Adil Zulfikarpašić – obnovitelj ideje bošnjaštva u komunističkoj Jugoslaviji

Adil Zulfikarpašić sasvim sigurno spada u red najvećih bošnjačkih intelektualaca, jer je veliki dio svog života posvetio na jačanju svijesti kod bošnjačkog naroda i na vraćanju nepravedno izbrisanog nacionalnog imena. Rođen je 23. decembra 1921. godine u Foči. Njegovo porijeklo vodi od porodice Čengić, poznatih i uticajnih zemljoposjednika. U vlasništvu njegove porodice bili su mnogi objekti, koje su oni uvakufljavali za razne potrebe, ali i veliki broj obradivih površina posebno u Miljevini nadomak Foče. Njegov otac Husein-beg Zulfikarpašić bio je veoma poznata ličnost, sa  jakim inostranim vezama. Posebno dobre veze porodica Zulfikarpašić održavala je sa njemačkim grofovima. Njegova politička aktivnost bila je vezana za rodni grad Foču u kojoj je dvadesetpet godina bio gradonačelnik i najznačajniji intelektualac. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Adil Zulfikarpašić se priključio Partizanima, a jedan period je proveo i u zatvoru nakon što je uhapšen od strane Ustaša. Ipak, nakon nekog vremena uspio je da se ponovo nađe na slobodi, te je sve do kraja Drugog svjetskog rata bio uz antifašiste.

Nakon završetka krvavog i iscrpljujućeg rata kratko je živio u Sarajevu, a razočaran tadašnjim sistemom za koji se uspostavilo da nije ono što je u početku bila Adilova inspiracija i razlog za priključivanje u NOB, odlučio je da napusti zemlju i svoje djelovanje započne kao emigrant. Ovakva odluka nosila je sa sobom i veliki rizik, jer je kao politički emigrant sebe izlagao velikim opasnostima. Prva zemlja  u kojoj se nastanio nakon odlaska iz tadašnje države bila je Italija, tačnije Rim, gdje je živio osam mjeseci.  Nakon što su do njega dospjele određene informacije o pripremanju atentatu na njega od strane ustaške emigracije, kao i spremanje njegovog hapšenja i vraćanja u Jugoslaviju od strane komunističkih obavještajaca, odlučio se uz pomoć svojih prijatelja odseliti iz Italije. Nakon kratke epizode u Italiji, Adil Zulfikarpašić odselio se u Austriju, koja mu je u tom trenutku pružala potrebnu sigurnost. Preseljenje u Beč u Adilu je probudilo potrebu za intelektualnim djelovanjem i povezivanjem sa ostatkom bošnjačke emigracije, a po dolasku u glavni grad Austrije dočekali su ga njegovi prijatelji Fadil Merhemić, Esad Hrasnica i Medžid Šahinović.

U Beču je započeo svoje djelovanje u smjeru promovisanja i vraćanja bošnjačkog identiteta, a uz pomoć Saliha Balića i još nekoliko istaknutih intelektualaca počeo je izdavati prvo bošnjačko glasilo u dijaspori pod nazivom “Bosanski pogledi”. Časopis se bavio svakodnevnim političkim dešavanjima u Jugoslaviji, ali se tu posebno izdvajalo pitanje položaja bošnjačkog naroda. Zulfikarpašić se nije stidio boriti za povratak nacionalnog identiteta, a od samog početka je analizirao i kritikovao položaj Bošnjaka u Jugoslaviji, misleći konkretno na uskraćivanje nacionalnog imena Bošnjak po čemu se izdvaja od ostalih intelektualaca toga vremena koji su se zadovoljavali nazivom Muslimani, što je Zulfikarpašić smatrao potpuno besmislenim. On je veoma otvoreno kritikovao tadašnju vlast, koja je bez pristanka Bošnjaka rješila njihovo nacionalno pitanje. Tokom izdavanja ovog časopisa primao je razne ponude o njegovom finansiranju, a za uzvrat je traženo propagiranje određenih ideja i stavova što je on odlučno odbijao, iako je  u nekim momentima zbog loše situacija i nedostatka novca u svrhu štampanja časopisa bio u dilemi da li da dopusti finansiranje od strane Švicarske vlade, ipak je ostao dosljedan u odluci da časopis bude nezavisan.  Svoj životni put nastavio je u Cirihu, gdje je nakon udruživanja sa jednim istaknutim švicarskim pravnikom i ekonomistom, postigao velike advokatske uspjehe zastupajući poznate evropske kompanije. Novac koji je stekao tokom višegodišnjeg poslovanja, usmjerio je u kupovinu zgrade u Cirihu od koje je u junu 1988. godine  napravio Bošnjački nacionalni institut.

