Atif Purivatra, pionir afirmacije bošnjačke nacije

Atif Purivatra rodio se 1928. godine u Sarajevu, gdje je završio osnovnu i srednju školu te Pravni fakultet. Zvanje magistra političkih nauka stekao je 1965. godine, a doktora političkih nauka 1972. godine na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Od 1945. do 1965. radio je u organima Državne uprave a za docenta na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu izabran je 1965. godine.

Na predmetu Političke partije i organizacije utemeljio je ovu naučnu disciplinu na Sarajevskom univerzitetu i u Bosni i Hercegovini. Tokom 1972. godine izabran je u zvanje vanrednog, a 1976. u zvanje redovnog profesora. Za dekana Fakulteta političkih nauka u Sarajevu biran je 1977. i na toj funkciji je ostao do 1979. godine.

Atif Purivatra ubraja se među najistaknutije bošnjačke intelektualce i najbolje poznavaoce političke historije Bošnjaka u 20. stoljeću. Njegovi radovi, a posebno knjige, svrstavaju se u najcitiraniju političko-historijsku literaturu s ovih prostora, kako u zemlji tako i u inozemstvu a ostat će trajno zapamćen i njegov izuzetni doprinos u afirmiranju i priznavanju bošnjačke nacije.

Od 1995. godine pa do smrti (11. septembar 2001) bio je predsjednik Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca i aktivni sudionik svih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih intelektualnih i političkih zbivanja.

ANIMACIJA ZA POPIS STANOVNIŠTVA

Atif Purivatra stupio je u javni život u drugoj polovini šezdesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme početka drugog bošnjačkog kulturnog i nacionalnog preporoda, kojem je dao ogroman osobni doprinos. Ključni događaj u tom periodu, kako piše Fadil Ademović u odličnoj knjizi Vrijeme uspravljanja Bošnjaka: Atif Purivatra – život i djelo, bio je popis stanovništva u proljeće 1971. godine u čijim je pripremama centralno mjesto zauzimalo pitanje nacionalne identifikacije Bošnjaka, odnosno Muslimana kao statističke kategorije.

Osnovne političke dileme u tom pogledu razriješene su na XVII sjednici CKSKBiH, u februaru 1968. godine, u čijim se zaključcima izričito kaže da historija i “današnja socijalistička praksa” potvrđuju da su “Muslimani poseban narod”. Ovom odlukom ozakonjena je politička samobitnost i ravnopravnost Bošnjaka, pod tada legitimnim muslimanskim imenom. Tu ravnopravnost trebalo je potvrditi na predstojećem popisu stanovništva.

Ovakav nacionalno-politički kurs u pogledu Bošnjaka naišao je na brojne otpore, nerazumijevanja i strahove, čak i među samim Bošnjacima. Atif Purivatra upustio se hrabro u borbu za prevladavanje tih otpora i frustracija ne samo u Bosni i Hercegovini nego na nivou cijele Jugoslavije. Tada je, skupa s Kasimom Suljevićem, napisao i objavio posebnu propagandnu brošuru namijenjenu Bošnjacima, ali i drugima, kao uputstvo za popis.

Na popisu se više od 1.700.000 Bošnjaka izjasnilo u skladu s popisnom kategorijom kao Muslimani, što je činilo 8,4 posto ukupnog stanovništva Jugoslavije i predstavljali su treću naciju po brojnosti. To je, među ostalim, postignuto dokazanom upornošću, odlučnošću i samoprijegorom Atifa Purivatre, koji se u svom radu na bošnjačkoj nacionalnoj afirmaciji nije osvrtao na brojne prijetnje i provokacije kojima je tada, a i kasnije, bio izložen.

“Nakon objavljene knjige sedamdesetih godina Nacionalni i politički razvitak Muslimana i nesebičnog profesorskog angažmana u popisu stanovništva 1971. godine, što je bila svojevrsna afirmacija bošnjačke nacionalne samobitnosti kao jednake drugima u Bosni i Hercegovini i SFRJ, slijedila su sumnjičenja i takva politička hajka na profesora Purivatru i njegovu porodicu da to u potpunosti mogu shvatiti samo oni koji su slične hajke iz tih olovnih vremena sami osjetili na svojoj koži. Nakon toga, u cikličnim periodima, uslijedili su redovni ataci na profesora Purivatru onih ideologa i njihovih korteša koji su povampirenim nacionalizmom devedesetih godina razorili federativnu Jugoslaviju i inaugurirali zločin i genocid kao sredstvo politike na ovim prostorima”, pisao je Safet Halilović.

