A šta ćemo sa sektama u BiH?

Kraći istraživački Avazov sadržaj o broju sekti u BiH, dva nova sadržaja u februarskom izdanju Preporoda, te hvaljenje par mojih prijatelja na fcb da je neki njihov šejh za samo 9 sati od otvaranja stranice stekao čak 10 000 pratilaca, odlična su mi inspiraciju i poticaj za (ovu) novu kolumnu.

Dok se postepeno, tiho i nečujno Balkanom širi broj raznih novokomponovanih ”vjera”, religijskih skupina i sekti raznih profila, pojedini vjerni zagovarači selefijskog i sufijskog (čitaj: bosansko-hanefijskog) pristupa izvorima islama, iskrena braća po dinu i imanu, popadaše pričajući i pišući jedni protiv drugih.

Želeći steći ”Božije zadovoljstvo” i sačuvati svoj ”jedini ispravni islam”, ”najčistiji i najbolji” od svih ”drugih”, slomiše se u bezočnom upozoravanju na lažne akide, nekompetentne imame, sumnjive daije, i zabranjene novotarije.

Sve to rade želeći ojačati svoj iman i iman svojih čitalaca, slušalaca i sljedbenika, nadajući se da će Uzvišeni i Njegovi meleci, svima onima koji ih podržavaju u tom bjesomučnom ”rafalanju” po drugom i drugačijem, upisati neizmjerni sevap i ogromnu nagradu. Jer tobože, oni brane Njegov din od falsifikatora i ”opasnih” praktičara vjere.

Po najnovijim istraživanjima nekih naših bh novinara, u nadležnom Ministarstvu BiH registrovano je 40 crkava i vjerskih zajednica, koje ne pripadaju islamskoj, pravoslavnoj, katoličkoj i Jevrejskoj zajednici.

Pored Jehovinih svjedoka, koji, kako je kazano, imaju i svoju imovinu u mnogih gradovima BiH, tu se nalaze i razne druge sljedbe, kao npr. Pokret Hare Krišne, razni mormoni, adventisti, satanisti, militantni ateisti, nekoliko šijskih i haridžijskih sekti, te manji broj sufijskih neehlisunnetskih skupina i dr.

Prema zadnjem popisu stanovništva, u BiH živi i 11 000 agnostika, 28 000 ateista, te oko 40 000 sljedbenika i pripadnika brojnih (već spomenutih) vjerskih manjima, netradicionalnih sljedbi, ali i sekti.

Da li su ovi brojčani podaci u potpunosti istiniti, to toliko nije bitno, koliko je bitno vidjeli svu ovu šarenolikost i raznolikost na tako malog bosansko-hercegovačkom tlu.

To u prijevodu znači da određeni ljudi koje susrećete u svom komšiluku, nisu muslimani, pravoslavci, katolici ili jevreji, već su sasvim nešto drugo. Ne dozvolite da vas njihovo ime zavara.

Sve ove činjenice trebale bi biti na pameti bosansko-hercegovačkim alimima, vaizima i spisateljima, kada budu pričali o ljepoti i ispravnosti njihovog selefijskog pristupa da’vi, ili pak o zaslugama naše Islamske zajednice koja baštini sve ono najljepše iz islamske tradicije, zaboravljajući određene sufijske bid’ate, koji čuče u zapećku, uz smiješno uvjerenje da su direktno stigle silsilom od našeg velikog imama Ebu Hanife, r.a.

Sav taj zamućeni potok u kojem ”barkom najbolje verzije islama” već desetljeće plove razni hambelijski i hanefijski vaizi i spisatelji u Bosni, pokazatelj je odsutnosti nužnog dijaloga i razgovora između tih naših čestitih muslimana koje je šejtan vrlo vješto okrenuo jedne protiv drugih.

Priča o različitim pristupima i tumačenjima časnog dini-islama, trebala je u Bosni biti rješena najdalje do 2006. godine. Trebala je, ali nije.

Žalosno je slušati razne daije s jedne, te njihove oponente, s druge strane, kako nepotrebno pričaju o nekakvih akidama, koje su, tobože ”naše” i ”njihove”.

A njihova akida jedna. Akida ehli sunneta. Ali šejtan njih tako vara, pa im došaptava da je itekako, krucijalno i imanski značajno, javno reći da si ove ili one akide.

A oni braća muslimani jednog akideta. Šejtan hoće i njih da podijeli u nekakve sekte i da među njima, kao malobrojnim klanjačima i praktičarima, napravi razdor.

Zahvaljujući lošem promišljanju i nesuvislim pisanjima i vazovima pojedinaca, on to i uspijeva.

Razni muslimani turisti šafijskog i malikijskog mezheba, kao i mnogobrojne bosanske hambelije (selefije) i naši tradicionalni muslimani hanefijskog fikha, ni u kom slučaju nisu opasnost jedni drugima niti to ikada mogu biti. Oni su braća i sestre po islamu, a to što nikad hambelijski (oni kažu da su bezmezhebisti, zagovarači komparativnog fikha) i ovi naši domaći bosansko-hanefijski alimi nisu nikada sjeli face to face, pa se ”pošamarali” argumentima Kur’ana i sunneta, te univerzalne islamske tradicije, e to je njihov problem. A Boga mi i naš.

Trebali smo ih davno natjerati da zajedno sjednu jednu sedmicu dana, zatvore se na nekom simpoziju ili ”okruglom stolu”, i da ”otuda” ne izlaze, dok nam, kao običnim džematlijama, ne objasne u čemu je kvaka i gdje je sredina između ”tradicionalnog bosansko-hanefijskog” i onog ”komparativnog”(selefijskog) pristupa akidi, fikhu i da’vetu.

E, tad bi sve bilo potaman i na mjestu. Ovako nije, niti će još zadugo biti.

Dok se praktičari bosansko-hanefijske i komparativne selefijsko-hambelijske provenijencije ne dogovore, dotad će bosansko stanovništvo sve više i više skretati u raznorazne sekte, pokrete i bosanskom podneblju potpuno strane šijske, haridžijske i Hare Krišna postulate.

Islamska zajednica ima čestite, kompetentne i stručne alime koji će znati kako i na koji način objadiniti bosanske muslimane u jedno, kako se nikada više ni zbog čega, ne bi podvajali ni dijelili.

Ovoj našoj napaćenoj Bosni ne trebaju nikakve podjele, sukobi niti previranja, bilo koje prirode. Našim građanima potreban je miran, sretan i harmoničan život. Daleko od bilo čega što bi moglo štetiti našim dobrima, kako u materijalnom tako i u duhovnom smislu.

P.S. Potaknut napisima koja sam spomenuo na početku ovog teksta, najavljujem bar još dva sadržaja o ovoj tematici, u kojima ćemo pojasniti komponente koje objedinjuju naše građane, i oko kojih bi se trebali okupiti, bježeći daleko od svih podjela i stvari koje ih razdvajaju.

Za Akos.ba piše: Admir Iković