Austorugarska Okupacija Bosne i Hercegovine 1878. i otpor Bošnjaka

Historija Bosne i Hercegovine isprepletena je mnogim događajima koji su bili povod istraživanjima kako domaćih, balkanskih, europskih tako i svjetskih historičara. Modernu historiju ove zapadno-balkanske države obilježilo je nekoliko događaja koji su uticali na društveno-političke prilike u njoj. Jedan od takvih događaja, bez premca, je i okupacija Bosne i Hercegovine, tadašnjih vilajeta u sklopu Osmanske imperije koja je ostvarena 1878. Okupacija je imala velike posljedice po ovu malu balkansku državu a pogotovo se to odnosi na njeno muslimansko življe-Bošnjake kojima je ta godina bila prekretnica i obilježila cijeli moderni period sa osjetnim posljedicama sve do današnjeg vremena.

Okupacija je izvršena u drugoj polovini XIX. stoljeća ali planovi za okupaciju teritorija Bosne i Hercegovine bili su prisutni dugi niz desetljeća kako XVIII. tako i XIX. stoljeća u bečkom kabinetu[1]. Okupacijom ove osmanske pokrajine bi se, po mišljenju austrijskog vodstva, osiguralo zaleđe za Istru i Dalmaciju te dobila značajna prirodna bogatstva, u prvom redu rudna i šumska. Na Bečkom kongresu održanom od septembra 1814. do juna 1815. godine, austrijski predstavnici otvoreno su naglašavali o potrebi zauzeća Bosne zbog toga što “Bosna predstavlja područje za ekspanziju Carstva te da je ta pokrajina kao klin duboko ušla u carske zemlje čineći Dalmatinsko zaleđe nesigurnim sa vojnog i ekonomskog aspekta“.[2] Da se  opcija okupacije ozbiljno razmatrala svjedoče i izvještaji maršala Redetzkog i admirala Teshethofa iz 1857. godine upućeni bečkoj vladi, u kojima se naglašava važnost potencijalne okupacije.[3] Pitanje Bosne bilo je važno i zbog sprječavanja stvaranja jedne velike slavenske države na južnim granicama Austrougarskog carstva u čije granice bi ušla i Bosna i Hercegovina, a što bi predstavljalo veliku i direktnu opasnost za Dvojnu monarhiju.[4] Također, slavenskog življe u samoj carevini bilo je mnogobrojno što bi moglo potaknuti i na njihovo organiziranje raznih nacionalnih pokreta pa je Dvojna monarhija bila spremna i vojno onemogućiti formiranje ovakve države.

Pored austrijskog miješanja u bosanskohercegovačko pitanje, tu je i faktor i uticaj bosanskih istočnih susjeda kneževine Srbije. Želje i planovi Srbije da Bosnu i Hercegovinu priključi svojim teritorijama, smatrajući ovo područje srpskim, prisutni su još od početka XIX. stoljeća. U velikosprskom programu Ilije Garašanina, Načertanijama, pisanim 1844. godine, ističe se potreba ujedinjenja Srbije sa okolnim “srpskim zemljama“[5], u čije redove je spadala i Bosna i Hercegovina, u jednu veliku i jaku srpsku državu. Ta politika zagovaranja ujednjenja nastavljena je kako u XIX. tako i u XX. stoljeću.  Tajne organizacije iz Srbije bile su prisutne još od 1849. godine, stvarane sistematski iz kneževine Srbije po cijelom okolnom prostoru koji opasuje Bosnu i Hercegovinu, a imale su za cilj pokretanje nemira i jačanje ideje o ujedinjenju. Beogradsko rukovodstvo je u svakom vremenskom periodu posljednja dva stoljeća na Bosnu i Hercegovinu gledalo kao na “srpsku zemlju“ a na “Bošnjake kao islamizirane Srbe“ (“Srbe islamske veroispovesti“).

