Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Asmir Lucević: Bez samospoznaje ne možemo govoriti o multikulturalnom društvu 

Asmir Lucević: Bez samospoznaje ne možemo govoriti o multikulturalnom društvu 

Svjesni osobenosti bošnjačkog naroda i njegovog kulturuloškog djelovanja, mi činimo našim djelovanjem, običajima i osobenostima crnogorsko društvo bogatijim za još jednu različitost. U Crnoj Gori drugačiji je poželjan i nesmetano može djelovati unutar svog kulturnog miljea, a da nam pak taj okvir bude svima zajednički.

Piše: Voloder Sanadin

Berane je grad i sjedište istoimene općine u sjevernom dijelu Crne Gore, odnosno najugu Sandžaka na rijeci Lim. Od jula 1949. do marta 1992. grad je nosio naziv Ivangrad, po Ivanu Milutinoviću.

Po rezultatima popisu stanovništva u Crnoj Gori iz 2011. godine, u općini Berane živjelo je ukupno 33.970 stanovnika, što predstavlja 5,48% od ukupnog broja stanovnika Crne Gore. Površina Berana je 717 km². Prema nacionalnoj strukturi općine Crnogoraca ima 8.838 (26,02%), Srba 14.592 (42,96%), Bošnjaka 7.990 (24,24%), Albanaca 70 (0,21%). Prema religijskoj strukturi pravoslavaca ima 23.287 (68,55%), muslimana 9.502 (27,97%) i katolika 81 (0,24%).

Referendumom 2013. godine Petnjici je vraćen status općine čime je broj stanovnika Berana umanjen za 6 686 i površina za 173 km².

Sve priče o životu i historiji Berana počinju i završavaju se u glavnoj ulici. Njeno ime mijenjalo se u zavisnosti od historijskih zbivanja i okolnosti. Smjene državnih uređenja su određivale promjene njenog imana. Nekad je bila Glavna čaršija, ulica Kralja Nikole, ulica Kralja Petra Oslobodioca, ulica Kralja Aleksandra Ujedinitelja, Via Viktora Emanuela, Glavna Ulica, Ulica Maršala Tita, da bi od 1994. nosila ime igumana Mojsija Zečevića.

Potpuno neuobičajena za osmanlijsko gradsko uređenje, glavna ulica je prava i široka. Projektovao ju je po ugledu na evropske metropole, Rizvan-beg Jajčanin, čuveni arhitekta i svršenik Sorbone. Berane je tako dobilo najprostraniju i najširu ulicu među tadašnjim Osmanskim gradskim naseljima na ovom dijelu Balkana.

Naš sagovornik Asmir Lucević rođen je 25.09.1992. godine u Beranama, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Kao stipendista vlade Republike Turske diplomirao je na Gazi Univerzitetu, Fakultetu za ekonomiju i administrativne nauke, smjer Biznis administracija u Ankari. Aktivno se bavi fotografijom. Imao je do sad dvije samostalne izložbe pod nazivom ‘’Boje‘’ u Beranama i Podgorici. Angažovan je kulturni radnik, amaterski glumac i autor brojnih priča i putopisa koji su objavljivani u različitim medijma. Živi i radi u Beranama.

Stav: Obzirom da ste bili stipendista Vlade Republike Turske i tamo stekli svoje akademsko zvanje kakve utiske nam donosite iz Turske?

Asmir Lucević: Iako je malo vremena prošlo od kako sam se vratio mogu i sa ove distance reći da vrijeme provedeno  u Turskoj osim što je ponudilo pregršt mogućnosti da unaprijedim svoja znanja, vještine i talente ono je i neslučajno motiv mnogih fotografija koje su tamo nastale spontano i tako me trajno obilježile u umjetničkom smislu.

Stav: Pored brojnih mogućnosti da svoju poslovnu karijeru nastavite u inostranstvu, odlučili ste se vratiti u Crnu Goru. Koji je vaš motiv povratka u rodni kraj?

Osim poznavanja turskog jezika i diplome sa Gazi Univerziteta ja nosim duboke veze koje sam ostvario sa kolegama, profesorima, umjetnicima na putu koji je prvenstveno trebao biti samo obrazovni a u međuvremenu je postao i stvaralački. Međutim, ja svoja znanja želim primjenjivati u svojoj zemlji, Crnoj Gori i na taj način dati doprinos širenju jedne jače intelektualne infrastrukture. Moji korijeni su porodica i čvrst osjećaj da se moramo vratiti i djelovati tamo gdje smo najpotrebniji. Dileme nije bilo.

Stav: Koliko su studenti iz Crne Gore zastupljeni na studijskim programima u Turskoj?

