Allahovo svjetlo

Dragi mladiću, djevojko, čovječe, ti koji vjeruješ, tebi govorim…

Nalaziš se u svijetu koji te okružuje u svoj svojoj čudesnoj raznolikosti. Na svakom koraku susrećeš život koji nastaje, traje i gasi se. Smrt, nijemi svjedok čuda, svakodnevno, u svim mogućim oblicima prolazi, bliže ili dalje, pored tebe. Kao da te želi upozoriti na ozbiljnost svih događaja koji se zbivaju. Zastaje ti dah pred sitnim bićima, koja otkrivaš mikroskopom, diviš se letu ptice, neumornom i plodonosnom radu pčele. Nemaš dovoljno riječi kojima iskazuješ svoje čuđenje pred složenošću mozga ili neshvatljivom građom ljudskog oka. Razmišljaš u noći o beskrajnim nebeskim prostorima, kad se pred tobom na vedrom nebu ukaže bezbroj zvijezda. Razmišljaš o ogromnim nebeskim tijelima, koja nepogrešivo i tačno plove kroz svemir u začuđujućoj tajnovitoj harmoniji. Vjerovatno, bar mišlju, pokušavaš da se upustiš u prostore vremena, svemira i svega onog što se nalazi iza toga. Posigurno se pitaš: šta je to vrijeme? Otkada i dokada je sve ovo, sav ovaj život koji nas okružuje? Pitaš se otkuda dolaziš i kuda ideš. Pokušavaš prodrijeti u bit i smisao beskonačnog. Ali zastaješ, zastaješ, kao što su bezbrojni mnogi prije tebe zastajali umom i mišlju svojom. Zastaješ, kao što će ubuduće bezbrojni zastajati. Um čovječiji zastao je pred zastorom koji se ne može proći. Iza njega je tajna, vječni nijemi zid, neprekidna šutnja. Osjećaš, sigurno, usamljenost, napuštenost, možda izgubljenost u bespuću neznanja i nerazjašnjivih tajni. Možda te hvata strah pred neizvjesnošću života, pred čudom smrti i nezaobilaznim grobom koji sve ljude, pa i tebe očekuje…

Međutim, znaj, sigurno znaj: niko nije napušten, niko nije sam, niko nije izgubljen… Davno, vrlo davno, od prvog čovjeka Adema, a.s., pa kroz čitavu povijest Zemlje, Milostivi Allah, dž.š., Tvorac svega, u neizmjernoj Svojoj dobroti darivao je ljudskom rodu svoju veliku poruku, veliku nauku, u kojoj obznanjuje tajnu i svrhu života, put vječne sreće i spasa. Objava nauke dolazila je preko niza časnih i odabranih ljudi, Božijih poslanika, sve do posljednjeg poslanika Muhammeda, a.s. On prenese Kur’an, koji će kao svjetlo Allahovo do konca svijeta obasjavati ljudski rod. Ta velika vijest bi objavljena u Mekki, u Arabiji, pustinjskoj i tajnovitoj zemlji, u VII stoljeću po Isau, a.s. Tada Arabijom vladahu bezobzirni bogataši, robovlasnici, oholi i nadmeni silnici. Živjeli su u raskoši i obilju, a većina naroda tavorila je u velikoj neimaštini. Nemoral, orgije i ludačko pijančenje, bijaše osnov njihovog življenja. Služili su ih robovi i ropkinje, svedeni na položaj poslušnih životinja. Novac je gospodario dušama i tijelima. Zlato je postalo predmet obožavanja i jedina vrijednost. Laži, prevare, krađe, ogovaranja, potvaranja, razvrat – carevahu u tom bolesnom društvu. Bijeda, glad i zaraze uništavali su siromašni svijet. Zakopavana su tek rođena živa ženska djeca. Sve čovječno, sve plemenito što krasi čovjeka kao biće osobitog položaja na Zemlji, bijaše skoro potpuno prekriveno velom zaborava. Stanovnici Arabije pali su na najniže stepene ljudskog dostojanstva. Kameni kumiri vladali su dušama idolopoklonika.. Tamasti, tmurni oblaci nadvili su se nad horizontima ljudskih dobrih nastojanja, vrlina i plemenitih pobuda. I u takvom crnom i teškom dobu rodio se u Mekki Muhammed, sin Abdullahov, od roda Hašimova iz plemena Kurejš. U moru zla i poroka, kao rijetka luca svjetla, rastao je i razvijao se. Nasuprot silnoj premoći snaga mraka, življaše Muhammed, plemenit, skroman, dobar, hrabar, krepostan i blag. Prozvaše ga Emin, to jest Vjerni, Pouzdani, Pošteni, zbog odlika njegovog karaktera. Oženi se isto tako dobrom i plemenitom ženom, časnom i poštenom Hatidžom.