Slabljenje Osmanske države tokom XIX. stoljeća i sve veći i češći pritisak, kao i uplitanje europskih sila u procese koje su se odvijali u ovoj carevini, prouzrokovali su jedno veliko političko pitanje koje je u historiji zabilježeno kao Istočno pitanje. Bosna i Hercegovina, kao najzapadnija pokrajina Osmanske imperije direktno je bila dio tog procesa. Njena sudbina odlučena je u mjesecu junu 1878. godine na Berlinskom kongresu kada, nakon više od 400 godina osmanske (turske) vladavine, dolazi do okupacije Bosne od strane Austrougarske. Navedena okupacija nije prošla bez otpora domaćeg stanovništva, prije svega muslimanskog odnosno Bošnjačkog. Taj proces je u bosanskoj historiji zabilježen kao otpor Austrougarskoj okupaciji u kojem su učestvovali ne samo vojno sposobni muškarci već i žene, djeca pa i starci.

Uspostava nove vlasti i sistema prouzrokovao je veliki psihološki udarac Bošnjacima, od koji je veliki broj odlučio napustiti domovinu nakon i nastaniti područja Balkana koji su bili još uvijek po kontrolom Osmanske države, ali i područje Anadolije kao i Bliskog Istoka, prije sve Palestine. 20 godina poslije okupacije Austrougarska je, iskoristivši političke probleme unutar Osmanskog carstva, aneksirala Bosnu i Hercegovinu te u političko-pravnom smislu u potpunosti postala apsolutni vladar Bosne i Hercegovine.[6]

Nakon Sanstefanskog ugovora koji, osim Rusiji i Bugarskoj, nikome od velikih europskih sila nije odgovorao, krenulo se u reviziju što je značilo ponovno vijećanje koje se i ostvarilo u ljetnim mjesecima 1878. godine u Berlinu. Iako je osmanska strana bila izričito protiv predaje Bosne, sve ostale učesnice kongresa dale su zeleno svjetlo za ovaj čin. Beč je bio poprilično samouvjeren, smatrajući da će okupaciju moći izvršiti sa nekoliko eskadrona husara i sa eventualno jednim odredom vojnog orkestra koji će, svirajući vojnu muziku, veselo i laganim korakom ući u Bosnu i zavioriti crno-žutu zastavu na bosanskohercegovačkim tvrđavama. No, realnost je bila sasvim drugačija. Bošnjaci se nikako nisu mogli pomiriti sa činjenicom da dolazi nova vlast, ustrojena po principima kršćanskih načela sto je znacilo i novi poredak. Nisu mogli prihvatiti novu vlast i zbog činjenice da bi time mogli izgubiti sve svoje povlastice, kao i  bogate, velike i plodne zemljišne posjede koje su držali u svojim rukama. Jednostavno Švabo, kako su Bošnjaci nazivali Austrijance, nije bio poželjan niti je mogao biti dobro dočekan u Bosni i Hercegovini.

Proces okupacije započet je posljednih dana mjeseca jula 1878. godine kada je Austrougarska vojska na nekoliko mjesta prešla državnu granicu. Na područje Bosne, Carska vojska ušla je predvođena generalom Josipom Filipovićem, dok je druga grupa, na čelu sa generalom Stevanom Jovanovićem, ušla na teritorij hercegovačkog sandžaka. U sjevernoj Bosni značajnijeg otpora Bošnjaka, koji su se u međuvremenu organizirali kroz Narodni odbor i vladu, nije bilo. Prvi veći i značajniji otpor Bošnjaka, a u nekim mjestima i kršćanskog stanovništva zajedno sa Bošnjacima, desio se 2. i 3. augusta u i okolini grada Maglaja. Nedugo zatim, veliki otpor pružen je i kod Varcar Vakufa, Jajca, Žepča, Tuzle, Brčkog, Stoca, Mostara. Zasigurno je najveći otpor pružilo desno krilo bosanske vojske na čelu sa pljevljanskim muftijom Vehbi Šemsekadićem, koji je sa svojim jedinicama sastavljenim od Bošnjaka Istočne Bosne i Sandžaka, ali i Albanaca sa Kosova, uspio spriječiti prodor austrougarske vojske u Tuzlu te izvršivši protunapad, stjerati carsku vojsku u Doboj. Ovakav razvoj događaja natjerao je glavnokomandujućeg generala Filipovića na molbu za dodatne jedinice. Iako je pružen veliki otpor, moderno opremljene jedinice austrougarske vojske su ipak iz pravca Doboja i Maglaja napredovale ka Sarajevu. Nakon okršaja kod Kaknja i Visokog, nije bilo prepreke za opsadu sjedišta bosanskog vilajeta. Uz velike napore i gubitke, Austrougarska vojske je uspjela ući u Sarajevo i zaposjesti grad 19. dana augusta. No, zauzeće Sarajeva nije značio kraj operacija i borbi. Borbe u Hercegovini, Istočnoj Bosni kao i Krajini su nastavljene. U septembarskim operacijama Austrougarska vojska je uspjela zauzeti cijeli prostor Hercegovine a onda se fokusirala na Istočnu Bosnu, gdje je još uvijek desno krilo bosanske vojske, na čelu sa Šemsekadićem, pružalo veliki otpor. Vidjevši da je nemoguće nastaviti borbu, Šemsekadić se povlači na teritorij Novopazarkog sandžaka te na taj način carska vojska dobija mogućnost okupacije gradova Istočne Bosne. Posljednje operacije vođenje su u Krajini, gdje je bio koncentriran veliki broj bosanske vojske. Iako je pružen veliki otpor i na ovom području, nije bilo dovoljno snage da se odupre modernoj europskoj vojsci. Zauzećem Velike Kladuše 20. oktobra, operacija okupacije Bosne i Hercegovine je i zvanično završena.