Asmir Lucević: Zahvaljujući odličnoj saradnji dvije zemlje, iz godine u godinu povećava se broj studenata koji apliciraju za stipendije u Turskoj i u ovom trenutku taj broj prelazi 200 studenata. Stipendija podrazumijeva besplatno školovanje na najprestižnijim univerzitetima širom zemlje, smještaj u državnim domovima,  zdravstveno osiguranje, mjesečna primanja, bogate biblioteke i mnogo vannastavnih sadržaja. Naši studenti imaju odličnu reputaciju i vidno izražen društveni angažman u raznovrsnim sferama. Sa ponosom ću podijeliti moje studijsko iskustvo i izdvojiti saradnju sa Waw-Teatrom koji je osnovan 2013. godine u Ankari i čiji sam član od osnivanja. Waw teatar sačinjava grupa djevojaka i momaka sa Balkana, raznovrsnih životnih poziva čiji su se putevi ukrstili tokom studija u Turskoj, pretežno u Ankari.

Kroz svoje aktivnosti Waw-Teatar je uglavnom bio baziran na našu omladinu u dijaspori, predstavljajući se različitim pozorišnim komadima i edukativnim radionicama u proteklih nekoliko godina publici u Belgiji, Luksemburgu, Švajcarskoj, Švedskoj, Turskoj…

Stav: Jeste li upoznati sa podacima koliko Bošnjaka danas živi u Turskoj?

Asmir Lucević: Nezvanični podaci govore da taj broj varira između četiri i devet miliona Bošnjaka koji su tokom dugih migracionih godina naselili različite oblasti Turske. Vođen tim saznanjem jako sam se interesovao za sudbinu tih ljudi, te sam u par navrata pisao putopise koji su bili inspirisani upravo životima Bošnjaka koji su i naši iseljenici. Ono sto im je zajedničko jeste način na koji su birali mjesta koja ce nastanjivati. To su predjeli koji podsjećaju baš na Sandžak, Bosnu, Hercegovinu, Balkan… a sve u želji da ih nesto podsjeća na rodnu grudu koju su napustili. Njihova svjedočanstva su važan svjedok tegobnih sudbina i ja sam sretan što sam uspio to pretočiti na papir.

Stav: Kakav je položaj bošnjačkih umjetnika u Crnoj Gori?

Asmir Lucević: Svaki umjetnik traga za identitetom. Svjesno ili nesvjesno mi se trudimo da našim djelovanjem pokrenemo ili potaknemo narazmišljanje. Često se čini da fotograf samo bilježi objektivom pojave i prirodne tokove iza kojih se ne krije ništa. Međutim, baš tu počinje umjetnost. Iza površine koja je naizgled očigledna kriju se suštinska pitanja koja tište modernog čovjeka. Bez spoznaje o tome ko si, teško da možemo govoriti o multikulturalnom društvu kakvo na sreću jeste crnogorsko.

Svjesni osobenosti bošnjačkog naroda i njegovog kulturuloškog djelovanja, mi činimo našim djelovanjem, običajima i osobenostima crnogorsko društvo bogatijim za još jednu različitost. U Crnoj Gori drugačiji je poželjan i nesmetano može djelovati unutar svog kulturnog miljea, a da nam pak taj okvir bude svima zajednički. To znači da našim različitostima uvezujemo naše biće koje je vezano čvrsto za Crnu Goru.

Stav:  Šta za vas predstavljaju fotografije?

Asmir Lucević: Moje fotografije i jesu moj svijet. Da li je to bijeg, potreba ili smisao, odgovor na to pitanje će me motivisati da svijet oko sebe i u sebi bojim nekim sebi svojstvenim koloritima. Tačka poticanja i nerv koji me pokreće je kao i većini umjetnika i meni nepoznat. Zovimo to inspiracija, trenutak ili bljesak i što je, jer za posljedicu ima umjetnički produkt.

Gledajući krasne predjele od Anadolije, do romantične Italije, osjećajne Poljske, svjetlosne Francuske, avangardnog Luksemburga i moje Crne Gore, shvatio sam da sve te regije povezuju ljudi. Jer, moje fotografije zapravo i pričaju o ljudima i predjelima. Iznenadili biste se koliko imaju sličnosti. Baveći se fotografijom shvatio sam da afirmacija ne smije biti usiljena. Svakog umjetnika čeka njegov trenutak. Važno je samo spoznati svoj.

Stav: Vaša poruka za kraj našim čitaocima?

Asmir Lucević: Valjda kao i svi mladi ljudi težim da kroz rad i saznanje dostignem kvalitet koji će najbolje prepoznati oni koji budu komunicirali sa mojim fotografijama. Želim da dijelimo isti stav, da umjetnost i kultura žive i nadžive sve prolazne ovodunjalučke  procese i nauče nas da je ono što ćemo ostaviti jedino za šta vrijedi živjeti.

Stav.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top