Ako ne sada – kada?! Ako ne mi – ko?

Zvuk plača palestinske djece koji se prolama cijelim svijetom je alarm. Alarm, ummetu koji spava. I nikako da se prirodno probudi. Alarm koji zvoni preko pedeset dana. Toliko je, dakle, dubok san ummeta! San nemara! 

 

Buđenje nosi poimanje da smrt više nije strašna koliko život na svijetu kojeg šaka nesoja želi načiniti privatnim posjedom. Po svaku cijenu. Koju krvlju i toprakom plaća – pa ko drugi, do najprije – naš ummet! Čijom dozvolom? Pa – čijom drugom, do najprije – dozvolom nas samih! 

 

Povlačenje prećutno im date dozvole je neophodno od strane baš svakog od nas. Počinje iskrenim monologom. A nastavlja se angažmanom na popravci baš svega što takvom analizom ustanovismo da je u našem domenu. Sve dok ne dođemo do najbolje verzije. Sebe. I svega oko sebe. I, završava se onda kada se završimo i mi.

 

Zar ne bi bila licemjerna žal zbog svirepog ubijanja nedužnih Palestinaca, dok ih nečinjenjem svega što je do nas da to zaustavimo – ubijamo i mi sami: “Zbog onoga što ljudi rade pojavio se metež na kopnu i na moru, da im On da da iskuse nešto od kazne zbog onoga što rade, ne bi li se povratili.” (Er-Rum, 41.)

Zar ne bi bila licemjerna priča o ljubavi prema našoj djeci, dok im činjenjem svega što ne treba u nasljeđe ostavljamo svijet u metežu?

 

Generacijo ummeta, vrijeme je da konačno damo svoj maksimum. Ako ne sada – kada?! Ako ne mi – ko?! Allah u Kur’anu kaže da nas je stvorio da budemo halife (predvodnici) na zemlji – oni koji se pitaju. A to se ne postiže minimalnim zalaganjem. Što sobom sebi svjedočimo! Preoblikujmo stanje svijesti gdje u svakoj nedaći zauzimamo minornu ulogu mrava koji kapljicom vode gasi vatru, i time podržava željenu stranu. Ovog puta nemamo tu opciju – MI SMO STRANA! Koja će na odgovornost biti pozvana!

 

Poenta drage nam priče je upravo u davanju svog maksimuma. Za mrava je kapljica vode – veća od njega samog – maksimum. A za čovjeka je li? Stoga, prepustimo mravu njegovu ulogu a uživimo se u onu koju nam je dodijelio Onaj Koji je svakom biću sa datom mu ulogom uskladio i kapacitete.

 

I, zapamtimo: Halife – ne mravi! Glavne – ne sporedne uloge! Oni koji ne dozvole da vatra izbije – a ne oni koji je kapljicama gase!

 

Sretno!

 

Piše: Fahreta Balić