Kada je riječ o bosanskoj vojsci, na osnovu Generalštaba Austrougarske vojske dolazimo do podataka da je u otporu okupaciji učestvovalo 93.000 bosanskih boraca.[7] Broj topova koje su bosanske snage koristile iznosio je 75.[8] U Istočnoj Bosni bilo je stacionirano 12.700 bosanaca koji su se pridružili otporu te 1300 vojnika redovne osmanske vojske, u dolini rijeke Bosne taj broj iznosio je 10.500 bosanaca i 3500 osmanskih vojnika, u jugoistočnoj Bosni 8700 bosanaca i 3000 osmanskih vojnika, u Zapadnoj Bosni (Krajini) 33.000 bosanaca i 8000 redovnih osmanskih vojnika. U Hercegovini broj bosanaca koji su pružili otpor iznosio je 14.300 dok je broj vojnika redovne osmanske vojske koji su se pridružili otporu bio 700. Kada su u pitanju regularne osmanske vojne snage, do jula 1878. godine broj osmanskih vojnika iznosio je 40.000, oni su bili raspoređeni u 41 bataljon. 27 bataljona nalazilo se u pokrajini Bosni dok je 14 bataljona bilo na teritoriju Hercegovine. 30 bataljona osmanske regularne vojske sačinjavali su bosanci, domaći vojnici dok je bilo i 6 azijskih[9] te 5 albanskih bataljona.[10] Na osnovu austrijskih podataka vidimo da je broj vojnika regularne osmanske vojske koji su se pridružili otporu iznosio 13.800.[11]

S druge strane, Austrougarski generalštab je odmah poslije završetka okupacije Bosne i Hercegovine izradio studiju operacija izvršenih prilikom okupacije te pomenutu studiju izdao 1879. godine pod nazivom Die Occupation Bosnien und der Herzegovina durh k.k. Truppen im Jahre 1878. Studija se nalazi Vojnom arhivu u Beču. Na osnovu ove studije i ostalih austrijski izvora, Austrougarska vojska je izdala narednu za mobilizaciju 80.000 vojnika za potrebe okupacije Bosne i Hercegovine. Naknadno su stigla još tri korpusa (III., IV. i XIII. korpus). Ukupna austrijska okupaciona sila u završnim operacijama sastojala se od 141 pješačkog bataljona. Pojedini izvori govore da je broj angažiranih austrougarskih vojnika do kraja oktobra i završetka svih operacija iznosio 300.000. Broj poginulih vojnika i oficira Austrougarske vojske iznosio je 5100.  Ukupna austrijska okupaciona sila u završnim operacijama sastojala se od 141 pješačkih bataljona, 13 lovačkih bataljona, 24 bataljona konjice, 5 bataljona štapskih četa, pola bataljona zemaljskih strijelaca na konjima, 5 eskadrona štapskih četa, 24 teške baterije, 2 lake baterije, 17 brdskih baterija, 2 čete topništva za tvrđave, 17 inježenjerskih četa, 10 pionirskih četa i 20 ekipa za riječne mostove.[12] Broj odigranih većih i manjih bitaka od početka augusta pa do kraja oktobra iznosio je 76.