Profesor Purivatra je doživio i to da ga satrapi ovih meštara šovinističkog zla 1982. godine pošalju u penziju, u njegovoj 54. godini života, kada je, ustvari, bio u zenitu svoje intelektualne snage i naučne zrelosti, nastavlja Halilović. Sve je to učinjeno na takav morbidan način da je profesor Purivatra bio lišen mogućnosti da praktično uputi bilo kakav glas prosvjeda javnosti o učinjenoj nepravdi. “Ali profesor Purivatra podnio je stoički sudbinu i nastavio dostojanstveno da ide kroz život. Bez gorčine, kao da se sve to dešavalo nekome drugom, nastavio je, kao i do tada, da svima s kojima je dolazio u dodir čini samo dobro”, napisao je Safet Halilović.

EKONOMSKI GENOCID

Purivatrino kapitalno djelo bila je monografija Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je prvi put objavljena 1974. godine. Bilo je to obilje nove i do tada nepoznate i nekorištene historijske građe. Istraživački napor Atifa Purivatre dobija posebno na značaju kada se zna činjenica da je arhiva JMO izgubljena, te da je za rekonstruiranje njene historije trebalo slijediti često posredne izvore različitog porijekla i značaja, kritički ih cijeniti, a zatim sklopiti u mozaik jednog doba i njegovih ljudskih sudbina i mentaliteta.

JMO nastaje 1919. godine kao politička organizacija ogromne većine Bošnjaka koji se grupiraju i zbijaju pod vanjskim pritiscima i u okolnostima praktične neravnopravnosti i ugroženosti. Tako je JMO, zalažući se za autonomiju Bosne i Hercegovine, postala reprezent bošnjačkog stanovništva nasuprot dosta intenzivnoj aktivnosti bošnjačkih intelektualaca demokrata, nacionalno “opredijeljenih” Srba, odnosno nasuprot aktivnosti prohrvatskih grupa u bošnjačkom korpusu. Za knjigu Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) u političkom životu Kraljevine SHS (tri izdanja) Purivatra je 1974. godine dobio nagradu Izdavačkog preduzeća “Svjetlost” u Sarajevu za najbolje naučno djelo te bosanskohercegovačku nagradu za nauku “Veselin Masleša” za 1976. godinu.

Purivatra je bio organizator i glavni autor priloga o Bošnjacima u Općoj enciklopediji Jugoslavije (drugo izdanje). To mu je poslužilo kao osnova za knjigu (u koautorstvu s Muhamedom Hadžijahićem) ABC Muslimana 1990. godine. U koautorstvu s Mustafom Imamovićem i Rusmirom Mahmutćehajićem objavio je 1991. godine knjigu Muslimani i bošnjaštvo. Prije toga, također u koautorstvu s drugim naučnicima, knjigu Rješavanje nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.

U toku Agresije objavljuje u časopisu Pravna misao studiju Ekonomski aspekt genocida nad Muslimanima pod vidom agrarne reforme u Jugoslaviji (1918-1941). Potom je, u koautorstvu s Mustafom Imamovićem i Kemalom Hreljom, napisao i objavio knjigu Ekonomski genocid nad bosanskim Muslimanima. U tom djelu razmatraju se smisao i suština agrarne reforme u Jugoslaviji s njenim višestrukim štetnim posljedicama za Bošnjake. S tim u vezi ukazuje i na širi problem neravnopravnog položaja Bošnjaka u Kraljevini Jugoslaviji.

