavaju muslimanski izvori vjere: Kur’an i Sunnet.
Danas su uočljive duboke krize na relaciji sin-otac, unuk-djed, i stoga je neophodno stalno našu pažnju posuvraćati na kur’anski Tekst koji nam nudi izobilje dragocjenih moralnih normi u tom pogledu. Smatramo da je potrebno aktualizirati ovaj problem kako bi se lakše suprostavili agresivnoj materijalizaciji i modernizaciji u ovom segmentu muslimanske porodice. Samo izvornim i nepretrgnutim življenjem kur’anske Poruke muslimani danas mogu drugima i drugačijima od sebe pokazati vrijednosti zdrave islamske porodice i zdravih odnosa koji vladaju unutar nje.
Prava je dragocjenost unutar civilizacije zapadno-evropskog kruga njegovati autentični muslimanski odnos spram babe ili djeda. Moderne i industrijski razvijene zemlje Evrope danas ne mogu naći izlaz u tim odnosima. Porodice se raspadaju, svako punoljetno dijete ima pravo na sopstveni stan, a time i na odvojenost od oca ili djeda. Ili se tu roditeljska ili djedovska sudbina završava u nekim od staračkih domova u kojim ih oči njihova vlastita djeteta nisu ni pogledale. Trka za novcem ili bauk potrošačke kulture uzima svoj danak među odnosima onih najbližih. Bolno nam je konstatovati da neke naše muslimanske porodice koje su svoje udomljenje našle u nekim evropskim državama se povode za tim trendom. Ne samo da time dolazi do strašnih posljedica u porodičnim odnosima nego se time i odudara od izvornog islamskog nauka. Kur’an nas često na svojim stranicama poziva na promatranje i putovanje ovim svijetom da bismo primili i primjenili pouke koje nam se nadaju. Slijediti i onoga koji je i sam propao ili propada nema nikakva smisla niti svrhe!
2. Upotreba riječi "babo" i "djed" u Kur’anu
Sada ćemo se vratiti našim razmatranjima s početka ovog teksta. Riječ ebun u Kur’anu ima općenitiju i širu upotrebu od izraza validun. Njome se misli na direktnog oca, zatim na djeda, pradjeda i daleke predake. Mnogi ajeti nam kazuju o takvoj upotrebi riječi ebun. Navest ćemo samo neke:
- “Kada Jusuf reče ocu (Li Ebihi) svome…”,
- “…u vjeri pretka (Ebikum) vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao…”, “Allaha, Gospodara svoga i Gospodara vaših predaka (Ābāikum) drevnih”.
Kada je posrijedi izraz validun njime se misli samo na direktnog oca, tako da se u Kur’anu ovom rječju ne označava djed. Također se navodi samo u jednini i dvojini a pri tome se misli na oba roditelja tj. direktnog oca i majku. Kur’an veli: “i roditeljima dobročinstvo činiti/Ve Bil Validejni Ihsanen/.” Jedna od, možda, najznačajnijih diferencijacija između ova dva izraza jeste u tome da se u Kur’anu riječ ebun upotrebljava u smislu očinstva a čime se namjerava intelektualno briženje, napućivanje i vođstvo nad djetetom. U prilog ovakvog stava Kur’an nam govori:
- “I kad uđoše onako kao im je otac njihov (Ebūhum) naredio…”, “Neću napustiti ovu zemlju dok mi to otac moj (Ebī) ne dozvoli…”, “Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje (Ābāena) ”, “Ne, odgovoriše, ali mi smo upamtili pretke naše (Ābāena) kako tako postupaju”, “Otac (Ebūki) ti nije bio nevaljao”,
Kako se vidi, dakle, iz navedenih ajeta otac ili babo je onaj koji vodi računa o odgoju djeteta: on naređuje, on je onaj od kojeg se traži dopuštenje ili onaj koji se slijedi. Ovi ajeti upravo potvrđuju ono što smo maloprije rekli, babi pripada napućivanje, vođstvo i odgoj nad svojim djetetom i to posredstvom vlastitog primjera i uzora, bio on loš ili dobar babo! Ragib Isfahani veli da o tome govori i slijedeći kur’anski ajet: “Mi smo zatekli naše pretke (Ābāena) kako ispovjedaju vjeru i mi ih u stopu slijedimo.”Isfahani dalje nastavlja i kaže da se ovaj ajet ima razumjeti na taj način da se ovdje misli na učenjake koji su im prenijeli određena znanja, te to potvrđuje još jednim ajetom:“Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s pravog puta odveli.” Iz ovoga ajeta spomenuti komentator Kur’ana zaključuje da se riječ ebun metaforički koristi i za učenjake i vođe nekog naroda. Riječ validun nema metaforičke upotrebe u kur’anskom govoru i za razliku od riječi ebun, koja ističe intelektualni aspekt u razvoju čovjeka, ona ističe njegov emocionalni aspekt. To se ponajbolje vidi u onim kur’anskim ajetima koji oporučuju suosjećajnost, dobročinstvo i zahavalnost prema roditeljima gdje se redovito koristi izraz valid u dvojini. Takvi ajeti su na primjer:
“.. i roditeljima (Bil Vālidejni) dobročinstvo činiti…”, “Budi zahvalan meni i roditeljima svojim (Vālidejke) ”,
- “I roditeljima svojim (Bi Vālidejhi) bio je dobar”,
- “Gospodaru moj, oprosti meni i roditeljima mojim (Bi Vālidejje)”. . . .