Bojevi i bitke po hronološkom redu glase: boj kod Maglaja (3. august), Čitluka u Hercegovini (4. august), Gračanice (4. august), Kosove nadomak Maglaja (5. august), Rogolja (5. august), Jajca (7. august), Žepča (7. august), Tuzle i okoline (8.-12. august), Ravnice (13. august), ponovno kod Gračanice (13. august), Banja Luke (14. august), Gradačca (14.-15. august), Bosanskog Šamca (15. august), Gubera u Hercegovini (15. august), Kaknja (15.-16. august), Doboja (15.-16. august), Bilalevca (16. august), Visokog (17. august), Kremenca (17. august), Sarajeva (19. august), Doboja (19. august), Pašića Hana u Hercegovini (19. august), Stoca (16.-21. august), bojevi kod Crnića i Kremena (19.-21. august), Grapske kod Doboja (26. august), ponovni boj kod Grapse (30. august), Mokrog nadomak Sarajeva (3. septembar), Doboja (4.-6. septembar), Žegare kod Bihaća (7. septembar), Ključa (6.-8. septembar), Trebinja (7.-8. septembar), bojevi kod Ljeskovca i Prosičinog Hana (8. septembar), Brčkog (12.-14. septembar), Bosanskog Šamca (14. septembar), Izačića kod Bihaća (15. septembar), Gradačac (15. septembar), Brčko (16. septembar), Krepšića (16. septembar), Svjetlica kod Doboja (15. septembar), Gorice kod Trebinja (15. septembar), zauzeće Brčkog (18. septembar), boj kod Dobošnice (18. septembar), planine Majevice (21. septembar), bojevi kod Šenkovića i Bandina Odžaka u Hercegovini (21. septembar), Klobuka (24.-28. septembar), Livna (26.-28. septembar), i boj kod Peći (6.-7. oktobar).[13]

Termin ustanici korišten je od strane austrijskih izvora za bosance koji su pružili otpor, nastojeći prikazati otpor kao jedan ustanak određenih grupa, predvođenih sa nekoliko fanatičnih pojedinaca. No, pošto je po obimu borbi i ljudstva u Bosni vođen pravi rat u trajanju od gotovo puna tri mjeseca, termin bosanska vojska je znatno adekvatniji naziv za Bošnjake i ostale stanovnike Bosne koji su pružili oružani otpor Austrougarskoj. Nedostatak školovanog vojnog kadra kao i odgovarajuće snage i sredstava značajno su uticali na borbe, tok i brzinu okupacije.

Završivši operacije okupacije, Austrougarska je  započela proces uspostave sistema u Bosni i Hercegovini. Do konkretnog rezultata u vezi sa pravno-političkim ustrojstvom ove dvije pokrajine nije bilo lahko doći zbog činjenice da se Beč i Budimpešta nisu željele odreći ovih teritorija pa je odlučeno da se Bosnom i Hercegovinom upravlja zajedničkim putem kroz Ministarstvo finansija. Do većih promjena nije došlo sve do ankesije Bosne i Hercegovine kada Austrougarska u potpunosti preuzima apsolutnu vlast nad zemljom.

Jedna od posljedica okupacije je migracija muslimanskog odnosno Bošnjačkog stanovništva. Skoro cijelo područje Bosne i Hercegovine bilo je zahvaćeno migracijskim valom. Naročito se to odnosi na Hercegovinu i bosansku Krajinu. Iako u neznatnom broju u odnosu na muslimansko stanovništvo Bosne, pored Bošnjaka, na iseljavanje su se odlučilo mnoge pravoslavne porodice koje su svoj spas potražile u Sjedinjenim Američkim Državama. S druge strane, Beč je radio na kolonijalizaciji i naseljavanju katoličkog stanovništva. Tako su mnoge katoličke i evangelističke porodice iz Češke, Slovačke, Austrije, Mađarske naselile Bosnu i Hercegovinu. Potrebno je istaći naseljavanje katolika duž rijeke Drine na Istoku Bosne što je bilo dio plana smanjivanja uticaja Srbije.