Ovaj institut napravljen je sa ciljem prikupljanja svih važnih djela i historijskih dokumenata, a to svakako nije bio lak posao. Koliko mu je zapravo bilo važno da na jednom mjestu sakupi sve važne dokumente govori i činjenica da je za jedan ferman, koji je ustvari posjedovala njegova porodica prije iseljenja iz Bosne u Tursku nudio čak 50.000 dolara. Ipak, na njegovu žalost porodica koja je u tom trenutku bila u posjedu fermana nije željela prodati ovaj dokument. Uprkos ovoj i sličnim situacijama, Adil je uspio da sakupi veoma respektabilnu historijsku građu, te da napravi veoma kvalitetnu biblioteku, pa je Bošnjački institut za veoma kratko vrijeme postigao velike uspjehe.  Zgrada u kojoj je bio smješten institut imala je vrijednost nekoliko miliona svicarskih franaka, biblioteka je također toliko vrijedila, a koliko je bio ozbiljan ovaj institut govori i informacija da je bio priznat i pri Univerzitetu u Cirihu.

Njegov glavni cilj bio je da sve što sakupi u Bošnjačkom institutu u Cirihu jednoga dana prebaci u Sarajevo. Želio je da taj institut bude centar izmjene misli, susreta kultura, narodnosti i vjera. Iako je dugo ova zamisao bila u domenu naučne fantastike, promjena političkog kursa i buđenje bošnjačkog naroda početkom devedesetih godina pružila mu je priliku prvenstveno za povratak iz emigracije, a kasnije i za ostvarivanje dugo očekivane zamisli. Nakon što ga je 1990. godine kontaktirao Mevludin Ekmečić direktor galerije i poznati slikar iz Tuzle, te mu saopštio da nema nikakvih smetnji za njegov povratak u Bosnu i Hercegovinu Adil Zulfikarpašić se pripremio za dugo očekivani povratak u svoju domovinu. Poslije istih informacija od Enesa Čengića odlučio je krenuti u Sarajevo nakon toliko vremena. U Sarajevu se sastao sa Alijom Izetbegovićem, te ostalim značajnim bošnjačkim političarima toga vremena sa ciljem da se što bolje politički organizuju. Upravo zajedno sa Alijom Izetbegovićem inicirao je osnivanje Stranke Demokratkse Akcije. Početak ideje o prebacivanju čitavog fonda svog instituta iz Ciriha u Sarajevo, započeo je još 1991. godine kada osniva njegovu podružnicu u Sarajevu. Ipak, tek nakon deset godina stvorili su se svi uslovi za osnivanje modernog i savremenog instituta, pa tako 24. maja 2001. godine u Sarajevu se osniva „Bošnjački institut-Fondacija Adil Zulfikarpašić“ čime je i konačno ispunjena dugogodišnja ideja o darovanja vakufa svome narodu, u kojem će se i poslije njega njegovati i očuvati kultura bošnjačkog naroda.

Na samom kraju potrebno je istaći da je Adil Zulfikarpašić od svog odlaska u emigraciju pa sve do svoje smrti 21. jula 2008. godine u Sarajevu čitav svoj put usmjerio prema jačanju nacionalne svijesti kod Bošnjaka, a u tome je bio istrajan i uspješan, pa za njega možemo sasvim sigurno reći da je primjer pravog i iskrenog patriote, Bošnjaka koji tako lako ne odustaje od svog cilja. Naš zadatak je da čuvamo uspomenu na njega i sve one koji su svoj život usmjerili prema očuvanju našeg identiteta.

Za Akos.ba piše: Admir Lisica

Literatura:

• Milovan Đilas, Nadežda Gaće- Bošnjak Adil Zulfikarpašić, Bošnjački institut Zurich, 1996.
• Bosanski pogledi 1960-1967, Beč, 1971.