Navedeni su, pritom, karakteristični primjeri takvog stanja, zatim značaj agrarnog pitanja za Bošnjake, pripreme za agrarnu reformu i nezakonito zaposjedanje kmetskih selišta i begluka, provođenje i rezultati te bitne antibošnjačke karakteristike agrarne reforme. Pišući o tome, na osnovu izvora različite provenijencije, Purivatra je došao do egzaktnih pokazatelja po kojima je, na osnovu dugoročnog plana ekonomskog upropašćivanja Bošnjaka, jedan od ciljeva agrarne reforme bilo opće uništavanje bošnjačkog nacionalnog korpusa. Taj cilj imao je genocidni karakter.

Suština nije bila razotkrivena u Bosni i Hercegovini tokom pedeset godina. Stoga su istraživanja koja je proveo profesor Purivatra, a koja su publicirana zajedno s ispitivanjima koja su obavili profesori Mustafa Imamović i Kemal Hrelja, prvi put u našoj društvenoj stvarnosti ukazala na dugoročno nastojanje velikonacionalnih srpskih koncepcija da razore ekonomski subjektivitet Bošnjaka.

“Kao naučnik, on je procijenio da je formiranje JMO-a u vremenu stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca od bitnog značaja za nacionalnu i političku orijentaciju bosanskohercegovačkih Muslimana i muslimana uopće u novoj državi. Bilo je prošlo tursko doba kao i austrougarsko vrijeme. Nastale su prilike bez pokrovitelja. Muslimani su prepušteni sami sebi, bez zaštite, nepriznati kao politički i državotvorni faktor, a sumnjičeni za grijehove turskih osvajača i smetnju u nacionalnom razgraničenju susjeda”, piše Arif Tanović o Purivatrinoj knjizi.

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca već u svom imenu nije priznavala nacionalnost Makedonaca, Crnogoraca, Bošnjaka i drugih narodnosti (Albanaca, Mađara itd.). Dinastija Karađorđevića i velikosrpska buržoaska elita ujedinjenje je shvatila i prakticirala kao prisajedinjenje i podređenje svih drugih Srbiji, kao kasnije proglašenoj Jugoslaviji, nastavlja Tanović. Bošnjaci su se našli izvan zakona i zaštite države, prepušteni teroru svake vrste, ubistvima, pljačkama, silovanjima, pokrštavanju. Atavističke mitske predrasude, osvete za Kosovo i za tursku vladavinu i sve četiristoljetne grijehe iskaljivane su nad nedužnim mirnim komšijama, prije svega nad imućnim vlasnicima zemlje i uglednicima u narodu.

Vlast je tolerirala nezakonito oduzimanje zemlje i slobodno djelovanje hajdučije, koje je poprimilo oblike pustošenja naselja i masakra stanovništva. Dovedena je u pitanje biološka i duhovna egzistencija cijelog naroda, naročito u pograničnim krajevima istočne Bosne i Hercegovine i zapadne Krajine

Purivatra je pokazao da je izvršen ekonomski genocid nad Bošnjacima. Putem takozvane agrarne reforme izveden je smišljeno i planski kao oblik izvlaštenja i pretvorbe vlasništva u korist Srba, što Bošnjake dovodi u podređen položaj. Osiromašeni ekonomski, nepriznati politički i kulturno, izloženi svirepom nasilju i beskrupuloznom ponižavanju dovedeni su u položaj građana drugog reda, da ne bi bili politički subjekt ni samostalni društveni faktor u konstituciji nove države. U takvoj situaciji nesigurnosti i neizvjesnosti nastaje spontano okupljanje i udruživanje Bošnjaka sa svrhom odbrane fizičkog opstanka, kao i duhovnoga i kulturnog identiteta.

Nosioci tog organiziranja bili su intelektualci i viši društveni slojevi podržani od srednjih, bolje reći od svih društvenih slojeva. Politički cilj u početku bila je samoodbrana i očuvanje egzistencije, vjere i časti, imetka, obraza i običaja te traženje zaštite kakvu su imali svi drugi građani u državi, koju su Bošnjaci, inače, dobrom voljom prihvatili.

NACIONALNO PITANJE

Nacionalno pitanje i položaj Bošnjaka u suštini je Purivatrinih naučnih opservacija. Na kulturnu i političku legitimaciju bošnjačke nacije na intelektualnom planu sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina znatno je utjecao veliki broj komunističkih intelektualaca. O Bošnjacima je u kontekstu Titove antifašističke politike i NOP-a pisao i Mustafa Imamović. Da nije bilo te politike, Bošnjaci bi “koincidentnim naporom ustaša i četnika bili već 1941–1945. uništeni ili u najboljem slučaju svedeni na sasvim marginalan demografski faktor”.

