Zanimljivosti

Anegdota o domorodačkom plemenu i nesposobnosti bijelog čovjeka

U kulturama s izraženim odnosom prema prirodi gotovo je svako stručnjak ili barem sposoban za gotovo svaku aktivnost u koju su ljudi uključeni. Suprotno tome, mali broj nas je sposoban, a još manji broj stručan obavljati više od nekoliko minornih aktivnosti koje doprinose funkcioniranju našeg društva. Da bi stvari bile gore, s razvojem tehnologije i fragmentacijom društva mi postajemo sve manje kompetentni. Zaprepastivo nas mali postotak zna snimiti televizijski program na videorekorderu, popraviti električni uređaj ili odgonetnuti nagradnu obavijest Publishers Clearinghousea. “Ovo je plan bombardera B-1”, govori Candice Bergen 1993. u televizijskoj reklami. “Ovo je plan DNK, a ovo je plan za međugradski poziv. Što im je zajedničko? Sve ih možete razumjeti!” U međuvremenu, čini se da su nam jedine zajedničke aktivnosti kupovina, vožnja automobila i gledanje televizije. Ta tvrdnja ne opisuje ljudski razvoj.

Sudeći prema antropologu Stanleyu Diamondu, prosječan lovac-sakupljač iz afričkog pastirskog naroda Nama je “vrhunski lovac, duboki promatrač prirode, proizvođač koji može proizvesti punu vreću oruđa i oružja, stočar koji je upoznat s navikama i potrebama stoke, izravni sudionik u mnoštvu plemenskih rituala i ceremonija te će vjerojatno biti opjevan u legendama, pričama i poslovicama svojih ljudi”. Diamond nastavlja, “prosječan pripadnik primitivne skupine je mnogo savršeniji, u doslovnom značenju, od većine civiliziranih pojedinaca. On sudjeluje potpunije i izravnije u njemu dostupnim kulturnim događanjima, ne kao konzument i ne posredno, već kao aktivna, potpuna osoba”.

Francis Harwood je o takvoj participaciji učila za vrijeme svog terenskog rada na Solomonskim otocima, ranih 1960-ih. Jednog je dana, pripovijeda ona, skup seljana posjetio njezinu kolibu. Sjeli su na travu i kazali joj: “Otkad si došla ovdje postavljaš nam mnogo pitanja. Sad bismo mi tebi postavili pitanje.” Harwood je pomno slušala. “Molim te…”, obratio joj se pripadnik plemena nakon što je podigao čašu koju je ona donijela sa sobom. “Kako radiš ovo?” “Hm, ovo, da…”, mrmljala je ona, nastojeći pronaći odgovarajuće riječi domorodaca kojima bi opisala proces. “Vrlo je jednostavno. Uzmeš pijesak, zagriješ ga na vatri i oblikuješ čašu.” “Ah-ha!”, odgovorili su otočani, entuzijastično klimajući glavama i šaljući čašu u krug. “Tada ćemo se sastati sutra u zoru dolje na plaži pa ćeš nam pokazati kako da radimo čaše.” Harwood je ostala skamenjena. Otprije nastojeći da komunicira na jeziku kojim se jedva služi, sada je pokušavala opisati tako složeni fenomen kao što je industrijski proces, tvornička proizvodnja i podjela rada. Njezini je gosti nisu nimalo razumjeli. Razumjeli su, svejedno, da se ne želi sastati s njima na plaži.

Kasnije su njezini gosti suseljanima razotkrili stvaran razlog njezina dolaska: poslali su je ovamo jer je nesposobna, ne može napraviti najjednostavnije stvari u svojoj kulturi.

dialogos.ba

Povezani članci