Alimi su dinsko blago naše Zajednice

Naša časna ulema. To su naši učitelji, naši duhovni učitelji, naši duhovni roditelji. Oni su vrata kroz koja nam Allah šalje uputu i znanje. Preko njih nas Allah poučava Kur’anu. Allah kaže:”Allah poučava Kur’anu” (Er-Rahman, 2.) Oni su vrata koja nas vode pokornosti Stvoritelju. Ulema dok govori o putu kojeg trebamo preći, da bismo postigli Allahovo zadovoljstvo, tačno se vidi da je ona taj put prešla, poznaje ga, on je siguran, poznat, čeka nas da i mi njime hodimo.

Savršenost je samo Božije svojstvo. Ljudi ne razumiju savršenost. Savršenost se ne može ni razumjeti. Naše poimanje savršenosti je nesavršeno. Nesavršenost uleme je test tebi i tvojoj duši. Neka te ne zbunjuje što ulema nije kao Muhammed, a. s. Znaj da niko nije nikada bio kao Muhammed, a. s. Znaj da su Božiji poslanici na zemlji, ni oni ne bi dostigli odgoj, znanje, primjenjivanje, pobožnost koju je imao Muhammed, a. s. Zato je velika hrabrost zamjeriti ulemi na tome što nije dostigla tu deredžu. Muhammed, a. s. je naš uzor ali nedostižan, međutim, ulema je najbliža tom idealu. Ona je najbliža svome Poslaniku, a. s.
Znaj, da se ulema mnogo kaje i čisti. Alimi ne donose brzo odluke. Odluke se donose savjetovanjem i dugim promišljanjima. Važne odluke se ne donose bez Allaha i Njegovog Poslanika, a. s. (Hudžurat, 1.) Alimi bdiju danima, i noćima, tražeći odgovore na pitanja iz želje da se donese prava odluka, svaka je važna, najvažnija. Za svaku odluku će se odgovarati pred Licem Svevišnjim. Zato ibadet provedem noćima u samoći sa Gospodarom, donoseći salavate na Poslanika, a. s. je jedini put kojim alimi tragaju za pravim rješenjima.

Blagodat je biti od koristi ulemi, biti na usluzi. S njom hoditi do Božijeg zadovoljstva. To je najsigurniji put. Gledati u lice alimu je blagodat, slušati ga također blagodat. Insan se okoristi prisustva alima i tokom sna, pa makar u snu ne dobili nikakav znak osim šutnje. I šutnja je išaret. A tek riječ, zlata vrijedna. Sadržajna, uvijek mudra, i u snu i na javi. Malo je prilika kada naša mu’minska duša bolje zrije i kada se iman brže puni do trenutka kada gledamo i slušamo ulemu kada govori. Čini se da u tim trenucima najduže i najviše pređemo puta duhovne zrelosti. Zato hrlimo i slušamo ulemu. Tada kilometre ne brojimo, umor ne poznajemo, na tom putovanju prema Allahu najsigurniji smo sa ulemom. Alimi znaju put.

Naš narod voli ulemu, voli imama, glavnog imama, muftiju, naš narod voli reisu-l-ulemu. Naš narod zna da je ta ljubav obostrana. Niko ne cijeni naš narod kao njegova ulema. Niko se ne brine više o našem narodu kao ulema. Niko ne plače više nad nesrećom koja je zadesila naš narod kao ulema. Ulema dovi Allahu za naš narod. Kao što i narod dovi za ulemu. Ulema brine za svoj narod.

Divna li je naša ulema. Svijetla li su njihova lica. Zadovoljstvo je u njih gledati. Od njih učiti. Od ljepote, insan se postidi, zbuni…

Sanel ef. Hodžić, imam u džematu Obodnica
(Tekst objavljen u Preporodu – 15.8. 2017.godine, str.35)

Akos.ba