Allahovo uže, razumiju li današnji muslimani, šta je to?
Jedan od najčešće citiranih kur’anskih ajeta, za vrijeme hutbi i predavanja, a po kojem se najmanje postupa i radi u našoj stvarnosti, jeste časni ajet:“ „Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali.“ (Ali Imran, 103)
Božiji imperativ: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte“, jasno ukazuje, da svi muslimani, bez obzira u kojem vremenu živjeli, dužni su i obavezni, držati se čvrsto Allahovih uputa, savjeta i naredbi, objavljenih Kur’anom a dostavljenih preko Poslanika, a.s. Kur’anski univerzalni imperativ, kojim se naređuje apsolutno jedinstvo, važi i za naše vrijeme. Dakle, bez obzira na mezheb, pravac i pokret, dužni smo se, kao muslimani, držati Allahova užeta a ono je garant uspješnog jedinstva i napretka.
Svi muslimani i sva ulema, složni su, da je Kur’an prvi i glavni izvor Šerijata. Kao Allahov govor u koji nema sumnje, koji svojim pozivom spaja, jača i ujedinjuje, pa zar je problem, da kao savršeno i precizno Božije djelo, puno mudrosti i ljepote, ne bude dovoljan faktor u izgradnji muslimanskog jedinstva?
Ono što Kur’an nudi i naređuje, dovoljno je da se svi pronađemo kao muslimani i kao takvi ujedinimo. Temelji i glavni propisi vjere, naređeni su Kur’anom i kao takvi, za sve muslimane svijeta su obavezujući, kad je u pitanju vjerovanje u njih ili pridržavanje (praktikovanje) istih. Imanske i islamske poslanice, od vjerovanja u Allaha (tevhid) pa do obavljanja hadža, srž Božijeg dina i Poslaničke misije, dovoljne su, da ummet bude jedinstven u držanju za Allahovo uže. Fikhska razilaženja i historijske nesuglasice među muslimanima, treba da budu povod za zdrav dijalog kako bi nas rezultati istog zbližili i ojačali.
Ako nismo dorasli, da se kroz i preko Kur’ana ujedinimo ili pomirimo, kako onda da se ujedinimo preko sunizma, šiizma, sufizma, kako da se ujedinimo preko ihvanija, selefija, tebligija i ostalih pravaca i pokreta?
Danas, ako pogledamo, posebno preko društvenih mreža i raznih foruma, vidjet ćemo da muslimani, veoma često i učeni među njima, i nakon 1400. godina, troše energiju u beskonačnim raspravama, na jedne te iste stvari. U arapskom svijetu, osnivaju se posebni TV kanali, samo da bi se vršile rasprave, debate, odgovori i prozivanja. I što je najzanimljivije, u većini slučajeva, nema dogovora niti zajedničke riječi. Da, nakon 1400. godina, od rasprava pa do hiljade ispisanih knjiga i djela, opet nema dogovora, a gdje nema dogovora, slabo ima poštivanja i jedinstva. Ali zato ima razdora, mržnje, odbojonosti, pa čak i ratovanja. Besplodnim raspravama, dali smo prednost u odnosu na Allahovo pozivanje na jedinstvo i držanje za Njegovo Uzvišeno uže, Kur’an časni.
Često se pitam, kakva je to korist za ummet općenito ali i za mene, kao pojedinca, da nako 1400. godina, muslimani satima i danima raspravljaju o tome, gdje je ustvari ukopana hazreti Fatima, r.a.? Zašto je ukopana noću, da li je hazreti Ebu Bekr, Poslanikov, a.s., pravedni halifa, pogriješio što nije dao komad zemlje (Fidek), Fatimi, r.a., ili nije. Da, muslimani se i dan danas, nakon 1400. godina, svađaju oko komadića imetka. Muslimani nikako da shvate, da mi od toga nemamo ništa. Čak, kad bi sada Fatima i Ebu Bekr, r.a., ustali iz kaburova i kazali nam istinu, mi od toga nemamo ništa, oni su bili i živjeli, njihova djela i postupci, samo su njihova i za njih će odgovarati, a na nama je da ih volimo i kao takve poštujemo. Mi imamo problem Palestine, Sirije, Iraka i drugih država. Imamo problem neznanja, rasprostranjenosti grijeha, udaljavanje od vjere i drugi problemi, koji bi velikog hazreti Omera bacili na postelju. Nama više nije problem, ko je trebao biti prvi halifa, da li je Fatimi, r.a., trebala pripasti njiva Fedek i druge davno prevaziđene stvari iz naše historije.
Za Akos.ba piše: Saudin Cokoja
