„A šta kad se zaposlim, babo? Šta ću dalje?“

„Sine, samo je važno da završiš fakultet, samo uči. Kad već nije babo mogao, završi ti, ponose babin.“

„A šta poslije, babo, šta nakon škole?“

„Ee, nakon toga da mi se zaposliš, da nađeš stan, kupiš auto. Da ti ja i majka ti nekad u posjetu dođemo, da se ponosimo, da sva čaršija bruji kakvog sina imamo.“

„A šta kad se zaposlim, babo? Šta ću dalje?“

„E, onda da ti nađemo kakvu hajirli mladu. Ali nemoj ti birati, mi ćemo tebi to, mama ti i ja. Ti si neiskusan, naivan. Možeš naletit na kakvu, Bože sačuvaj, da ti sve što si stekao odnese.“

„A nakon ženidbe, šta onda?“    

„E, onda da se skućiš, pa djecu stekneš. Da vodamo unuke majka ti i ja. Ali nemoj puno djece, težak je vakat, nema se.“

„Ima li, babo, išta još u životu? Šta ću dalje?“

Babo se zamisli, hmm…možda po prvi put da ne znade odgovoriti sinu. Da, uistinu šta dalje? Zar nisu svi snovi ostvareni, diploma, posao, kuća, žena, djeca…nema dalje, čini se. To je sve što život pruža, tako je odvajkada bilo…hmm…

„Ali, babo, sjećaš se Ibre, od amidže Safeta? Zar nije on ono išao isto na škole, dugo, i na kraju se razboli? Preko noći sa svijeta ovog ode?“

Babo pretrnu, kako da se ne sjeća Ibre. Familija se nije do dana današnjeg oporavila od šoka. U njega su ulagali velike nade, i posao mu našli preko nekih veza u Švicarskoj. A onda se on razboli, okopni kao snijeg, i svijet ovaj napusti. Pogleda babo sina s ljubavlju, ne dao Bog da mome nešto bude tako, pomisli, i tri puta pljucnu na lijevu stranu…

                                                         _________________________________

Pretrežujući internet prije neki dan, onako zamišljen naiđoh na ovih par pitanja:

„Ko si ti? Po čemu si poseban/na?

Šta si u životu napravio i podijelio s drugima?

Kad bismo u ovom momentu preselili na ahiret, šta bi ostalo o nama zapisano?

Šta smo uradili za islam i za Allaha?

Koja je naša misija i životna vizija, i da li je nastojimo ispuniti?

 Kad bismo danas na ahiret preselili, šta bismo od djela iza sebe ostavili?“

Ova bi pitanja svako od nas trebao sebi postavljati svaki dan, svaki čas. Šta čekamo, i u čemu tražimo sreću mimo blizine s Uzvišenim? Zar ne znamo da je sve mimo Njega prolazno i s kratkim rokom trajanja?

Duboko u nama, znamo da istina je to…naš život je sad, u momentu ovom, a mi ga stalno odgađamo, čekamo. U čekanju nam prođe i mladost, pa i starost na vrata pokuca, a mi i dalje čekamo…sa svakom sekundom i minutom koja prođe, mi smo bliži odlasku sa svijeta ovoga.

Nema tu straha, da se razumijemo, samo činjenica. Kad shvatimo da je smrt blizu, i da će jednom svemu kraj doći, i snovima, i radu, i dugovima, i bolesti, i uživanjima, imamo više volje i cijenimo SVAKI trenutak naših života…

Ovozemaljski život nas konstatno tjera da želimo da samo se njemu posvetimo. On želi da samo o  njemu mislimo, da zbog njega vjeru zaboravljamo. Stoga, ukoliko ne uzvratimo s još jačim ibadetom Allahu, srca će nam ugušiti grijesi i materijalizam.

Na kraju, poslušajmo savjet našeg Gospodara Koji nas upućuje samo na dobro:

„O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, biće izgubljeni.

I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: ‘Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!’“ Kur’an, El-Munafikun, 9-10.

Za Akos.bA piše: Nedim Botić