Asketizam (zuhd) koja oslobađa srce

Asketizam (zuhd) prema ovom svijetu ne znači da čovjek bježi od sticanja opskrbe, niti da ostavlja ono što mu je Allah dozvolio od dunjalučkih blagodati. Ne znači ni da živi u siromaštvu misleći da je samo ono put pobožnih ljudi. Istinski zuhd je uzvišeno stanje srca u kojem se čovjek oslobađa robovanja dunjaluku. Tada ga strasti ne posjeduju, želje ne zarobljavaju, novac mu ne postaje najveća briga, a ovaj svijet nije krajnji domet njegovih nadanja.

Zato je Poslanik, s.a., povezao ispravnost srca sa odnosom prema dunjaluku, pa je rekao:

“Onome ko je zaokupljen budućim svijetom Allah podari bogatstvo u srcu i skladan život. Takvome dunjaluk ponizno dolazi. A onome ko je zaokupljen ovim svijetom Allah da siromaštvo pred očima i neskladan život, a od ovoga svijeta mu podari onoliko koliko mu je suđeno.”  (Tirmizi)

Veliko pravilo sreće i nesreće

Kada čovjeku Ahiret postane najveća briga, njegovo srce nalazi smiraj, duša se sabire, a unutrašnji nemir nestaje. Njegovo srce se veže za ono što ostaje, a ne za ono što prolazi; za Gospodara, a ne za stvorenja; za Džennet, a ne za ukrase puta.

Nasuprot tome, onaj kome je dunjaluk najveća briga osuđuje sebe na trajan umor. Dunjaluk nikome ne daje potpuno zadovoljstvo. Kad čovjek postigne nešto, odmah poželi više.

Prenosi se:

“Zuhd prema dunjaluku odmara srce i tijelo, a žudnja za njim povećava brige i tugu.”

Najumorniji ljudi nisu nužno oni s najmanje imetka. Naprotiv, ponekad su najzabrinutiji upravo oni čije su riznice pune, trgovine velike, a imanja brojna. Boje se za ono što su skupili, troše život čuvajući ga, a siromaštvo njihovog srca raste zajedno s njihovim vanjskim bogatstvom.

Ashabi i prve generacije muslimana duboko su razumjeli ovu istinu. Ebu Derda, radijallahu anhu, dovio je:

“Allahu, utječem Ti se od raspršenosti srca.”

Kada su ga upitali šta znači raspršenost srca, odgovorio je: “Da imam imetak u svakoj dolini.”

Jer kada novac uđe u srce, on ga rasprši. Kada ostane samo u ruci, ne šteti svome vlasniku.

Srce bez dunjaluka

Zato su učenjaci govorili: “Zuhd nije da ruka bude prazna od dunjaluka, nego da srce bude prazno od njega.”

Imam Ahmed je bio upitan: “Može li čovjek biti zahid ako posjeduje hiljadu dinara?”

Odgovorio je: “Može, ako se ne raduje kada mu se poveća imetak i ne tuguje kada mu se umanji.”

To je pravo razumijevanje zuhda. Koliko je samo siromaha čija su srca vezanija za dunjaluk od srca bogataša, a koliko bogatih ljudi živi kao zahidi jer dunjaluk nije zauzeo njihova srca, već je ostao samo u njihovim rukama.

Zato je Allahov Poslanik, a.s., bio najuzdržaniji prema dunjaluku, iako mu je bio ponuđen i otvoren. On ga je gledao očima istine, a ne očima opčinjenosti. Isto tako su i pravedne halife bile među najvećim zahidima, iako su upravljale ogromnim carstvom. Omer ibn Abdul-Aziz ostao je trajni primjer zuhda iako su riznice muslimanske države bile pod njegovom vlašću.

Poslanik, a.s., rekao je:

“Šta ja imam sa dunjalukom? Ja sam na njemu poput putnika koji se odmori u hladu drveta, a zatim ustane i nastavi svojim putem.” (Tirmizi)

Kakva snažna slika! Umorni putnik sjedne nakratko u hlad, odmori se, a zatim ode. Ne gradi kuću pod tim drvetom, ne veže srce za njega i ne smatra ga svojim trajnim domom. Tako dunjaluk vide oni koji poznaju njegovu stvarnost: kao prolaznu stanicu, a ne mjesto stalnog boravka.

Pogled koji oslobađa

Ibn Omer, r.a., govorio je:

“Kada omrkneš, ne očekuj jutro. Kada osvaneš, ne očekuj večer. Iskoristi svoje zdravlje prije bolesti i svoj život prije smrti.”

Istinski zahid ne zaboravlja kratkoću puta. Zna da je život, ma koliko trajao, kratak i da iza ovog svijeta postoji vječni dom.

Allah je opisao dunjaluk riječima koje sprječavaju da se srce za njega pretjerano veže:

“ Znajte da život na ovome svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece…” (El-Hadid, 20)

To je igra koja prolazi, zabava koja prestaje, ukras koji blijedi, hvalisanje koje nestaje i gomilanje koje završava pod zemljom.

Zatim Allah navodi primjer:

“ Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo.” (El-Hadid, 20)

Koliko je stvari danas zadivilo ljude, a sutra nestalo bez traga! Koliko je moćnih postalo nemoćno! Koliko je bogatih osiromašilo! Koliko je nasmijanih završilo pod zemljom!

Put do Allahove ljubavi

Ibrahim ibn Edhem rekao je:

“Koliko se tvoje srce približava dunjaluku, toliko se udaljava od Allaha. A koliko se udaljava od dunjaluka, toliko se približava Allahu.”

Srce ne može u potpunosti nositi i dunjaluk i Ahiret. Ili će njime ovladati zemaljske strasti ili će se uzdići prema nebesima.

Ljudi ne vole pohlepnog čovjeka koji gleda u ono što posjeduju, a vole onoga ko je dostojanstven i neovisan.

Jedna od najvećih pomoći na putu zuhda jeste čvrsto uvjerenje da je opskrba već određena. Čovjekova pohlepa mu neće donijeti ono što mu Allah nije propisao.

Koliko su se ljudi iscrpljivali skupljajući ono što nikada neće ponijeti sa sobom! Koliko su se nadmetali oko dunjaluka koji će ostaviti drugima! Koliko su zbog njega prekidali rodbinske veze, ulazili u sukobe i provodili noći bez sna! A na kraju su iz njega izašli kao što su u njega i došli – noseći samo svoja djela.

Zato je Poslanik, a.s., učio dovu: “Gospodaru naš, nemoj nam dunjaluk učiniti najvećom brigom!” (Tirmizi)

Jer prava nesreća nije gubitak dunjaluka, nego kvarenje srca, propast vjere i nemar prema Ahiretu.

Allahu, ne učini dunjaluk našom najvećom brigom, niti krajnjim dometom našeg znanja, niti ciljem naših želja. Učini nam Ahiret dražim od svega što prolazi i nestaje.

Izvor: islamweb.net

Prijevod i obrada: akos.ba