Arif Hikmet Rizvanbegović Stočević – sin hercegovačke grude

Ako hoćeš dići se visoko,

na jednome stanovištu budi;

i tu stani poput

čvrste stijene!

Znaj da nije običaj u ljudi:

Mijenjati svoje uvjerenje!

Arif-beg Rizvanbegović Stočević, u turskoj književnosti poznat kao Arif Hikmet, unuk je glasovitog vezira Ali-paše Rizvanbegovića. Rođen je u Stocu 1839., umro u Istanbulu 1903. godine. Poslije pohoda zloglasnog Omer-paše Latasa, preselio se s porodicom u Sarajevo, a onda je otišao u Carigrad i tu se posvetio nauci. Bio je predsjednik suda u Bursi, a potom u Bitolju, Janji, Kastamuniji, Adani. Godine 1896. premješten je u Carigrad. Bio je savjetnik u vrhovnom sudu.

Iako daleko od rodnog kraja, Arif Hikmet nikad nije zaboravio Hercegovinu o kojoj je, s ljubavlju, pjevao.

U Istanbulu je osnovao “Društvo pjesnika” a kakav je ugled uživao govori knjiga “Savršenost mudrosti” koju mu je posvetio Ibnulemin Mahmud Kemal-beg. Zbog svoje slobodoumnosti nikada nije dobio mjesto koje mu je, kvalitetom i znanjem, pripadalo.

U zrelijim godinama, pridružio se kadirijskom derviškom redu. Njegova poezija iz mladosti je izgubljena a pjesme iz zrelije faze koje su sačuvane ne čine potpun divan. Pored poezije, napisao je i nekoliko filozofskih i pravnih rasprava.

Hikmet je bio među učenima – učen, među pjesnicima – pjesnik, među bekrijama – bekrija, među mladeži – mladić, među sucima – sudac i prijatelj pravde, među Midhatom, Kemalom Savijom, i drugim propovjednicima naprednih ideja u Turskoj – neustrašivi pobornik ustava i slobode. Zato i nije mogao, uza sve velike vrline i učenosti, ni dotjerati daleko nego je uvijek bio zapostavljen i premještan iz jednog vilajeta u drugi.

Iako je proveo dvije trećine života izvan domovine, ostao je uvijek dobar rodoljub i pravi sin hercegovačke grude do zadnjeg časa. Nije nikada tajio čuvstva koja je osjećao prema ovom svetom kršu, niti je krio ljubavi koju je gajio prema svome narodu.

Hiljadu sam puta proučav’o

zemne ljude i njihove ćudi,

pa sam naš’o da su ljepotice

i jarani bez oslonca ljudi.

Stvorenjima Božije prirode

ne imade početka ni kraja.

e bi reko: sve zgode vremena

da su jedan lanac događaja.

Za jedan se život poniziti,

pa se molit čovjeku-živini,

ne doliči. Mis’o: na taj način

životarit – niska mi se čini!

Šta li pusta zgriješi vrlina

pa da uvijek sretam vrle ljude,

Rastresene, jadne, potištene –

Gdje po sv’jetu u bijedi blude.