Osim toga, smatralo se da je samo u uslovima Titove politike samoupravljanja i nesvrstanosti, ma šta se danas pod tim podrazumijevalo, bila moguća nacionalno-politička afirmacija Bošnjaka, koja je od kraja šezdesetih godina ostvarena pod njihovim tadašnjim etničko-vjerskim imenom bosanski Muslimani, stoji u Ademovićevoj knjizi. Druga je stvar je li izbor imena “Muslimani” najbolje rješenje, piše Ivo Banac. Bez obzira na to, ostaje činjenica da su “u Titovoj Jugoslaviji od 1963. godine pa nadalje bosanskohercegovački Muslimani dobili status nacije”.

Kraj šezdesetih i početak sedamdesetih godina, period kroz koji prolaze Bošnjaci, Avdo Humo naziva periodom renesane. “Oslobođeni ekonomskih i političkih pritisaka, oni se nalaze u jednom velikom usponu u stvaranju moderne radničke klase, inteligencije i kulture. Masa intelektualaca, književnika, naučnika regrutuje se iz njihovih redova. Taj stari bosanskohercegovački urbani element tek je u socijalizmu dobio uslove da ispolji svoje mogućnosti i da stvara u savremenim uslovima svoju kulturu i nesmetano gradi svoje nacionalno biće. Na tom putu ima prepreka i smetnji”, pisao je Humo.

U Ustavu iz 1963. godine Bosna i Hercegovina konstituirana je kao zajednica Srba, Hrvata i Muslimana. To znači da su Bošnjaci tada ustavno priznati pod nacionalnim imenom Muslimani, premda su i nadalje u društvenoj praksi, iz raznih razloga, osporavani u svojim nacionalnim pravima. Svojim izučavanjima i naučno fundiranom argumentacijom u tim povijesnim okolnostima Purivatra je doprinosio poimanju i širenju smisla, suštine i značenja konačnoga zvaničnog priznanja samobitnosti “muslimanske” nacije.

Purivatra je iz prošlosti spoznao bitne činjenice o tome kako, kada su i zašto Bošnjaci preimenovani u Muslimane. Izučavajući razvoj i djelovanje Jugoslavenske muslimanske organizacije između dva svjetska rata, on je dobro znao kakav je bio položaj Bošnjaka u Kraljevini SHS. U toj državi (od 1929. godine Kraljevini Jugoslaviji) Bošnjaci nisu bili priznavani kao narod. Oni su svojatani, “nacionalizirani”, podvrgavani asimilacijama i političkim utjecajima dviju susjednih zemalja – Srbije i Hrvatske. Istražio je i kada je “ukinut” njihov nacionalni identitet.

Analizirao je obilje dokumenata iz prijeratnog, ali i iz vremena NOB-a i shvatio kako su se u ratnom periodu KPJ, Tito i NOP (Narodnooslobodilački pokret) odnosili prema Bošnjacima kao narodu ravnopravnom Srbima, Hrvatima i svima drugima na prostorima Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu. I on i Kasim Suljević, koji su bili združeni srodnim naučnim preokupacijama, spoznali su i kakav je bio položaj bošnjačkog naroda u socijalističkoj Jugoslaviji, naročito od 1945. do 1963. godine. To je period u NOB-u “priznatoga” i uspostavljenog, pa neposredno iza rata “ukinutoga” i ponovno “vraćenoga” njihovog nacionalnog identiteta.

Prozreli su sve velikonacionalne i velikodržavne “teorije”, koje iz dalje i bliže prošlosti govore o bošnjačkom nacionalnom porijeklu i imenu, o “historijskoj krivici”, o višedecenijskim pretenzijama Srbije i Hrvatske prema teritoriju Bosne i Hercegovine te aspiracijama ka “nacionaliziranju” Bošnjaka u Srbe ili Hrvate.

