Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Akida ta'limul-islama

Akida ta'limul-islama

Prije par dana čitam ispod jednog facebook statusa kako se raspravljaju dvojica bosanskih muslimana o tome koja je ”akida najispravnija”. Jedan brani tzv. eš'arijsku, tvrdeći da je 95% ummeta na toj akidi, dočim mu oponira ovaj drugi, tvrdeći da je ”momački” fulao” i da je najispravnija akida ona ”Poslanikova”. Na te njihove silne ”argumentacije i dokaze”, kao šlag na tortu, javlja se brat koji me istinski nasmijao, a koji onako kao kroz šalu kaže: ”Raspravljajte se vi dokle hoćete i pričajte šta hoćete. Ja znam da je većina Bošnjaka na akidi ta'limul-islama.”

Ova me konstatacija nasmijala do suza, jer su riječi ”akida ta'limul-islama” upravo ono što mi je trebalo kako bih u potpunosti bio inspiriran da napišem par riječi i o ovoj, ali i o ”drugim akidama”.

Pojam i oblast akide je veoma značajna stvar za svakog muslimana ponaosob, ali se puno više piše, govori i raspravlja o mnogo čemu prije, negoli o suštini vjerovanja jednog vjernika muslimana.

Obični bosanski, ali i balkanski musliman, koji nije prošao neku od hanefijskih, selefijskih ili rifaijsko-rafidijskih medresa, nema pojma šta mu taj izraz u konačnici predstavlja. Naši stari muslimani se nisu nikada upuštali u neki ilum dublji od onoga kojeg mogu čuti sa minbera. Ukoliko se na minberima nisu dovoljno tumačili teološki traktati ehlusunetske akide, a jasno je da nisu, onda i naš balkanski musliman i nije mogao ništa eksplicite znati o svemu što se tamo detaljno spominje.

Međutim, primjetno je, bar po mom viđenju i spoznaji, da naši muslimani nisu u svom vjerovanju odstupali od onoga što je bila akida Poslanika i ashaba, a to je ispravno vjerovanje ehlussunneta. Kako ništa na ovom svijetu ne možemo generalizirati, tako isto ne možemo generalno ustvrditi i to da su svi bili na ispravnom vjerovanju. Bilo je i onih koji su se, ko zna iz kog razloga, vezivali za određene nepriznate tarikate i tako slušajući nebuloze svojih samoproglašenih šejhova udaljavali od onoga na čemu je Ummet Poslanika, s.a.v.s.

Udaljavali su se, kako u vjerovanju tako i u ibadetu. Izmišljali su razne novitete u vjeri koje su pripisivali islamu, a nisu im bili strani ni neislamski običaji, kao ni besmislene sulude gatke i mnoga praznovjerja.

Ova pošast bid'ata vremenom se širila i na oblast akaida, ali i na oblast obredoslovlja. Javljale su se razne političke, ali i ideološke skupine i sekte, koje su se u osnovi najčešće udaljavale od muslimana po svom vjerovanju i pogrešnoj akidi.

Vrlo rano javljale su se teze haridžizma, murdžizma, džehmijizma i druge. Najpoznatije teološko odvajanje od muslimana u svom vjerovanju vezuje se za one koji za sebe vole reći da su ljubitelji ehlul- bejta, tj. Poslanikove porodice i njegovog potomstva. Izmislili su tezu tzv. Imameta, ali je ona kroz historiju doživljavala mnoge vratolomije i sukobe unutar samih sljedbenika i zagovornika te teze Imameta. Gložili su se i svađali kojeg sina proglasiti ”bezgriješnim imamom”, tako da je vremenom nastajalo mnogo unutarehlul-bejtskih (čitaj: šiitskih) grupa i skupina. Svaka je za sebe tvrdila da je u pravu. Neke od njih su ismailije, zejdije, duruzi, keramiti, kejsanije, šejhije, ahbarije i mnoge druge puno opasnije i u svojim vjerovanjima čudnije skupine.

Što se tiče vjerovanju u isključivih ”dvanaest ehlul-bejtskih imama”, nije istina da samo pripadnici šijskog akideta i džaferijskog ”mezheba” u fikhu veličaju i pričaju o pomenutim imamima.

