Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Istaknuti Bošnjaci > Ahmed Smajlović i pokret imama

Ahmed Smajlović i pokret imama

 Prof. dr. Šaćir Filandra

Takozvani pokret imama je u jesen 1988. godine počeo kao izraz opravdanog nezadovoljstva imama svojim materijalnim prima­njima. Zašto se organizirano i javno ispoljavano nezadovoljstvo imama svojim statusom unutar IZ pojavilo baš te godine, a ne recimo ranije, odgovor treba tražiti u političkoj klimi tih godina koja je takve istupe jednostavno omogućavala ili sprječavala. Izražavanje nezado­voljstva imama država ni na koji javni način nije uvjtovala. Imami su se kao posebna interesna grupa pojavili unutar IZ-e i bosanskohercegovačkog društva u startu pokazujući visok nivo staleške samosvi- jesti i organiziranosti. Tim aspektom pokreta svi su bili iznenađeni. Da se pokret pojavio samo koju godinu ranije, bio bi označen fundamentalističkim i panislamističkim, te bi sigurno na samom početku bio brutalno sankcioniran. Ovako se nesmetano odvijao unutar vladajućeg političkog sistema postavši indikatorom njegove nemoći, a ne demokratičnosti. Imami su na više protestnih okupljanja u Sarajevu nastojali da pokažu svoje nezadovoljstvo prema nepravil­nostima u radu pojedinih visokih funkcionera IZ-e, da ukažu na svoj nezavidan položaj, da zatraže promjenu temeljnih pravnih akata koji su duže vrijeme kočnica u radu IZ-e, da istaknu svoj glas u pogledu humanizacije i demokratizacije ukupnih odnosa u toj instituciji. Pored opravdanog nezadovoljstva svojim statusnim pitanjima, od samog početka je bilo jasno da je pokret imama i oblik borbe za preraspodjelu vlasti unutar IZ-e.

Organiziranje imama bilo je i prvo javno previranje unutar bosanskih muslimana s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Istina, pokret imama nije bio nikakav ideološki pokret, ali mu kao strukovnom i socijalnom pokretu demokratizacijski karakter nije bio sporan. Imami su se čvrsto držali granica svoje institucije i normi postojećeg društvenog sistema. Međutim, njihovo je javno istupanje bilo novo, hrabro i za socijalistički sistem neuobičajeno. Njihovo organiziranje bilo je i neka vrsta pobune protiv ustroja komunističkog sistema kao takvog, mada imamski pokret antikomunizam nije imao kao svoju programsku tačku. Važnije od toga je istaći da su imami tada počeli svoj društveni uzlet. Izlaženjem na javnu scenu tokom tih zbivanja postali su sve do danas njen sudionik i važan činilac. Iz društvene margine nabijene strahom i obzirnošću odjednom je izronio imamski poziv koji je postao društveno relevantan, poput, recimo, svećeničkog poziva. I pored toga, dosadašnja istraživanja ukazuju da imamski pokret nije prelazio horizont postojećeg, da nije bio politički pokret, da nije imao viziju novih društvenih odnosa. Šta je onda, zapravo, oko cijelog pokreta bitno? Prvi put za vrijeme socijalizma imamskim pitanjem su se bosanski muslimani pojavili kao drugi u svojoj posebnosti. U javnosti se do tada nije pojavilo ništa muslimansko slično tom pokretu a da nije bilo u startu anatemizirano i diskvalificirano. Imami su svojim istupima za cjelinu bosanskih musliman tih godina prvi osvojili javni prostor.

Pokret imama je, istovremeno, snažno poljuljao komunistički uvjetovanu arhitektoniku IZ-e. Osporavanom vodstvu nije bilo pomoći od strane države jer su se komunisti već počeli baviti so­bom, i to je osnovni razlog zašto su se, takoreći, preko noći odlučili ne miješati u unutrašnje stvari IZ-e. Oni jednostavno više nisu imali snage za kontrolu nad vjerskim zajednicima i crkvama, te su gubitak moći proglašavali pozitivnom transformacijom svoje poli­tike. Protagonisti pokreta imama su zagovarali preispitivanje rada funkcionera i utvrđivanje njihove odgovornosti za stanje u Islam­skoj zajednici. Nešto takvo je do tada bilo nezamislivo. Nikada ranije za cijelo razdoblje socijalizma funkcioneri IZ-e nisu suštinski odgovarali onima ispod sebe – imamima, vjernicima, svojim medž- lisima/općinskim odborima – već Sistemu, Politici. To je revolucio­narni značaj pokreta imama, pa to odražava njegov izvorni demo­kratski karakter.

