Almasa Hadžić: Mnoge tegobe sam zaboravila, ali susret sa silovanim djevojčicama iz Podrinja neću nikad

O priznanju, ali i o novinarstvu, njegovim izazovima, teškoćama i specifičnostima razgovarali smo s Almasom Hadžić.

Razgovarao: Alem Dedić

Preporod.info: Počet ćemo razgovor nagradom koju ste nedavno primili. Koliko Vam znači ovo priznanje?

Hadžić: Iskreno, bila sam iznenađena. I, opet, iskreno, bila sam i obradovana, posebno što je priznanje došlo od ljudi, ustvari, organizacije, Društva koje se preko 60 godina bori za prava ugroženih naroda. Kao novinar, pratila sam rad Društva za ugrožene narode, posebno njihove bosanske sekcije na čelu s gospođom Fadilom Memišević i ljudima okupljenim oko njih. Znam kakvu su podršku davali Bosni i Hercegovini, kako u vrijeme agresije, tako i u vrijeme mira.

Tilman Cilh, osnivač i predsjednik Društva za ugrožene narode, među prvim je organizirao velike demonstracije u Njemačkoj protiv agresije na BiH, na njima okupio desetine hiljada učesnika. Njihovi aktivisti, u znak podrške BiH tokom agresije dolazili su u našu zemlju, hapšeni su i pritvarani.

Kao novinar Dnevnog avaza s grupom majki – žrtava rata, i s tadašnjom kolegicom iz Oslobođenja, u organizaciji Društva, na putu u Hag, u Getingenu – mjestu osnivanja Društva, bili smo gosti njihovih aktivista na čelu sa Tilmanom Cilhom. Nezaboravan je govor koji je tada u pozorištu u Getingenu održala rahmetli Hatidža Mehmedović. Bezbroj je događaja koji asociraju na rad ove svjetske organizacije, što je meni, a vjerujem i kolegi Salihu Brkiću, legendi bh. novinarstva, priznanje koje smo dobili učinilo još značajnijim.

Preporod.info: Novinarka ste izvanrednog doprinosa i iskustva. Kada podvučete paralelu društvenog doprinosa novinara prije rata u Bosni i Hercegovini i nakon njega, a pogotovo danas, koja su Vaša zapažanja?

Hadžić: Novinarstvo je rudarski posao. Mene je u ovom poslu oblikovao rat, trenuci koji, kako bi rekao narod kad vam pukne među očima, učine od vas osobu koja nema vremena da čeka, već trčeći misli.

Prije agresije ja sam radila drugi – administrativni posao, ali sam, dolaskom iz Zvornika u Tuzlu, početkom agresije, imala sreću da je i mene i još jednu grupu mladih kolega okupio poznati novinar Hasan Hadžić. Nisam pristalica priče kako prije agresije ništa nije valjalo. Valjalo je mnogo šta, pa i novinarstvo, zavisno od medija do medija i od novinara do novinara. Doduše, imali ste novinare koji su, prije agresije, svoj ego, nezavisnost, pamet podredili politikama, prije svega, službama koje su služile tim politikama, ali ste imali i novinare koji su i u to vrijeme čuvali i sačuvali svoje ljudsko i profesionalno dostojanstvo.

Kad je došla agresija mnogi su, očekivano, pokazali tu svoju poganu ljudsku i profesionalnu stranu, bili su propagandisti zla i oni se pamte kao istorijska otpad. Neki su i biološki završavali na otpadu. Nisu vrijedni pomena.

Pomena su vrijedni mnogi novinari koji su tokom agresije pokazali ne samo hrabrost i znanje, već su maksimalno čuvali svoj profesionalni dignitet.

Biti ratni reporter i sačuvati sebe od vlastitih emocija dok pišete neki ratni izvještaj ili reportažu, a pred očima vam ginu prijatelji, članovi porodica, nije bilo lako. Najvažnije je, kako u ratu, tako i u miru bilo biti prisutan i svjedočiti događaju, pojavi o kojoj pišete. Ako me pitate jesmo li nekad griješili pa, naravno, da jesmo. Važno je ne dozvoliti sebi da svjesno pogriješite, odnosno slažete, ali, isto tako i na vrijeme prepoznati laž koju vam drugi pokušavaju servirati.

Preporod.info: Novinarski poziv ima specifične izazove. Kada je Vama i u profesionalnom radu, ali i lično bilo najteže raditi svoj posao?

Hadžić: Ja sam, po prirodi, osoba koja ne može da sjedi, kojoj, čak i u ovim godinama, ništa nije teško kad je u pitanju novinarski posao. U ratu sam bila u mnogim situacijama kad kao čovjek budete skršeni od tuge, od bijesa, kad vrisnete pa, dokle više.