Kad se Muhammed, a.s., približio četrdesetim godinama života, poče se osamljivati u pećini na brdu Hira, u blizini Mekke. Muhammeda, a.s., mučilo je zlo koje je vladalo Mekkom i čitavom Arabijom. Boljele su ga opačine i zloća koji vladahu svud. On je na brdu Hira, u tišini pećine, u punoj osami nalazio svoj mir. Satima je gledao daleke horizonte, plavetnilo danjeg neba i sjaj zvijezda u noćnim tminama. Ponirao je u dušu prirode kroz travu i cvijet, kroz hod mrava, kroz pauka i njegovu mrežu, kroz pticu u letu. Muhammed, a.s., postepeno se počeo bližiti Istini, koju još nije znao i koju još nije mogao shvatiti. Njegova duša, plemenita i velika, spremala se da primi Veliku Spoznaju, Sigurno Znanje, Otkrov zastora sa Velike Tajne. To bijaše volja Allahova, dž.š. I jedne noći, uoči dvadeset sedmog dana mjeseca ramazana, pred Muhammedom, a.s., zamišljenim I utonulim u duboke misli, odjednom blijesnu Svjetlo, zasja pećina… Muhammed, a .s., uzdrhra, podiže ruke, da zakloni oči. Svjetlost se pretvaraše u lik. Muhammed, a.s., ču jasno riječi: O Muhammede, sine Abdullahov! Ja, melek Džibril, donosim ti od Allaha, Gospodara Svjetova, Radosnu Vijest. Odabran si za Allahova Poslanika!” Melek zatim pokaza Muhammedu, a.s., kako da uzme abdest. Potom ga pozva da uči, a kad Muhammed, odgovori da ne zna, Džibril poziv ponovi, a Muhammed odgovaraše da ne zna. To se ponovi tri puta. Zatim Džibril poče govoriti: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Uči, u ime Gospodara tvoga, Koji stvara, Stvara čovjeka od zakvačka! Uči, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji poučava čovjeka ono sto ne zna. (Kur’an 96, 1-5)

Svjetlo Džibrilovo poče polahko da gasne, a lik tiho nestajaše. Muhammed, a.s., sav u drhtaju, u čudnoj groznici, iz pećine požuri kući da sa Hatidžom, vjernom ženom, podijeli uzbudljivu Veliku Vijest. Hatidža se u prvi mah prepade vidjevši uzbuđenog i zadihanog supruga. Ali, kad joj Muhammed, a.s., ispriča što je vidio i čuo, Hatidža se obradova, radosna zbog velike milosti koja obasja plemenitog i dobrog Muhammeda, a.s. Ni trena ne posumnja u istinitos Velike Vijesti. Znala je Hatidža dobro kako divno i veliko srce ima Muhammed, a.s., kako sjajne vrline njega krase. Muhammed, a.s., imao je zaista sva svojstva da bude nagrađen poslanstvom. I zato Hatidža obradova Muhammeda, a.s.: “Tako mi Onog, u Čijoj je moći moj život, ja sam potpuno sigurna da si ti uistinu dobio Objavu i da si Božiji poslanik.” I tako Muhammed, a.s., u Hatidži dobi svog prvog odanog pristašu. 

