Alija Nametak – Bajram žrtava

I tako, sjećam se dobro naših, Bajrama. Sve bi nas majka, lahko joj duši bilo, izmila ranom zorom, iščešljala naše svilene kose, obukla nam muškim eakširice i fermene, a djevojkama dimije i ječerme preko svilača košulja. Ali meni su u pameti bolje ostali Kurban-Bajrami od ramazanskih. Najviše radi kurbana. Kad bi otac, duši mu raj bio naselje, izveo najprije svoga vitoroga ovna, a Mušan Trbonja ga povalio i sputao mu noge da se ne koprca, mi bi se izmakli i izdaleka gledali kako očev svijetao nož ljeska na ranom suncu, što se kroz granje proveralo do naših svilenih i čohanih oprava. Pa bi se onda sagnuo nad ovna i u nama bi, makar da smo se istom iznad zemlje vidjeli, srce se steglo i na čas življe udaralo, kad bi otac pun vjere spominjao Božje Ime i Veličinu.

Mi bi se sašaptavali: – Sad ovan vidi zlatan nož pred očima. A otac bi samo jednim odlučnim kretom prerezao grkljan ovnu, prekinuo moždinu u vratnom kralješku, a kako je bio lahke ruke, ovan bi bez trzaja umro i zacaklila bi mu se ženica kao jakut. Ja sam tada znao da je to žrtva. To je uspomena na čas, kad je Bog poslao Ibrahimu ovna da ga žrtvuje mjesto sina Ishaka. I ovan je bio žrtva za čovjeka. Pa bi onda otac poklao ovnove materine i naše, za svako dijete po jedno, i mi bismo jedva čekali kad će se ovnovi sadrijeti, da dobije svako od nas desni bubreg od ovna, da ga onda pržimo na žeravi.

I eto što je bilo za udaju, udade se, što za ženidbu, oženi se, stari pomriješe, a ja ostah sam. Sam samcat, kao jedna grana na okljaštrenu dubu. A sobom sam to htio.Vidiš, ja sam sobom htio da budem Kurban, žrtva. Odbacio sam svoj mir, odbacio sam tišinu porodičnog gnijezda, žrtvovao sam one lijepe osjećaje, koje čovjek ima kad vidi rast i razvijanje svoga potomstva pod svojom paskom, žrtvovao, sam mogućnost osnutka jedne porodice radi ove velike naše porodice, radi ovoga svijeta, što kroz njegove žile teče krv kao što je moja. Pitaćeš me, kako? Eto ovako se to razvijalo prije nego ti se i otac rodio.

A da bi se mogao svega tačno sjetiti, da bi to mogao oživiti, on je potegao dobrano i kad je oćutio da je krv oživjela kao i onda kad se to sve dešavalo, pustio naglo nekoliko dimova, iz kojih mu se glava pomaljala kao kakova strma klisura iz oblaka što su pokrili čitavu krajinu. Olimpijski je govorio i često više sebi. Na mahove se činilo da to on sam sebi priča, da se ispovijeda samom sebi.

Nebo je bilo oblačno i gromovi se stresali, a zrak je bio težak i pritiskao nas na zemlju, čvrsto smo se noktima u nju žarili, a onda su došli drugi. Ubijali smo ih, a i oni su nas. I živjeli smo povučeni, a vrijeme je odmicalo. I kad je odmaklo nekoliko godina (ja sam se tada bio zamomčio), osjetila se sama od sebe potreba, da se i mi krenemo, da se pomaknemo, jer smo bili odavna umrtvljeni.

Ko je imao srce zaboljelo ga je kad je vidio kuda nas nova struja vodi. Ti vidiš, u većoj rijeci na mnogo mjesta se voda uzvraća. Ide u protivnom smjeru od matice. I mi smo u Novom Vremenu bili takovi. Teklo je vrijeme, a mi smo se uporno držali na onom gdje smo prije bili. I, šta više, htjeli i išli u protivnom smjeru. Pa se našlo među nama ljudi, koji su osjetili potrebe Novoga Vremena. I pošli smo, hrabro. Stari svijet vidio u nama izrode svoje. A mi smo, Boga mi, radili nesebično i s oduševljenjem.