Mnoge tegobe sam zaboravila, ali susret sa silovanim djevojčicama iz Podrinja 1992. godine, neću nikad zaboraviti. Tad je, što rekao narod, u meni puklo. Naprosto, iščezao je iz mene strah o onog šta mi može dogoditi. I kad se pomislilo da je najteže pri kraju, onda je došla Srebrenica koja je sve ono crno do tada, zacrnila još više. Slomi to čovjeka, ali, valjda, japija od koje ste, ponovo vas uspravi.

Mnogo je toga što je i u miru bilo “najteže”. Meni, lično, bila je najteža svaka novootvorena grobnica, svaki susret s majkama koje pokušavaju, među iskomadanim ljudskim tijelima, prepoznati svoje dijete, brata, supruga. Moj prvi susret s grobnicom kod Zvornika u kojoj se nalazilo, čini mi se, 274 tijela, uglavnom mojih poznanika, komšija, među kojima i tijelo kućnog prijatelja moje porodice, poznatog crtača stripa Omera Omerovića, pamtit ću dok sam živa. I sad mi je pred očima slika kako nad grobnicom, mahom Zvorničani, moji poznanici, pokušavaju saznati da li su tijela njihovih članova porodica, ubijenih 1992. godine, možda u toj grobnici.

U vrijeme mira, bilo je okršaja i s politikama i s političarima, ali oni su mi, pored svega šta sam preživjela i vidjela, zaista, bili i ostali nebitni.

Preporod.info: Kada pogledate trenutačnu novinarsku scenu u Bosni i Hercegovini šta je, prema Vašem mišljenju ono što bi novinari mogli bolje ili više uraditi za društvo, a istovremeno šta bi se eventualno moglo popraviti za bolji položaj novinara?

Hadžić: Novinarstvo je, rekla sam vam, rudarski posao za onog ko hoće da ga profesionalno radi. No, nije ogledalo krivo za moje ružno lice, pa ni novinari nisu krivi za stanje u društvu, u državi. Novinar je živ insan, ima porodicu, mora obezbijediti osnovne uslove za život. Pitam kako novinar može kvalitetno raditi svoj posao, ako na zadatak ide u strepnji hoće li mu, gazda ili urednik, kad se vrati sa zadatka, zbog toga što se ne sviđa nekom trećerazrednom karakteru u politici, kazati da više neće raditi u toj medijskoj kući, ili mu reći da je premješten na drugu poziciju na kojoj ne može da iskaže svoju kreativnost. Raditi pod tim stresom je strašno, a znam mnoge koji i danas rade u takvom ambijentu. Ja sam radila u dnevnoj redakciji gdje je stres neizbježan, ali sam imala podršku i razumijevanje ljudi s kojim sam radila. I sve se podnosilo. Na tome sam im i danas zahvalna.

Preporod.info: U toku je predizborna kampanja i bez želje da govorimo o bilo kojem pojedincu ili stranci specifično, možete li prokomentarisati (ne)sposobnost populacije da racionalno rasuđuje i objektivno komentariše ili postajemo zaluđeni političkim strankama i pojedincima unutar stranaka?

Hadžić: Mi smo mala država gdje, skoro, svako svakoga poznaje. Kako bi rekao legendarni, rahmetli Bracika, mi smo država kojoj sav narod može u Šuhrinu demirliju stati. Ljudi su umorni od izbora, ali, polako, s vremenom i s čestim izborima ti ljudi sazrijevaju na način klasifikacije političkih prioriteta. Većina je u stanju prepoznati ko ih u politici vara, da ne kažem, laže i ko im istinu govori. Ko radi za dobro države, a ko državi guli rebra.

Kad pogledam kakvi nas pojedini likovi gledaju s predizbornih plakata i pred ove izbore, uhvati me strah gori nego 1992. godine. Gledam, svjedočim kako pojedine političke barabe, neznalice s kupljenim diplomama, šverceri krvlju naših šehida, pokušavaju da se domognu skupštinskih klupa odakle će da odlučuju o sudbini države i, što je najgore, misle da ljudi ne znaju njihove namjere, ali i domete. Varaju se, vjerujte. Možda će takvi nekoga kupiti i potkupiti, ali sve ima svoj rok trajanja.

Ono što me kao osobu raduje jeste da je u narodu više onih u kojim je sazrela svijest o potrebi očuvanja države, posebno u okolnostima u kojima se naša država trenutno nalazi, a ne o očuvanju neke partije ili njenog lidera.

Hrabri me, na primjer, činjenica da uz ljude sa zavidnim političkim stažom, čiji odnos prema očuvanju države nikad nije bio upitan, a ima ih u svim političkim partijama, iz tih istih političkih partija, polako, ali hrabro “glavu pomaljaju” neki novi, kvalitetni, mlađi ljudi.

(Preporod.info)