TREĆI PREPOROD

U godinama raspada komunističkog sistema i disolucije Jugoslavije javlja se treći bošnjački nacionalni preporod, čiji je cilj bio konačno oslobođenje Bošnjaka i njihovo kulturno-političko institucionaliziranje. To su vrijeme Bošnjaci dočekali kao vjerovatno jedini narod u Evropi bez ikakvih vlastitih nacionalnih institucija, ako se izuzme Islamska zajednica, čije je djelovanje bilo ograničeno na vjersku sferu javnog života. Tokom 1990. godine dolazi do obnove bošnjačkih institucija, prije svega u oblasti političkoga i kulturnog života. Kada je početkom oktobra 1990. godine obnovljen rad “Preporoda”, Atif Purivatra bio je među njegovim obnoviteljima i najaktivnijim članovima.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake nametnuli su potrebu objedinjavanja svih bošnjačkih intelektualnih potencijala, pa je krajem decembra 1992. godine održan Kongres bosansko-muslimanskih (bošnjačkih) intelektualaca, na kojem je konstituirano njegovo Vijeće, kao globalni bošnjački nacionalni projekt, na čijem je ostvarivanju Atif Purivatra od početka požrtvovano radio i kojem se u cijelosti posvetio i dao mu neizbrisiv pečat. On je bio prvi generalni sekretar, a prva tribina održana je još 4. septembra, hladne i gladne 1993. na temu ženevskih dokumenata i njihovih implikacija.

Meta napada iz Beograda

Purivatra je bio magistar u zvanju docenta na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu kada ga je beogradski NIN u januaru 1972. godine javno upozorio da je “preglasan i napadan” s isticanjem Muslimana kao nacije. Desilo se to u onome političkom trenutku Bosne i Hercegovine kada je poveden oštar politički dijalog. Jedan od njih bio je obračun sa tzv. nacionalističkim ekscesima. U brojne druge primjere tih ekscesa nenadano je ubrojan i Atif Purivatra.

Nazvan je “istaknutim ideologom muslimanske nacije”.

Novinar Ivica Bodnaruk napisao je u NIN-u da su “ocjene mnogih sarajevskih komunista, a te ocjene su ušle i u zaključke nekih osnovnih organizacija, istakle ozbiljan znak pitanja nad naučnoistraživačkom praksom i javnom djelatnošću ovog znanstvenika. Svi oni što su iznosili te ‘ocjene’ i pisali ‘zaključke’ dobro su znali za Atifovo dugogodišnje izučavanje problema vezanih za Muslimane kao naciju. Iz te naučne sfere je odbranio magistarski rad. Na tu temu je prijavio i doktorsku disertaciju. Zbunjivao je mnoge, kako je rečeno, građane svojim aktivnostima naročito prilikom proljetošnjeg popisa stanovnišva”.

Zamjereno mu je što je bio “toliko revnostan, isključiv i agresivan tako da je zbunjivao mnoge građane koji su imali nešto drukčije stanovište o svom nacionalnom opredjeljenju”. Zasmetao je onim pojedincima koji su i dalje htjeli da ustrajavaju na svom “opredjeljenju” – Srbin, Hrvat ili Jugoslaven. Među njima su i oni “koji su sa manje averzije posmatrali svoje susjede koji su se eventualno izjašnjavali kao Jugoslaveni”. Članak je ilustriran portretom i potpisom ispod njega: “Na udaru kritike: A. Purivatra”.

Purivatra nije uzvraćao na te i mnoge druge kritike, pa i iskonstruirane političke optužbe. Stoički je nosio teret svojih naučnih usmjerenja bez ostatka upravljenih ka afirmaciji nacionalnog identiteta Bošnjaka. To svoje usmjerenje nikada nije napustio ni iznevjerio. Njegov glavni grijeh bio je što je stalno isticao da Bošnjaci nisu ni Srbi ni Hrvati, nego starosjedilački autohtoni narod poput svih drugih na ovim prostorima, koje, zajedno s njima, dijele kao svoju domovinu. Mnogo neistomišljenika rojilo se i prema njegovom poimanju Bosne i Hercegovine kao višestoljetne samostalne države.(stav.ba)

akos.ba