Iz ovih se ajeta jasno vidi da se riječ validun odnosi samo na direktnog oca, tako da nema ni pomena o djedu ili dalekim precima kako ih u sebi obujmljuje izraz ebun. Ovdje se uočava i prisnost, emocionalna povezanost, između babe i njegova djeteta dok je ta veza slabija kada su u pitanju unuci i njhovi djedovi. Koliko je, zapravo, jaka ta emocionalna veza između babe i njegova djeteta vidimo najbjelodanije iz kur’anske sure El- Beled gdje se uzvišeni Allah zaklinje: “I roditeljem (Vālidin) i onim koga je rodio.” Ovdje postoji još jedan momenat kojeg vole komentatori Kur’ana često naglašavati. Naime, osvjedočili smo se u veoma blisku, prisnu vezu između roditelja i njegovog djeteta. Međutim, ta duhovna veza, premda tako jaka i postojna na ovome svijetu, na kijametskom danu bit će nemoćna da bilo šta učini! A kome bi roditelji ili dijete prvo u pomoć pritekli? Roditelji svome djetetu a dijete svom roditelju! Ali poslušajmo Govor Vječnoga, Gospodara, u suri Lukman, 33. ajet:
“O ljudi, bojte se Gospodara svoga i strahujte od Dana kad roditelj (Vālidun) djetetu svome neće moći nimalo pomoći, niti će dijete moći svome roditelju (Vālidihi) imalo pomoći!”
Da kur’anski izraz validun ističe emocionalni aspekt u čovjeku može se još vidjeti i iz onih kur’anskih ajeta koji naređuju dobročinstvo prema roditeljima i visoko poštovanje spram njih uz redovitu osudu uznemiravanja roditelja pa makar to bilo i sa “Uh” : “Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima (Vālidejni) dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje kod tebe starost dožive ne reci im ni ‘Uh’- i ne podvikni na njih, i obraćaj im se rječima poštovanja punim.” Kur’an naglašava da u ovoj emocionalnoj vezi između roditelja i njihove djece ne smije biti nikakve štete ni po jednu stranu: “…majka (Vālidetun) ne smije da trpi štete zbog djeteta svoga, a ni otac (Mevlūdun) zbog svoga djeteta…” Ovdje valja istači i važnu činjenicu da dijete ne smije trpjeti roditeljske svađe i razmirice. Današnjoj nauci poznat je pedagoški i psihološki razvoj takve djece.
Uprkos tome što islam pridaje, kako smo vidjeli, izvanredno važno mjesto emocionalnoj vezi, sponi, između roditelja (babe i majke) i njihova djeteta, postoje momenti kada ta spona ne smije preći određenu granicu. Ovdje se, prije svega, misna akidet (vjerovanje temeljne istine/članke muslimanske vjere) i na šerijatske propise, a prvenstveno se tu misli na presude i svjedočenje kada se zahtijeva pravda pa makar i protiv sebe i svojih roditelja. Poslušajmo i duboko se zamislimo nad kur’anskim ajetom koji nam kaže: “O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja (Vālidejn)…” O kako li samo Kur’an pogađa nas ljude kada čitamo ovakve i slične ajete! “…Budi zahvalan Meni i roditeljma svojim (Vālidejke), Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj…”
Dakle, emocionalna veza sa roditeljima ne nadvladava vjerničko vjerovanje u Istine islama. Kazat ćemo još da izrazi ebun i validun kada se koriste u kontekstu nasljedstva (mīrās) i imovinskih prava imaju istovjetno značenje u kur’anskom govoru (pogledati na primjer prijevod ili izvornik sedmog i jedanaestog ajeta sure En- Nisa). Proces nasljedstva i prenošenja imovinskih prava s jedne osobe na drugu samo po sebi uključuje i one aspekte u čovjeku koji su sadržani u riječi ebun, kao i one koji se nahode u pojmu validun. Uistinu je Kur’an Govor Allaha veličanstvenog!
Govoru o babi i djedi prethodi uvijek govor o majci, o tom časnom liku kojem je ljudski duh podario najljepše stranice izražene kroz poeziju, prozu, priču, roman… Zapravo riječ validun vrlo često se koristi u dvojini te je na neki način vrlo bliska pojmu majka. Ovaj izraz se u Kur’anu spominje na 27. mjesta u raznim jezičkim varijacijama dok se izaraz ebun spominje na 84. mjesta (El Mewrid El Mufehres li Elfazil Kur’anil Kerim).
Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu; Gospodaru naš, Ti uslišaj molbu moju! Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima- na Dan kada se bude račun polagao! (Kur’an)
znaci.com