Prije desetak godina prisustvovao sam jednoj sufijskoj seansi zikra nakon koje je čovjek koga i danas zovu ”šejhom”, nadugo i naširoko pričao o tih dvanaest bezgriješnih imama. U posljednjim sedmicama uvjerili smo se da uz neke naše nakšibendijske ”šejhove”, i neki ”rifaijski” sladokusci vole narodu vaziti i pričati o toj bezgriješnošću odabranih imama.

Doduše, postoji i veliki dio čestitih ljudi raznih tarikata koji će jasno i glasno pobiti nepotrebnu priču o tom imametu i zanegirati potrebu kazivanja o tome.

Jedna vrlo opasna bolest koja se pojavila među muslimanima današnjice jeste sloboda tekfirenja drugih muslimana. Odvajkada pravi vjernici su se sustezali od opasne pošasti zvane tekfir. Hadis Resulullaha, s.a.v.s., nam jasno zabranjuje to i upozorava nas na pogubnost proglašavanja muslimana nevjernicima na osnovu svoje vlastite procjene i svog slobodnog mišljenja.

Gledah neku noć kako jedan šiitski ‘alim iz Perzije javno tekfiri one koji nisu na njegovom ubjeđenju. Postoje i oni koji za sebe vole reći da slijede praksu selefa, a lahko su upali u šejtansku zamku tekfira. Mi se moramo klonuti toga. Ništa nam ne znači to što će neke grupe i skupine okupljenje oko šijskog, haridžijskog ili bilo kog drugog, za nas neprihvatljivog teološkog pravca, ustvrditi i kazati da smo baš mi na krivom putu.

To što će oni nas tekfiriti nama će samo kod Allaha Uzvišenog povećati deredže i stepenove, međutim, mi ćemo se sustegnuti od toga da budemo kao oni. Mi nećemo upadati u zamku tekfira kudeći i grdeći pripadnike drugim mezheba, menhedža ili slično.

Naša je dužnost da pojašnjavamo Allahovu vjeru, da ljude oko nas podučimo ispravnom tevhidu (monoteizmu), te da proširimo njihovo znanje i upoznamo ih sa bitnim islamskim propisima i načelima.

Naše je da radimo i prenosimo Istine iz Allahove knjige neupućenima i neukima, ali i onim zalutalim u razne sekte, a ne da iste udaljavamo od sebe nazivajući ih griješnicima, novotarima i kafirima.

Mi moramo pred Allaha izaći čista srca sa čistom akidom, istovremeno radeći i na ljudima oko nas.

Koliko me nasmijala fraza ”akida ta'alimul-islama” koju spomenuh na početku ovog teksta, istovremeno me i ražalostila. Mi ne samo da u akaidu imamo dosta stvari kojima nismo podučili našu braću i naše sestre koje svakodnevno viđamo i susrećemo, već i u pojašnjenju i poznavanju fikhskih i pravnih propisa vrlo smo tanki.

To dokazuje i ”fetva” koju su zadnjih dana prenijeli mnogi domaći portali, a u kojoj jedan čestit i pobožan insan, koga sufijski muršidi zovu ”šejhom”, bez ikakvom pedagoškog, psihološkog ili bilo kog drugom utemeljenog metoda, odgovara na pitanje jednog čitaoca i u odgovoru na isto dozvoljava da se vlastita žena ”prevaspita” udaranjem.

Doduše, ovo je samo jedna u nizu mnogih ”fetvi” koje nam, k'o iz rukava, daju mnogi ”stručnjaci”, ”šejhovi” i ”alimi”.

Lažnih i slabih hadisa ima na sve strane. Šire ih i proturaju ljudi željni medijske ili džematske slave, koji ne misle kako će Allahu Uzvišenom ”dževab dati”, već se zadovoljavaju običnom, niskom jednodnevnom ili jednosedmičnom TV ”slavom i popularnošću”.

Radimo na tome da nam komšije, rođaci i prijatelji ne ostanu samo na sferi ove obične i za vjernika nedovoljne ”akide ta'limul-islama”. Podučimo ih našoj akidi i našem istinskom i ispravnom vjerovanju (u potpunosti), kako ih razni rifaijski, rafidijski ili tekfir- šejhovi ne bi učili svojoj.

Za Akos.bA piše: Admir Iković

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top