Istina o smjeni dr. Ahmeda Smajlovića s pozicije predsjed­nika Starješinstva Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije 1985. godine bio je jedan od imamskih zahtjeva. Kada je Smajlović umro 11. augusta 1988., Preporod je na izrazito skroman i krajnje minoran način tretirao taj događaj kao da se radilo o viđenijem seoskom hodži a ne jednom od vodećih islamskih intelektualaca toga vremena. Smajlović je bio obrazovan, mlad, omiljen, ugledan i perspektivan. Stekao je doktorat na čuvenom sveučilištu, bio je priznat i poznat u islamskom svijetu, a kod kuće je povratio ugled i dostojanstvo ulemskog poziva. Bio je uzor imamima i smatrali su ga svojim predvodnikom. Među imamima je vladalo mišljenje da je Ahmed Smajlović bio slomljen uz pomoć komunističkih kadrova u Zajednici. Po tom uvjerenju cilj njegovog obaranja bilo je spreča­vanje da postane reis, a kako bi na čelu Zajednice i dalje ostali ljudi malog obrazovanja i poslušnici. Insistiranje na istini o slučaju Ah- meda Smajlovića proizvelo je reagiranje Partije. Kroz štampu to je učinjeno u formi feljtona aktualizirajući slučaj Smajlović, a što je za cilj imalo njegovo dodatno diskreditiranje ali i dezavuiranje sumnjičenja imama.

Preuzimanje vodstva u Udruženju ilmije nije bila krajnja ambi­cija protagonista pokreta imama. Išlo se na daljnje institucionalno jačanje tog udruženja s namjerom zadobijanja njegovog većeg utje­caja na donošenje odluka unutar IZ-e. Tražila se promjena norma­tivnih akata kako bi se stvorio pravni osnov za uključivanje Ilmije u proces izbora novih organa rukovođenja i izmjenu ustava IZ-e. Na sve inicijative Mešihat je kratko i u skoro komunističkom stilu odgovarao da zahtjevi Udruženja Ilmije „u konačnom sumiranju rezultata javne rasprave nisu dobili podršku”. Još arogantnije se prema zahtjevima imama ponio Vrhovni sabor IZ-e Jugoslavije. Njihov amandman je skoro ismijan, ocijenjen je kao ultimatum i „atak na Islamsku zajednicu”, te kao “atak na zdravu pamet”, budući da, po njima, već postojeći ustav sadrži ono što imami traže. Sabor je od svega jedino prihvatio da se kritički suoči sa svojim zabludama i greškama učinjenim u prošlosti. Odlučio je da se donese odluka o „odbacivanju nepravednih i nametnutih društvenih osuda” na Dozu i dr. Smajlovića, jer je u prvom slučaju IZ-a iskazala nemoć da zaštitit svoga člana, a u drugom slučaju je poslužila kao transmisija repre­sivnom sistemu da sprovede svoje odluke. Vrhuška IZ-e Jugoslavije se posipanjem pepelom nastojala održati na vlasti. Upravo najak­tivniji u napadima na Dozu osamdestih godina poslije je izabran za reisa. Priznavanje greški u slučaju Smajlović nije značilo i pojedi­načnu odgovornost učesnika.

 

Preuzeto iz: ZBORNIK RADOVA FAKULTETA ISLAMSKIH NAUKA U SARAJEVU 13/2009.

Povodom dvadesete godišnjice smrt dr.  Ahmeda Smajlovića (1938.-1988.), jednog od najistaknutijih mislilaca i djelatnika Islamske zajednice u drugoj polovini prošloga stoljeća, Fakultet islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu u suradnji sa Rijasetom Islamske zajednice u BiH organizirao je 23.12.2008. godine jednodnevni skup na kome su svoja izlaganja podnijeli njegovi bliski prijatelji, suradnici, stadenti, istaknuti domaći intelektualci različtih pogleda i znanstvenih usmjerenja.

Izlaganja podnesena na tome skupu objavljujemo u trinaes­tom broju Zbornika radovakoga u cijelosti posvećujemo profesoru Smajloviću u znak našeg dubokog poštovanja i iskrene zahvalnosti za njegov nemjerljiv doprinos u osnivanju i razvoju Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu.

Ovdje objavljujemo ukupno trideset izlaganja. Najprije dono­simo ona izlaganja koja tretiraju Smajlovićev život i njegovu ličnost, slijede potom izlaganja koja problematiziraju i unekoliko vrednuju razlčite aspekte njegova mišljenja i intelektualnoga rada, a Zbornik završavamo izlaganjima koja obuhvataju njegovu veoma razuđenu djelatnost te svestrani angažman u organima i institucijama Islamske zajednice i međunarodnim islamskim tijelima.

Akos.bA

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top