Allah, dž.š., mi je podario smiraj

Iako već dugi niz godina nisam sastavila nijedan tekst, uz Allahovu pomoć, s vama ću podijeliti svoju životnu priču o svojim iskušenjima i povratku islamu. Udala sam se jako mlada i otišla s mužem u Njemačku. Prve godine koje sam tu provela bile su jako tužne, plakala sam iz dana u dan, osjećala sam nostalgiju, nedostajao mi je…

moj brat za kojeg sam bila jako vezana, nedostajali su mi roditelji, čak mi je nedostajao i konin horoz Džudža koji mi je redovno skakao za vrat i od kojeg sam se uvijek krila. Godine su se nizale jedna za drugom, rodila sam djevojčicu i život je koliko-toliko postao podnošljiv. Radovala sam se dječijem osmijehu, radovala sam se i majčinom glasu kada bih je nazvala telefonom iako bi taj razgovor završavao nakon nekoliko minuta jer duži razgovor nisam sebi mogla priuštiti.

Jedno vrijeme počela sam na sebi da primjećujem zdravstvene promjene: jaki kašalj i gubljenje apetita. Išla sam doktoru, čini mi se, sedmično, pila sam svakojake antibiotike, ali nikakvog poboljšanja nije bilo. I pored takvog stanja, rodila sam sina i postala još sretnija što će naš dom uljepšati još jedan dječiji glasić.

Tri mjeseca poslije poroda, dobila sam jake napade kašlja i tada odlazim na CT pluća. Sjedila sam s mužem u čekaonici. Ženski glas prozva moje ime, te ja lijenim korakom uđoh u tu malu sobicu, osjećajući se tako bespomoćno, činilo mi se u tom momentu da je zrno maka veće od mene. U toku snimanja čula sam taj isti ženski glas kako s nekim razgovara: “Pa ona je tek osamdeset drugo godište!“ U tom momentu sve mi je bilo jasno.

Iz te sobe prešla sam u drugu. Nakon što smo moj muž i ja sjeli, oči su na bile uprte u pravcu doktora koji je zabrinuto posmatrao slike pluća na velikim monitorima. Tihim, gotovo nečujnim glasom, doktor mi se obratio i rekao: “Nažalost, vaše lijevo plućno krilo skoro nema više nikakve funkcije, a na bronhijama imate okruglu izraslinu.” Kasnije sam na uputnici za bolnicu pročitala da je to ustvari tumor. Kroz glavu mi je prošlo hiljadu misli: otkud sad to, pa ja imam samo dvadeset dvije godine…

Sedmicu dana poslije primljena sam u bolnicu. Sin koji je imao tri mjeseca bio je uz mene. Sljedeći dan, nakon što sam nahranila sina, ostavljam ga u nekom željeznom krevetiću i odlazim u operacionu salu. Budim se s mišlju da će sve biti u redu. Na putu prema mojoj sobi, u polubudnom stanju gledam slike tumora koji mi je izvađen i koji je bio poprilično velik. Poslije operacije, doktori mi govore da ovo nije jedina operacija te da je to tek početak.

Šest sedmica poslije, ponovo odlazim u bolnicu. Tu noć pred operaciju, hodala sam po svojoj sobi, moleći Allaha da bude sve u redu i govoreći: “O Allahu, ostavi me u životu zbog moje djece, pokoravat ću Ti se dok sam živa!“ Dove su izlazile iz mojih usta, iako tada ni sama nisam znala da su to bile dove, da mi Allah oprosti to moje neznanje.

Jutro je napokon osvanulo i ja odlazim u operacionu salu. Nakon što sam se probudila, u moju sobu dolazi mnoštvo doktora govoreći kako na mojim plućima i bronhijama nema tumora te da nema potrebe za daljom operacijom… Prosto ni sami nisu mogli da povjeruju u to što su vidjeli… Allahu ekber! Rečeno mi je da taj tumor dobije jedna osoba u cijelom svijetu svake pete godine te da on ne može da metastazira na druge organe. Za doktore je moj slučaj bio nešto sasvim novo, iako u tu bolnicu svakodnevno dođe po nekoliko pacijenata sa tumorom na plućima.