 IZVORI:

BOJIĆ, Mehmedalija, ’’Svrgavanje turske vlasti i odbrambeni rat Bosne i Hercegovine protiv Austrougarske invazije 1878. godine’’, Naučni skup Otpor Austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 23. i 24. oktobar 1978., posebna izdanja knjiga XLIII, odjeljenje društvenih nauka Knjiga 8., Sarajevo 1979., s. 77.

GABRIEL, Martin, , Bosnien und die Herzegovina in den militerstrategischen Planungen der Habsburgmonarchie (1700-1870), Kakanien, Klagenfurt 2011.

HOLEČEK, Josif, Bosna i Ercegovina za vreme okupacije, Štamparija Ace M. Stanojevića, Beograd 1902.

IMAMOVIĆ, Enver, Historija Bosanske vojske, Bosanski korijeni, Sarajevo 1999.

MANDIĆ, Mihvoil, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, Matice Hrvatske, Zagreb 1910.

SETON-WATSON, William, Die Südslavische Frage im Habsburger Reiche, Meyer und Jessen, Berlin 1913.

[1] Josif Holeček, Bosna i Ercegovina za vreme okupacije, Štamparija Ace M. Stanojevića, Belgrad 1902, s. 89.

[2] Martin Gabriel, , Bosnien und die Herzegovina in den militerstrategischen Planungen der Habsburgmonarchie (1700-1870), Kakanien, Klagenfurt 2011, s. 4.

[3] M. Gabriel, Bosna i Ercegovina…, s. 5.

[4] Die Doppelmonarchie Österich-Ungarn je naziv koji je koristen za Austrougarsku monarhiju.

[5] Termin korišten od strane srpskih intelektualaca i historičara, vidjeti: Jovan Cvijić, Aneksija Bosne i Hercegovine i Srpski problem, državna štamparija Kraljevine Srbije, Belgrad 1908, s. 25.

[6] Vezano za aneksiju vidjeti: William Seton-Watson, Die Südslavische Frage im Habsburger Reiche, Meyer und Jessen, Berlin 1913. s. 201-205.

[7] M. Bojiić, ’’Svrgavanje turske vlasti i odbrambeni rat Bosne i Hercegovine protiv Austrougarske invazije 1878. godine’’, Naučni skup Otpor Austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 23. i 24. oktobar 1978., posebna izdanja knjiga XLIII, odjeljenje društvenih nauka Knjiga 8., Sarajevo 1979., s. 77.; M. Mandić, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, Matice Hrvatske, Zagreb 1910., s. 100.

[8] M. Mandić, Povijest…, s. 100.

[9] Misli se na jedinice koje su sačinjavali Anadolci.

[10] M. Bojić, Svrgavanje turske…, s. 78.

[11] M. Mandić, Povijest, s. 100.

[12] E. Imamović, Historija Bosanske vojske, Bosanski korijeni, Saraybosna 1999, s. 277.

[13] M. Mandić, Povijest…, s. 97-99.

O autoru:

Enes Turbić rođen je 30.06. 1992. godine u mjestu Kamensko u općini Olovo. Nakon završetka osnovne škole u Zavidovićima upisuje Opću gimnaziju Rizah Odžečkić .Prvu godinu provodi u Ankari na školi Turskog jezika pri Gazi Univerzitetu da bi poslije toga nastavio osnovne studije na smjeru Historija Filozofskog Fakulteta Trakija Univerziteta u gradu Edirne. Sa završetkom osnovnih studija upisuje Postdiplomske studije na Institutu za društvene nauke Trakija Univerziteta smjer Balkanska historija. Trenutno je na doktorskom studiju na smjeru historija pri navedenom institutu za društvene nauke Trakija Univerziteta.

Zaposlen je pri Insitutu za Balkansko istraživanje Trakija Univerziteta (stručni saradnik za Balkansku historiju) a istovremeno je i profesor predavač na odsjeku za Balkanske jezike katedra Bosanski jezik i književnosti na Filozofskom Fakultetu Trakija Univerziteta. Autor je nekoliko naučnih članaka, učesnik mnogih turskih i međunarodnih konferencija, programa i panela.