Događaj u pećini Hira potpuno obuze Muhammeda,a.s. Sav je bio u plamenu uznositom. “Uči u ime Allaha… Uči u ime Allaha…”, zvonilo je u Muhammedovim, a.s., ušima. Allahova Riječ obuzela je cijelo njegovo biće. Muhammed, a.s., predavao je svoj život velikoj misiji. Veliku Vijest, Radosnu Vijest, primio je u svoje vjerničko srce s plemenitim ciljem da je objavi ljudskom rodu. Allahova riječ i poruka poče se prenositi iz srca Muhammedova, a.s., u srca dobrih ljudi: čestitog Alije, dobrog Ebu Bekira, plemenitog Bilala… Vjera u Allaha kao divno svjetlo poče otklanjati tminu idolopoklonstva. Islam se poče širiti, ali tajno, skriveno, skoro šapatom. Narednih dana i noći, narednih sedmica i mjeseci prenošena je Velika Poruka po izbama, po trgovima, u pustinji i oazama. “O Zejde, sine Harisov, o Osmane, o Zubejre, o Hamza, čuli su se povici… Došla je Velika Vijest, radost za svakog čovjeka. Muhammed, sin Abdullahov, neka je Allaho¬va Milost na njemu, obdaren je Allahovim poslanstvom, sa svetom misijom da islam objavi čitavom ljudskom rodu.” A šapatom, tihe su riječi išle, pitale: “A što propovijeda Muhammed, sin Abdullahov, kakavu poruku nam on donosi od Tvorca svega živog i neživog?” I iz srca u srca, kao bistri potok protjecahu Velike Riječi. Muhammed, a.s., propovijeda čistu vjeru u Jednog Boga. Poručuje da nema drugog božanstva osim Allaha, dž.š., poručuje ljudima da budu braća, da budu dobri prema roditeljima, bližnjim, da budu kreposni, čestiti, plemeniti, skromni, hrabri i ponosni. Muhammed, a.s., poručuje ljudi¬ma da višak imetka dijele siromašnim, poziva na pravedan postupak, preporučuje oslobađanje robova, poziva da se cijeni čovjek i ljudsko dostojanstvo, da se poruše kumiri, da Kaba postane čista, da se uspostave Allahovi zakoni među ljudima. Muhammed poziva na preporod ljudskog roda, na veliki pohod ka miru, ljubavi i spasu na oba svijeta.

On otkriva tajne života,objašnjava sve što je bilo neznano,pokazuje što je smisao življenja. Muhammed Resulullah poručuje da je Allah povjerio čovjeku veliku misiju na Zemlji: da čovjek postane čovjek, da čovjek dosegne najveće duhovne visine, da čovjek postigne najveću moguću sreću. I zato Muhammed Resulullah poziva na put ka svijetlu I savršenstvu duše, da čovjek jednog dana, kada smrtni čas dođe,smireno može stati pred Stvoritelja I reći Mu: “Bože moj dragi,sve što jesam, jedino Tebi zahvaljujem. Bože Veliki, Tebi I samo Tebi se sav potpuno predajem. Dajem Ti svoju dušu, svoje misli, svoje srce.Sav moj život, sva moja snaga,sve moje riječi I djela,nastojah da budu na Tvome putu.Podari mi Svoju Milost na Danu konačnog suda.’ A Allah,potpuno predanim pred smrtni čas,govori: A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a I On s tobom zadovoljan, pa uđi među vrtove Moje, I uđi u Džennet Moj! (Kur’an,89:27-30)

I tako se čovjeku rasvijetli zora Allahove Nauke, Sigurne Spoznaje. Istina Allahovih riječi doprije do ljudskih srca. Allahovo svijetlo osvijetli ljudske duše. Kroz Kur’an Allah govori, poziva ljude na Spas. Da li ljudi čuju glas Sigurne Istine? Islamska Nauka pita, meleki pitaju,pa I sva priroda pita: Hoćeš li, čovječe, pružiti svoje ruke ka Miru, Spasu I Sreći? Hoćeš li pokušati da postaneš potpuni, pravi čovjek? Želiš li ispuniti svoj život smislom I svrhom, koje prelaze granice smrti I sežu u vječnost? Hoćeš li da dosegneš najviše stepene duhovnog savršenstva?

O Čovječe,ti kojeg je Allah, dž.š.,stvorio u najljepšem obliku, kojem je podvrgao sve što je na nebesima I Zemlji, kojeg je postavio Svojim namjesnikom na Zemlji, kojem je udahnuo od Svog Duha, kojem je poklonio veliko povjerenje, odgovori: Hoćeš li se pozivu Božijem odazvati? O čovječe! Allahovo Svjetlo otkriva ti smisao postojanja, upućuje te na Sigurno Saznanje, rasvjetljava Veliku Tajnu, uči te da budeš vječno sretan! A da bi bio vječno sretan, da bi postigao apsolutni mir, čovjek se mora truditi da usavrši svoju dušu, da je uzdigne na najveće duhovne stepene. Kako dostići te vrijednosti pokazuje islam: Tako mi duše i Onoga Koji ju je upotpunio, pa je osposobio za njezino griješenje i njezinu bogobojaznost onaj će naći spas koji dušu očisti, a štetiće onaj koji dušu pokvari i zavede. (Kur’an, 91: 7-10) Resulullah Muhammed, a.s., rekao je: “Poslan sam da usavršim plemenite ćudi.”

Autor: Munir Gavrankapetanović

Iz knjige: Snagom vjere do savršenstva duše

Akos.bA