Da znaš prvu našu zabavu. Ovaj jedan mali detalj u našem, kad se iz ove perspektive gleda, zaista gigantskom radu. Koliko se tu radilo, koliko je tu utrošeno truda, koliko je tu bilo zdušnog zalaganja da dokažemo da i mi nešto možemo, da smo zdrava materija, od koje se može i nešto novo i zdravo stvoriti. I sve radi ove sirotinje, naše mladeži, naših đaka, od kojih smo mislili stvoriti našu narodnu inteligenciju. Sve prve plemićke porodice, oni stari naši patareni, zauzeli se, trudili se, mučili se da to uspije. Sve bilo za našu omladinu, i niko nije žalio što ostaje u općem poslu mimo svoje na desetke sati.

– Jedan absint, – naručio on konobaru. Na dušak ga strusio i onda se stresao.

– Gorko, ah, –  dahnuo on.

– Ali je ovo grče od čemera što ti sada moram reći. Ne znaš ti kolika je to tegoba prenijeti preko usta.  

Pa vidiš ti danas njih. Velika većina njih ide mimo one, koji su im dali priliku da se školuju, ili, kako običan svijet veli: “da postanu ljudi“, samo im mi to danas ne možemo reći, ako želimo govoriti istinu. Mnogi bi od njih postali ljudi, da smo ih ostavili kod kuće, da čuvaju koze po brdima, a ovako su niko i ništa. Koliko smo samo podlaca odgojili.

Bila je prva naša zabava. Okupilo se tu naroda, Bože mili. Sve je to bilo sjajno, u zlatu i svili, sve je bilo nakićeno kao naše gore u proljeće.

I mi smo nastupali: i sredovječni ljudi i mladež izišla je i pjevala. A mene je boljelo u grlu i parao mi je uši i najmanji nedostatak u našoj pjesmi, jer sam u Pešti i Beču slušao onu glazbu, što su je slušali Švabe i Madžari okupljeni u našoj dvorani, a koji su došli da vide šta mi znamo. I ja sam se kao đače stidio i crvenio radi najsitnijeg propusta u intonaciji. Boljelo me je u duši, što to nije savršeno, ali ja sam sam sebe tješio i opravdavao: Ne smeta. Ne radimo mi stari begovi, stari Patareni i Dobri Bošnjaci, za svoje porodice, radimo za djecu sirotinjsku, koja mogu jednom postati ljudi.

A za taj rad, za podizanje, za buđenje svijeta, treba da čovjek bude slobodan. Pisao sam oštre članke i nisam se bojao. Neka me zatvore, neka me objese, slobodan sam. Niti mi staro kašlje ni nejako plače. Držao sam skupštine i oštro kritikovao Švabu. Nisam se bojao. Slobodan sam bio, žrtvovao sam svoj mir radi slobode, jer samo slobodan čovjek pravi je radnik, a samo je radnik čovjek.

Da, bila je ona lijepa. Mi stari ne znamo kititi i opisivati, ali je bila ljepotica, o kojoj su pjesme kolale po našim mahalama. I ja sam dolazio pod njene penđžere i govorili smo, šaptali. Ko zna šta?! Ko to može i reći, što momak djevojci govori. I pitao sam je jednom što momak ne pita djevojku. Bi li se ona mogla žrtvovati? Kad bi se meni što desilo, bi li to ona mogla čvrsto podnijeti, ne pustiti suzu, ne zaplakati? Bi li mogla popiti gorku čašu, kad bi zatrebalo? A ona je bila samo žena, Bože moj. Možda je mogla, ali se bojala svoje krvi, koja je bila vrela. Htjela je živjeti. A ja sam htio da mi moja porodica ne bude smetnja da živim kao čovjek u svojoj velikoj porodici.

I tako, ja bi samo pomilovao katkad njeno zlatokoso dijete, kad bi naišlo čaršijom, steglo bi me u srcu, što mu ja nisam otac, i ima li smisla što sam izgubio sreću i mir male porodice radi svoje velike, radi naše opće porodice. I ima li smisla ova velika žrtva, koju sam donio svojoj slobodi.

Možda se ja sada ne bih skitao po tuđu svijetu, nego bi išao od prijatelja do prijatelja, stegnuo mu ruku na ovaj naš veliki Bajram, Bajram žrtava, dolazili bi oni meni u pohode i ja bih prvo njegovo jutro klao kurbane sebi i svojoj djeci, dok bi sunce svojim zlatom izmivalo njihove glave.

Za Akos.ba priredio: Admir Lisica