Agresivnost je uvijek i samo posljedica, a ne uzrok!

Vršnjačko nasilje počinje mnogo prije nego ga sama djeca počine. Nasilje počinje i kopira se od roditelja, od kuće, od sistema, od društva, od navike, od ravnodušnosti, od nebrige. Vršnjačko nasilje je samo rezultat svega toga.
Djeca samo realizuju naučene obrasce i manifestuju stanje porodice, društva i sredine u kojoj žive. Kada se “desi”, svi smo najmoralniji i svi smo zabrinuti.

Žao mi je djevojčice, ali i drugih dječaka i djevojčica za koje ne znamo!

Žao mi je i one djece koja čine nasilje jer su oni u začaranom krugu nasilja u kojem su i oni žrtve nekog drugog.”
A sada ću dodati i napisati:

Vršnjačko nasilje, maloljetnička delikvencija, fizičko zlostavljanje i psihičko zlostavljanje su refleksija društva u kojem živimo. Priroda odgovori na svoj način, a društvo na svoj. Sve je unutar zakonitosti kauzaliteta. Slika pojedinca je ustvari slika naroda, a postupci pojedinaca govore o narodu u cjelini.

Ne trebamo sve generalizirati, ali kada devijacije postanu obrazac života, onda imamo ozbiljan problem. Koliko se psihičkog zlostavljanja desi u ranom djetinjstvu, u porodici, od roditelja nespremnih da budu roditelji? Koliko se psihičkog nasilja desi kroz školski sistem, ocjenjivanje učenika, omalovažavanje učenika?! Koliko se psihičkog nasilja desi u zdravstvenom sistemu, gdje treba da se sprječava i rješava?! Koliko se psihičkog zlostavljana desi u institucijama?!

Sve što se dešava u našoj blizini nije važno dok se ne desi nama. Međutim, dođe red i na nas!
Koliko institucija, ustanova i firmi imaju psihologe, socijalne pedagoge? Koliko sistem brine o mentalnom zdravlju građana, posebno poslije trauma rata? Sve dok ne bude bitan svaki pojedinac, njegova sigurnost, zaštita, pravo, imat ćemo slučajeve nad kojima ćemo proklinjati svoju sudbinu. Umjesto da preveniramo, ili makar da liječimo, mi za trenutak nad slučajem zastanemo, prokomentarišemo ili pročitamo komentare i vrlo brzo zaboravimo i nastavimo. Do slijedećeg, još težeg slučaja kada samo zaključimo da nas više ništa ne smije iznenaditi.
Zato, pustimo se priče ko je kriv, narod ili vlast? Mi smo narod koji bira svoju vlast.
Neka roditelj voli, brižno odgaja i dobru uči svoju djecu.

Neka učitelj profesionalno i s empatijom pristupa svakom učeniku, liječnik prema svakom pacijentu, direktor prema svakom uposleniku.

Čuvajmo našu djecu, odgajajmo ih, učimo ih pravim vrijednostima i normalnom životu koji je dostojan čovjeka.

Piše: Zehrudin Hadžić