Prokleti šejtan me, i pored moga obećanja Allahu, odvraćao od vjere, i dalje nisam obavljala namaz i dalje je moj život bio isti kao i prije moje bolesti. Pokušavala sam da obavljam namaz, ali nikako nisam mogla, šejtan je bio jači od mene. Prošlo je nekoliko godina poslije toga, kao posljedicu moje bolesti i svega kroz što sam prošla, počela sam dobijati napade anksioznosti. Taj strah bio je tako jak da sam danima ležala u krevetu i nisam se mogla pomaknuti. Svome mužu stalno sam ponavljala da mi je ovo prava kazna od Allaha zbog moje neposlušnosti. Taj strah bio je mnogo gori nego one operacije koje sam imala na plućima.

To ljeto odlazim u Bosnu onako poluživa, puna straha i nelagode. Kada sam došla kod roditelja, sa moje strane dolazio je samo plač. Duša je vapila za Allahom, tražila spas, tražila izlaz… A zar spas ne dolazi od Allaha? Tada sam otišla kod nekog hodže da mi uči iz Kur´ana, da mi olakša moju patnju, estaghfirullah, a ja nemam ni namaza… Kako je insan nezahvalan svom Gospodaru. Tražimo Njegovu pomoć samo kada nas stigne neka nedaća. Kada je hodža završio, upitao me da li klanjam, a ja sam, onako puna stida, klimnula glavom. Njegov pogled rekao mi je više nego stotinu riječi.

Vratila sam se u roditeljsku kuću, uzela abdest i pala Allahu na sedždu, elhamdulillah… Allahu ekber! Skoro dvije godine klanjala sam namaz, ali duša mi je i pored toga bila nemirna. Često sam znala sama sa sobom svoditi račune, uvidjela sam da je sve oko mene grijeh, da od svoje vjere imam samo mali dio. Pitala sam samu sebe, dokle ću da se „šetam“ bez mahrame, zar da se jednim Allahovim naredbama pokoravam, a drugim ne? Počela sam onako diplomatski da pripremam roditelje i okolinu na to. Nije bilo nimalo lahko, ali to je priča sama za sebe, iskušenja su bila velika i u tom pogledu.

Jedno jutro zakasnila sam da klanjam sabah-namaz, bila sam jako ljuta na samu sebe. Uzela sam abdest i naklanjala namaz. Ponovo sam skinula mahramu jer sam djecu morala da vodim u školu i vrtić. Kratko sam zastala pred ogledalom i kao da mi nešto reče da je došlo vrijeme za hidžab.

Subhanallah, u tom momentu osjetila sam toliku sreću. Stavila sam najljepšu mahramu, uzela svoju dječicu za ruke i, čini mi se, da nisam hodala ulicom nego letjela, jer su mi koraci bili tako neopisivo lagani… Elhamdulillah, pobijedila sam prokletog šejtana. To je moj džihad i moj ponos, i pored toga što živim u malom kršćanskom gradu, moja ljubav prema Allahu, dž.š., bila je velika te me nije zanimalo šta će reći ljudi na ulici kad me vide. Allahovom milošću, osjetila sam mnogo više respekta od poznanika kršćana nego prije mog hidžaba. Bilo je i nekoliko kršćanki koje su me zaustavljale na ulici i govorile kako je moj hidžab lijep.

Allah, dž.š., podario mi je smiraj, proširio je moje znanje o islamu, dao mi je da moj muž, iako je uvijek bio hairli muž, bude još bolji i da zajedno uživamo u blagodatima islama. Zna Allah, dž.š., koliko Njegova robinja voli djecu, pa mi je i pored bolesti moga tijela podario još jednu kćerkicu i evo dok završavam priču, svakog trena očekujem da me mili glasić dozove, podari mi još jedan osmijeh i učini da još više zahvaljujem Allahu, dž.š., na Njegovoj uputi, Njegovim iskušenjima kojima me je iskušao, Njegovim bezbrojnim blagodatima i milostima koje na nas spušta svaki dan…

Kaže Ibn el-Dževzi: “Svaki čovjek treba da se sprema za smrt i da se ne zavarava mladošću i zdravljem misleći da mu smrt neće doći dok je mladić i dok je zdrav, a kada danas pogledamo, vidjet ćemo da više omladina umire nego starci.

Ne odugovlačimo sa traženjem oprosta od Allaha, subhanehu ve te`ala, i pokornošću prema Njemu jer smrt dolazi iznenada. Molim Allaha, dž.š., da nas učvrsti na Svom putu, da nam se smiluje, oprosti naše grijehe i uvede nas u Džennnetul-Firdevs!

Sestra D. Dž.

n-um.com